Pozivam migrante na dolazak u kršćanske crkve
Dugogodišnje iskustvo je da kad Katolička crkva ima problem u javnosti, Evangelička crkva također bilježi sve veći ispis vjernika. U obje crkve ima onih članova koji nisu aktivni ili dovoljno posvećeni, koji ne sudjeluju u životu Crkve. Onda neki jednostavno budu motivirani okolnostima za napuštanje Crkve, kao što je skandal zlostavljanje u Katoličkoj crkvi.
Hans-Peter Grosshans profesor je sustavne teologije i ravnatelj Instituta za ekumensku teologiju na Evangeličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Münsteru. Potpredsjednik je Europske akademije za religiju (EuARe), jedan od potpredsjednika Europskog društva za filozofiju religije i član ekumenskog odbora Zajednice Protestantskih crkava Europe. Među brojnim djelima objavio je i knjigu o ekleziologiji pod naslovom Die Kirche – irdischer Raum der Wahrheit des Evangeliums (2003.).
- Gospodine Grosshanse, razgovor vodimo dok traju Mediteranski teološki susreti na kojima ste i Vi, evangelički teolog, predavač. Ovaj događaj je ekumenskog karaktera, na njemu se stvaraju uvjeti za ozbiljne rasprave o crkvenim, društvenim i kulturnim temama. Kako Vi ocjenjujete ovaj susret? Koliko su uopće ovakvi susreti važni?
– Smatram iznimno važnima ovakve međukonfesionalne susrete, kada se susreću teolozi i studenti teologije različitih kršćanskih crkava. U prošlosti je teologija često sebe doživljavala kao neku vrstu „ideološkog odjela“ za određenu denominaciju i radila je samo na vlastitoj tradiciji. Danas živimo u doba globalizacije, imamo pristup informacijama i važno je da ih koristimo za bolje razumijevanje naše kršćanske vjere, a moglo bi se i reći Božjeg hoda s nama ljudima. Zapravo, već u prošlom, 20. stoljeću, koje bi se moglo nazvati stoljećem ekumenizma, vidjeli smo da su Božji putovi s ljudima mnogostruki. Kontekstualno su, da tako kažem, različiti i geografski i kulturološki, ovisno o uvjetima. Razvili su se različiti oblici zajednica, ali i različita učenja i prakse koji odgovaraju kulturi u kojoj se crkva nalazila. Stoga je vrlo važno da tu različitost danas percipiramo u pozitivnom smislu. Na ovom susretu ovdje ćete naći vrlo predane, optimistične mlade ljude koji su znatiželjni. Oni imaju dinamiku duha i znatiželju da otkriju što se nalazi u drugim crkvama.
- Ovim mediteranskim područjem prolaze brojni migranti. To je jedno od aktualnijih pitanja današnjice. Kako se s njim suočavaju kršćanske crkve?
– Kršćanske crkve svih denominacija nastoje biti korisne. Vjerujem da su sve crkve, bilo da su pravoslavne, katoličke ili evangeličke, dosta angažirane, možda su i najpredaniji dijelovi našeg društva kada su u pitanju migranti. U tome prepoznajemo biblijske motive, primjerice Abrahamov izlazak iz domovine, zatim priču o izlasku iz Egipta, životu u tuđini i Isusovom bijegu dok je bio maleno dijete. Sve ove priče stvorile su visoku osjetljivost među kršćanima da pomažu, prihvaćaju i prepoznaju one koji su prisiljeni na bijeg. Ipak, koliko god ističem činjenicu da Evangelička crkva, ali i druge crkve, daju potporu migrantima putem svojih organizacija, nisam siguran doživljavaju li migrante doista kao subjekte vjere. Često su oni „samo“ objekti karitativne pomoći, ali ne i subjekti sa svojom duhovnom biografijom. Kada bih morao bježati ili živjeti u ovom stanju „prijelaza“, to bi vrijeme za mene bilo intenzivno vrijeme molitve. Zato što je migrantu svaki dan neizvjestan. Važno je imati u vidu pitanje za kršćanske crkve: razgovaramo li s njima o njihovim duhovnim iskustvima, o njihovim molitvama, o njihovim nadama? I prihvaćamo li to? Iz toga s jedne strane izvlačim prepoznavanje vjerskih identiteta, ali s druge strane pored ostalog i poziv na dolazak u kršćanske crkve. Vjerujem da je posebno ova tema često zanemarena u kršćanskim crkvama.
- Sinoda je najviši organ i kad crkvena uprava, koja također ima svoje interese kao recimo štednju u ovom kontekstu, donosi neke odluke, onda ih mora obrazložiti. A ako nisu uvjerljivi, sinoda može narediti reviziju. U pogledu Katoličke crkve to u neku ruku želi sinodalni put – podjelu moći, vlasti, da laici više sudjeluju u odlukama. Hans-Peter Grosshans i Mario Trifunović, foto: polis.ba
Kada ste istaknuli misao da drugi dođu vidjeti „naše“, pada mi na pamet priča o Mare Jonio, brodu humanitarne udruge Mediterranea s kojim su otkrili pokvareni čamac s 30 migranata između Sicilije i Libije, u svibnju 2019. godine. Bio je nazočan i mladi svećenik Mattia Ferrari. Na pitanje koliko ih je obratio, kazao je samo da su ga upravo ti ljudi evangelizirali. Na kršćanskom bogoslužju u nedjelju, kaže on, okupili su se svi: ne samo kršćani, nego i ateisti, agnostici i muslimani. Može li zajedništvo biti poticaj i poziv?
– Da, jer ne možete nikoga prisiliti na nazočnost u kršćanskom bogoslužju, dakle ne možete više napraviti od toga da pozovete ljude da dođu i vide.
Ne mislim da je Europa duboko kršćanski prostor
- Ali je ovdje očito zajedništvo bio dovoljan poziv…
– Točno. Na primjer u mojoj domovini u Njemačkoj kada se ljudi iz drugih konteksta pridruže crkvenim zajednicama, to stvara dinamiku. Oni također donose sa sobom vlastita duhovna iskustva, dakle sve ono što su doživjeli i proživjeli. Kada se vodi računa o tome što takva pluralnost može donijeti jednoj zajednici, uviđa se kako to može biti vrlo vrijedno za crkve u Njemačkoj, ali i u drugim zemljama. Zanimljivo je i to da ljudi iz Afrike ili s Bliskog istoka – da se slobodno izrazim – misle da je Europa duboko kršćanski prostor, ali mi koji živimo u Europi to više ne mislimo. Smatramo da smo nemilosrdno sekularizirani, ostalo je samo nekoliko religioznih fanatika… Promatrajući izvana, to je kršćanski kontinent. Onda ljudi dođu i shvate da njihova vjerska iskustva nikoga ne zanimaju. Karitativna pomoć, obrazovanje – sve je to lijepo i dobro, ali vjerskog gotovo da nema. Nema baš ni nekih ponuda po tom pitanju.
Sinode zauzimaju središnje mjesto u reformiranoj tradiciji
- Često spominjana tema ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta je – sinodalnost crkve. U Katoličkoj crkvi ta je tema trenutno najzastupljenija. Govori se o crkvi koja je sinodalna i koja sluša. Kakvo je stanje u Evangeličkoj crkvi? Kako tamo funkcionira sinodalnost?
– U Njemačkoj su sinode, s prestankom državne crkve nakon Prvoga svjetskog rata 1918. godine, postale nositelji crkvene vlasti. Sinode su u to vrijeme još uvijek pretežno bile sastavljene od većinom muških teologa i manjine laika. To se onda promijenilo tijekom sljedećih desetljeća, tako da danas Sinode čine dvije trećine do dvije četvrtine laika… tj. može biti i teologa poput mene, ali uglavnom su to laici koji nisu zaposleni u Crkvi.
- Znači li to da je zaista uključen širi krug vjernika?
– Malo ću pojednostaviti: uključeni su oni koji nisu zaposleni u Crkvi, radi se dakle o širem krugu vjernika, o laicima. Ipak teološka kompetencija treba imati mjesto u Sinodi, ali ne kao većina. I takav je koncept prevladao u njemačkim crkvama, bilo da su luteranske ili reformirane. Sinode zauzimaju središnje mjesto u reformiranoj tradiciji, ali iz te dominacije rezultira upravljanje, vodstvo crkve. Luteranske crkve uspostavile su kasnije podjelu vlasti. Sve u svemu se sada može reći da je ovo načelo, sinode kao stvarna odlučujuća tijela, prevladalo u drugim crkvama u Europi, kako reformiranim tako i luteranskim. Kao što je već spomenuto, u njima uglavnom sudjeluje širi krug vjernika. To se može, kako sam već istaknuo, vidjeti diljem svijeta, gdje su npr. Luteranske crkve uspostavile podjelu vlasti u svojim ustavima, a laici čine veliki dio njihovih sinoda.
- Laici tada mogu prenijeti vlastita iskustva u crkveni kontekst, što je svakako dragocjeno, zar ne?
– Svakako. Član sam sinode u Westfaliji, kao predstavnik Evangeličkog teološkog fakulteta Sveučilišta u Münsteru. Uspjeli smo odgoditi jednu odluku crkvenog vrha, a radi se o zatvaranju studentskog doma. Može se kazati da oni koji su zaposleni u Crkvi slijede nekakvu unutarcrkvenu logiku, što se može vidjeti u raspravama. Takve poput mene to uopće ne zanima. Mi postavljamo kritička pitanja, npr. koji su im interesi ili zašto ukidaju neke projekte.
- Postoji dakle ravnoteža između laika i teologa?
– Kada je riječ o ovoj konkretnoj odluci oko studentskog doma, velika većina sinode bila je za odgađanje ove odluke koju je donijela crkvena uprava.
- Sinoda onda doista donosi obvezujuće odluke?
– Da, to su obvezujuće odluke. Sinoda je najviši organ i kad crkvena uprava, koja također ima svoje interese kao recimo štednju u ovom kontekstu, donosi neke odluke, onda ih mora obrazložiti. A ako nisu uvjerljivi, sinoda može narediti reviziju. U pogledu Katoličke crkve to u neku ruku želi sinodalni put – podjelu moći, vlasti, da laici više sudjeluju u odlukama.
Katolički biskupi morali bi težiti da se odreknu moći u korist laika
- Problem je što se katolički biskupi nisu obvezali na obvezujuću provedbu tih odluka.
– Znakovito, to je bilo tradicionalno u Luteranskoj crkvi ranijih vremena. Kasnije, kada su većinu činili laici, sinode su sazvale promjenu crkvenog ustava. Biskupi i crkvena vijeća više nisu imali pravo glasa na sinodi. Smjeli su još govoriti i uključiti se u raspravu, biskup naravno može slobodno govoriti, kao i crkveni vijećnici zbog stručnosti, ali ne više kao nekoć. Naravno da bi biskupi u Katoličkoj crkvi morali težiti tome da se odreknu moći kako bi crkvenu vlast predali laicima. No, skeptičan sam glede toga.
- Konačno, lani su svojevoljno istupili 500.000 vjernika iz Katoličke, a 300.000 iz Evangeličke crkve. Dio konzervativne struje u Hrvatskoj smatra da je ovaj egzodus posljedica sve većeg otvaranja Crkve pitanjima i promjenama. Koji su pravi razlozi masovnog egzodusa?
– Dugogodišnje iskustvo je da kad Katolička crkva ima problem u javnosti, Evangelička crkva također bilježi sve veći ispis vjernika. U obje crkve ima onih članova koji nisu aktivni ili dovoljno posvećeni, koji ne sudjeluju u životu Crkve. Onda neki jednostavno budu motivirani okolnostima za napuštanje Crkve, kao što je skandal zlostavljanje u Katoličkoj crkvi. Ako dakle Katolička crkva ima taj problem, tada i evangelički kršćani to uzimaju kao opravdane okolnosti za odlazak. Postoji stav kako je to sve zapravo „jedna Crkva“.
Razlozi znaju često biti i financijske prirode. Njemačke crkve imaju fiksni doprinos koji ovisi o prihodu – to može biti velika svota za one koji dobro zarađuju. Stoga financijski razlozi također igraju jednu od uloga. Nadalje je zanimljivo da je u ranijim vremenima odlazilo više protestanata nego katolika. U Katoličkoj crkvi je povezanost ipak jača s crkvenom zajednicom. Međutim, ove godine se s izlaskom vjernika pokazalo drugačije, jer je više katolika istupilo iz Crkve. No, Evangelička crkva na kraju trpi što Katolička crkva nije dosljedna u suočavanju sa skandalom zlostavljanja, što predstavlja veliki problem. Naprosto se loše upravlja.
- Nema dakle prijelaza iz jedne crkve u drugu, nego se posve napušta institucionalno religijsko pripadanje?
– Da, rekao bih nešto ekumenski: vjernici koji napuste Katoličku crkvu ne prelaze u druge crkve, pa tako ni u Protestantsku crkvu, što bi zapravo bilo moguće. Ali u određenoj mjeri tu vidim i antiekumenski stav Rima. U katoličkom kontekstu druge crkve poput protestantskih uopće nemaju status „crkve“. Zbog toga vjernici ne prelaze u recimo Evangeličku crkvu, nego se radije potpuno ispišu.
