Anketna komisija se bavila utvrđivanjem “zločina kulturnom saradnjom sa neprijateljima”
“Utvrđivanje zločina kulturnom saradnjom sa neprijateljem”, Zoran Kantolić, Krapina, Republika Hrvatska. Pripremljeno za objavu u časopisu „Glasnik Hrvatskog uljudbenog pokreta“ iz Zagreba, kojega uređuje i izdaje dr. sc. Tomislav Dragun.
U ovom radu, koji je uglavnom temeljen na arhivskoj građi, prikazano je djelovanje Anketne komisije 1945. godine u Zagrebu. Anketna komisija se bavila utvrđivanjem “zločina kulturnom saradnjom sa neprijateljima”. To je značilo da se zločincima mogla proglasiti svaka osoba koja se za vrijeme NDH bavila kulturnim i znanstvenim radom ili je istupala nekim govorom u javnosti.
Uvod
Komunizam (lat. communis – opći, zajednički, svačiji) je, prema jednom od mnogih obrazloženja, “koncepcija društvenog poretka u kojem su prevladani privatno vlasništvo nad društvenim sredstvima za proizvodnju, izrabljivanje ljudi, podjela rada na fizički i duhovni rad, te uspostavljena jednakost ljudi i doista ljudska zajednica”.
Međutim, pritom treba naglasiti da se komunistička doktrina kao teorija drastično razlikuje od komunizma koji je ostvaren u praksi. Naime, jedna od osnovnih značajki tog “ostvarenog ili djelatnog” komunizma bilo je provođenje sustavne represije, kao načina vladanja, što je u XX. stoljeću rezultiralo brojkom od stotinjak milijuna ubijenih osoba od strane komunističkih vlasti širom svijeta.
Komunistička Jugoslavija bila je jedna od zemalja u kojoj je komunistička doktrina bila vladajuća gotovo pola stoljeća (1945.-1990.). Dolasku komunista na vlast, odnosno samom stvaranju druge Jugoslavije, prethodio je kaos Drugog svjetskog rata, koji je bio “smjesa oslobodilačkog i građanskog rata, političkih sukoba i etničkih mržnji, a sve obilježeno okupacijom”. Prema procjenama, ukupni broj mrtvih na području Jugoslavije u ratnom vihoru iznosio je “nešto više od milijun u odnosu na nešto više od 16 milijuna stanovnika.”
Komunisti su Jugoslavijom potpuno zavladali sredinom 1945. godine.
No, sa svršetkom rata, na prostoru komunističke Jugoslavije nisu prestali najteži oblici represija. Na području Hrvatske učestalo su se nizala masovna smaknuća, strijeljanja zarobljenika, dokrajčivanja ranjenika te ubijanja svećenika. Izraziti primjeri takvih postupaka jesu Bleiburg, “križni put” i poratni logori.
Većina žrtava takvog komunističkog terora bili su Hrvati kojima je nametana etiketa ustaštva i fašizma, iako je tijekom rata jugoslavenski partizanski pokret bio daleko najizraženiji u Hrvatskoj.
Bleiburg i “križni put” vjerojatno pripadaju među najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda te predstavljaju jedan od najtežih primjera komunističke represije uopće. Sudbina nekoliko stotina tisuća hrvatskih civila i vojnika koji su se povlačili prema Bleiburgu kako bi se predali Englezima može se naznačiti slijedećim riječima:
“Ono što se tada dogodilo bio je toliko odvratan pokolj da se njegov razmjer može opisati jedino doživljajima onih koji su ga preživjeli”.
Velika većina onih koji su preživjeli bleiburšku tragediju, susrela se sa novim strahotama marševa smrti i “križnog puta” koji je sezao od austrijske granice pa sve do jugoistočnih dijelova Jugoslavije.6
Represija komunističke vlasti očitovala se, osim u masovnim smaknućima i zatvaranjima u logore i u cenzuriranju svih sredstava priopćavanja, zatvorenosti granica, protjerivanju disidenata, konfisciranju imovine, progonu Katoličke crkve, namještenim sudskim procesima i dr.
Dolaskom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) na vlast uspostavljena je vladavina nad javnošću, odnosno javnim mnijenjem.
Komunistička partija Hrvatske (KPH) je putem Agitpropa uspostavljala “kontrolu i koordinaciju nad svim osnovnim punktovima i medijima sfere nadgradnje (pisanje, radio-program, kino-proizvodnja, kazališna izvedba) prenoseći svoje izvještaje Agitpropu CK KPJ”.
Uspostavljanje kontrole bilo je najbolje vidljivo na primjeru novina kao najjačeg medija onog vremena posebno bitnog za “odgajanje masa za socijalizam”.
Primjerice, “Borba” koja je bila središnje glasilo KPJ, a za hrvatski prostor partijsko glasilo hrvatskih komunista bio je “Naprijed” koji je imao isključivo propagandno-agitacijsku funkciju. Tada se javljaju i prvi slučajevi zabrana novina, a prva zabrana izrečena je “Narodnom glasu” br. 1, izdavaču Marije Radić, supruge Stjepana Radića. Naročito je zabranjivan vjerski tisak “zbog stava prema vlasti i načina obrade pojedinih tema”, što se prvenstveno odnosilo na list “Gore srca”.
Posebno snažni represivni udari KPJ bili su usmjereni na Katoličku crkvu, ne samo zbog komunističke doktrine, nego prvenstveno stoga što je nakon 1945. godine Katolička crkva ostala jedina institucija iz koje se mogla “ometati komunistička regulacija društvenog života” u Jugoslaviji. Svjesna takve situacije, KPJ se nesmiljeno obrušila svim mogućim sredstvima (od otimanja imovine i progona svećenika do diskreditacije) na Katoličku crkvu.
Crkvi je oduzimana zemlja bez naknade, pozatvarani su i poubijani mnogi svećenici, a vrhunac zaoštrenog sukoba države i Katoličke crkve jest pokretanje kaznenog sudskog postupka protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Nadbiskup je osuđen na 16 godina zatvora, a cijeli je dokazni materijal bio “vješto iskonstruirana podvala”.
Takvi montirani sudski procesi u poslijeratnoj Hrvatskoj nisu bili nikakva neobična pojava, već redovita praksa prema velikom broju osoba koje je KPJ smatrala nepoćudnima.
Osim osoba koje su surađivale ili bile bliske s poraženim režimom NDH, represija jugoslavenskih vlasti u Hrvatskoj naročito je bila usmjerena prema pripadnicima bivšeg HSS-a, koji je prije rata bio uvjerljivo najveća stranka u Hrvatskoj. Iako su pristaše HSS-a već početkom rata ostale bez vodstva i stranačke organizacije, utjecaj im je i nakon rata bio prisutan u svim krajevima Hrvatske, osim u Istri gdje HSS nije bio ni osnovan. Poratno javno djelovanje pojedinaca iz HSS-a uglavnom se svodilo na “pozivanje na hrvatsku seljačku ideologiju te zahtjeve za demokratskim uređenjem.”
Međutim i pored takve, u osnovi pasivne politike, jugoslavenske vlasti su pripadnike HSS-a svejedno smatrale velikom opasnošću za komunistički režim. Isto tako, komunističke vlasti su provodile osobito sustavnu represiju prema hrvatskim intelektualcima kao nositeljima građanskih svjetonazora i demokratskih političkih ideja.
Naime, bitna značajka svakog komunističkog režima, pa tako i jugoslavenskog, jest uništavanje stvarnih i potencijalnih političkih suparnika. Upravo zbog toga je svršetkom rata u Hrvatskoj započeo obračun s intelektualcima građanskih opredjeljenja koje su jugoslavenske vlasti neselektivno označavale onima “koji su se predali u službu okupatoru”. Pritom su nastradali i mnogi hrvatski intelektualci koji nikada nisu bili pripadnici ustaškog pokreta niti su bili njegovi simpatizeri.
Takvo komunističko obezglavljivanje hrvatskog naroda, vršeno je veoma organiziranim djelovanjem različitih tijela jugoslavenske vlasti.
Anketna komisija, ZKRZ – čije će djelovanje na području Zagreba biti obrađeno u ovom radu, bila je jedna od sastavnica jugoslavenskog represivnog sustava, koja je bila zadužena za progon osoba koje su “kulturno sarađivale s neprijateljem”.
Bilješke:
1 – Boris KALIN, Povijest filozofije, Zagreb, 1991., 404.
2 – Stephane COURTOIS, Crna knjiga komunizma, Zagreb, 1999., 12.
3 – Isto, 288.
4 – Isto, 288.
5 – Nikolaj TOLSTOJ, Ministar i pokolji, Zagreb, 1991., 105.
6 – Karta “križnog puta” te marševa smrti može se vidjeti u knjizi Boris VLAŠIĆ i Aleksandar VOJINOV1Ć, Križni put, Zagreb, 1991., 170.
7 – Biljana KAŠIĆ, “Značajke partijske ideologije u Hrvatskoj (1945.-1948.)”, Časopis za suvremenu povijest (dalje: ČSP), 23/1991., br. 1-3, 243-260, 246.
8 – Katarina SPEHNJAK, “Uloga novina u oblikovanju javnog mnijenja u Hrvatskoj 1945.-1952.” , ČSP, 25/1993., br. 2-3, 165-181, 166.
9 – ISTA, n. dj., 179.
10 – ISTA, n. dj., 171.
11 – Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, “Problem legitimiteta političkog sustava u Hrvatskoj nakon 1945.”, ČSP,24/1992., br. 3, 177-196, 178.
12 – ISTA, n. dj., 184., Djelomični podaci Crkve za 1945. godinu navode broj od 169 zatočenih, 89 nestalih i 243 smrtno stradala svećenika.
13 – Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, “Vrijeme političke represije: ‘veliki sudski procesi’ u Hrvatskoj 1945.-1948.”, ČSP, 25/1993., br. 1, 1-23, 15.
14 – Zdenko RADELIĆ, “Sudbina pristaša HSS-a u Hrvatsko] 1945.-1950.”, ČSP, 27/1995., br. 1, 77-101, 100.
