Komulovići izumiru nakon kuge u XVII. stoljeću
Pater Tonči Trstenjak (Kotoriba u Međimurju, 1944.), član Družbe Isusove od 1961. (17 godišnjak!), nakon klasične gimnazije studira filozofiju i teologiju. Zaređen 1973. Nakon studija teologije i katehetike na Salezijanskom papinskom sveučilištu u Rimu
doktorira na Gregoriani; tema mu je Aleksandar Komulović. Vodio časopis, radio i TV emisije, vrlo aktivan u raznim udrugama, vodio je niz godina i bračni pastoral. Od 1980. do 2012. profesor na FTI i Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Kao istaknuti novinar i pisac nagrađen od Hrvatskoga društva katoličkih novinara 2022. godine.
Aleksandar Komulović (Split, 1548. – Dubrovnik, 1608.) dobio je uzornu biografiju izrađenu od patera Tončija Trstenjaka. Komulović je rođen u splitskoj plemićkoj obitelji u vrijeme stagnacije Splita, kada je na vratima grada, tj. u Klisu turska sila. Komulovići su ogranak obitelji Petrak. Već sa 24 godine je kanonik Metropolitanskoga kaptola. Godine 1576. je član (ilirske, tj. hrvatske) bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Ne znamo je li studirao kod isusovaca, ali je pod jakim utjecajem Duhovnih vježbi sv Ignacija. Od 1579. je u službi utjecajnog kardinala Giulija Antonija Santora (1532. – 1602.), poznatijega kao kardinal Santa Severina. Dopisuje se s bosanskim fratrima koji mole papu Grgura XIII. da im don Komulović bude zastupnik u Rimu.
Miroslav Vanino (1879. – 1964., isusovac i crkveni povjesničar iz Zagreba) misli da je Komulović stanovao u kolegiju Germanicum jer je bio osobni prijatelj rektora Michaela Lauretana, Nijemca rodom (po tvrdnji o. Bartola Kašića, iz Zadra. Lauretano je bio lektor 1573. – 1587. Dnevnik Lauretanov i njegov utjecaj na umjetnost, poglavito glazbu su značajni za istraživače povijesti i povijesti umjetnosti.
Je li dubrovački isusovac Bartol Sfondrati preveo na hrvatski Ledesmin katekizam za domaće potrebe (Nauk karstianski iz 1576.).
Vrijedno je spomenuti i knjižicu Šimuna Budinića (1532.? – 1600.) namijenjenu svećenicima, te Augustina Valiera (1530. – 1606.).
Takve knjižice koje su trebale učvrstiti vjeru puka pod turskom vlašću, često bez duhovnika i osnovnih obreda (krštenja, vjenčanja), a u vrijeme crkvene reforme (ali i reforma kalendara Grgura XIII.) i loših odnosa s pravoslavcima i protestantima. Jezik se naziva ilirski, slavenski, dubrovački, rjeđe hrvatski.
Spona između Temperice i Kašića
Pod utjecajem kruga oko isusovca Marina Temperice (1534. – 1598.?) forsira se štokavska ikavica, upravo je Komulović spona između Temperice i Bartola Kašića (1575. – 1650.), koji mu je učenik, i koji donekle ispravlja talijansku ortografiju Komulovićevu. (npr. bilježenje slova k). Ćirilična slova nazivaju littera serviana (srpska slova) iako su tip bosančice koju srpski popovi nisu rabili.
Iz tiskare Zanetti izlazi 1582. Komulovićev Katekizam, tj. Nauk karstjanski za narod slovinski složen. Od 1584. do 1587. Komulović je s Talijanom Tomom Raggijom apostolski vizitator na Balkanu gdje su prilike strašne za kršćane. Tada je naslovnik kanonik zadarski.
Značajne su vijesti o situaciji u Janjevu, Skoplju, Albaniji, Crnoj Gori, Srbiji, Bugarskoj. Katolici su uglavnom Albanci i dubrovački trgovci, s tim da nastoje sektu pavlićana u Bugarskoj učiniti katolicima. Nose krunice za narod i katekizam na albanskom jeziku. Stanje svećenstva je također nezadovoljavajuće.
Već tada, uslijed kuge u Osmanskom carstvu predlaže Komulović napad ujedinjenih kršćana na Turke. Od 1587. do 1589. don Komulović je u Zavodu sv. Jeronima, od 1589. je predsjednik istog.
Papa Siksto V. (1521. – 1590.) gradi crkvu sv. Jeronima, naši Hrvati mu razdragani poklanjaju raskošnu mapu od pergamena ukrašenu grbovima Dalmacije, obitelji Peretti i pape osobno, na mapi se nalazi znak Perettija (kruška, talijanski pera) između Zadra i Splita. Ne znamo točnu genealogiju pape Siksta V., moguće je po muškoj liniji hrvatskoga ili crnogorskoga podrijetla. Po obiteljskoj tradiciji su mu preci iz zaleđa Boke, Petretići, gdje postoje Kruševice.
Godine 1590. Komulović se žestoko posvađao sa braćom sv. Jeronima, jer su mu u njegov stan (na koji je imao pravo) uselili ormare sa spisima i održavali sjednice. Iako je Papa presudio u korist don Komulovića naši divlji Dalmatinci su ga izbacili iz sobe.
Klement VIII. (1536. – 1605., papa od 1592. (kada pada hrvatski Bihać) puno je učinio za obranu ostataka Hrvatske, te poslao don Komulovića u misiju stvaranja kršćanske protuturske koalicije. Misija je trebala biti tajna, međutim Venecijanci su odmah doznali od svojih vatikanskih špijuna sve o njoj.
Spočetka vrlo entuzijastičan don Komulović je postao pesimist nakon uvida u stvarnost. Sigismund III. Vasa (1566. – 1632.), poljski kralj, se s našim svećenikom sprijateljio, ali protiv sebe je imao samovoljni poljski Sabor (Sejm), moćne velikaše i inteligentnog diplomata i velikoga kancelara Poljske Zamoyskoga. Rudolf II. Habsburg se opirao pomirenju s Poljacima. Rumunjske zemlje Vlaška i Moldavija bile su na udaru moćnih Turaka kojima su vazali, u lošim odnosima s mađarsko-rumunjskom Transilvanijom i na udaru Poljaka i Tatara. Usto su obiteljski i klanovski sukobi stvarali dodatnu nestabilnost.
Mladi i naivni vojvoda Transilvanije Sigismund Bathory (tada, tj. 1594. imao je 22 godine) poveo se za rimskim idejama i brzo izgubio prijestolje, jer je njemački (tj. austrijski) car preslab i predaleko). U Moldaviji lukavi vojvoda Aron je hinio oduševljenje za savez kršćanskih vladara. Kasnije iz Krakova javlja Komulović da je Aron prevarant koji sve obeća, a onda učini po svomu, i da se u njega ne može imati povjerenja. Ustrajno je zvao Komulovića u Iaşi, vjerojatno da ga zarobi i preda Turcima.
Kozaci su (većinom istočni Ukrajinci) više bili skloni pljački nego borbi za kršćansku stvar, Vatikan ih je morao mititi. Tatari su s muslimanske strane također bili nepouzdan element. Poslanstvo Vatikana, tj. Komulović, Rusima su nudili puno, ali su dobivali nejasne i zagonetne odgovore. I car Fedor i stvarni vladar (njegov šurjak) Boris Godunov (tatarskoga podrijetla, euroazijskoga izgleda) već su smatrali da je Moskva treći Rim (nakon Rima i Carigrada) i stup kršćanstva, te nisu htjeli svoju vlast dijeliti ni sa kim. Ljubomorni na Uniju pravoslavnih Ukrajinaca (tzv. Ruteni) s Rimom maltretirali su poslanstvo Vatikana na čelu s Komulovićem. Niski rang Komulovića kao izaslanika i slabi darovi su ih vrijeđali. Osim toga Šveđani na sjeveru i Tatari na jugu uznemirivali su Rusiju. Vrijedno je spomenuti da se kardinal Caetano bio oduševljen ruskim darom od 80 krzna od samura (vrsta kune), radujući se što će ih Papa moći zimi koristiti, te znakom pažnje Rusa “sveopćem monarhu svijeta”. Caetanu u Krakov je poslao Komulović i druge moskovske darove, tj. konja, krzno polarnog bijelog medvjeda i čeljust morskoga psa (zube od ribetine).
Poljski povjesničar Oskar Halecki (1891. – 1973.) piše da su Poljaci bili protiv toga da Rusi dobiju Carigrad, Podoliju (središnja Ukrajina), smatrali su da balkanski narodi bi jednako mrzili rusku kao što mrze tursku vlast, te smatrali razlike katolika i pravoslavnih nepremostivima. Jednako su bili protiv toga da Transilvaniju, Vlašku i drugo dobiju Habsburzi.
U Vilni (današnji litvanski glavni grad Vilnius), radi Komulović protiv ostataka poganstva ali i protestanata, bori se za učvršćenje discipline, obnovu župa, biskupa koji će biti litvanski sin, ustanove škola crkvenih, prijevod katekizma patera Jakova Ledesme (prva knjiga na litvanskom, prijevod Mikulaja Dowksze iz 1595. godine)
Godine 1598. dolazi Komulović u Rim, 1599. postaje član Družbe Isusove. U Dubrovniku boravi don Komulović 1604. do 1608. Pati od kostobolje (putovanja po Balkanu i Sjeveru ostavila su traga), te navodi da u Dubrovniku mnogi ljudi pate od iste bolesti, što potvrđuju i liječnici. Zašto? Hrana s previše žitarica i mesa, ili vlaga našega podneblja?
Dubrovačka vlastela oprezno primaju isusovce, s vremenom ih smatraju korisnima i imaju tople odnose, ali im ne daju “Zarcalo od ispoviesti” koje tiska Komulović u Rimu 1606. godine. Stanje klera i samostana bilo je žalosno, kao i diljem Europe. Filip Maria Campeggio bilježi: “kler ima mnogo svećenika lošega moralnog života, štoviše mnogi su neznalice, konkubinci (nevjenčana veza) ili sa ženama lošeg glasa u kući, vrlo su siromašni, neki su sluge kod plemića u njihovim kućama i vilama, brinu se o soli, žitu, mesu, konobama, te proizvodnji vina…”. Čak i ulice neki čiste! U samostanima su neke časne imale sluškinje (plemkinje zbog nedostatka miraza zaređene), organizirani su plesovi pod maskama, komične predstave…
Lodovico Mansoni (talijanski isusovac sa Sicilije, bio i u Irskoj op., T.T.) piše kardinalu Acquaviva (Claudio, 1543. – 1615.) godine 1584.: “njihovoj mladeži, lijenoj, raskalašenoj i nepriličnoj kakvoga nema primjera u cijeloj Italiji.” Kasna dob za ženidbu muškaraca je stvarala probleme s izvanbračnom djecom, većinom sa sluškinjama. I žene koje su mladost provodile gotovo ako u kućnom pritvoru su ohole, po Le Maireu (Alexandre, konzul u Dubrovniku krajem XVIII. stoljeća, ostavio zlobno i slikovito djelo o Dubrovčanima) lijene, nadmene i nemarne. Škrtost i materijalizam postali su poslovični, kao i brakovi u uskom staleškom krugu. Veliki broj mornara, trgovaca, sluškinja, vojnika također je loš za moral.
U Zarcalu od ispoviedi koje je više puta tiskano i vrlo popularno osobito se okomio na psovku i lažno svjedočanstvo. To je djelo isusovačke duhovnosti (Ignacio Loyola, Roberto Bellarmino, de Bonis, Madridius). U oporuci 1608. don Komulović polovicu crkvenoga ruha ostavlja dubrovačkoj katedrali, polovicu franjevcima.
Rentu od 50 dukata ostavlja Ilirskoj akademiji u Rimskom kolegiju za tiskanje ilirskih (hrvatskih) knjiga. To je prvi poznati zabilježen takav slučaj u Hrvata. Bartol Kašić navodi za svoga učitelja da se zarazio ispovijedajući nasmrt bolesnoga, te da je njegova ljubav prema siromasima bila poznata. Komulovići izumiru nakon kuge u XVII. stoljeću.
