Hrvatsko društvo službenim i medijskim manipulacijama zarobljeno u lažnoj povijesti s neizvjesnom budućnošću
Zbog neodlučnosti političara da kroz institucije RH pokrenu procese kako bi se konačno cijelo društvo upoznalo s istinitom hrvatskom poviješću dvadesetog stoljeća, u Hrvatskoj vladaju besmislene ideološke podjele temeljene na mišljenjima prihvaćenim nakon kraja Drugoga svjetskog rata 1945., a ne na stvarnim povijesnim činjenicama. Iako sam stalno čitao dostupnu literaturu koja je obrađivala povijest Hrvatske i time bio pismen, ipak nisam bio dovoljno povijesno pismen pa da mogu sa sigurnošću na temelju povijesnih činjenica reći što je istina, a što laž. Zbog toga sam bio odlučio sâm spoznati istinu koja se krije od šire javnosti, a koju zaista poznaje vrlo mali broj Hrvata (uglavnom oni koji mnogo čitaju i to knjige iz hrvatske povijesti), te je zbog toga hrvatsko društvo službenim i medijskim manipulacijama zarobljeno u lažnoj povijesti s neizvjesnom budućnošću.
Povijesna (ne)pismenost
Nakon 30 mjeseci intenzivnog čitanja (pedesetak knjiga većinom objavljenih u zadnjih nekoliko godina) konačno sam i ja postao povijesno pismen. Da bi se shvatila težina tih riječi reći ću da osim pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, nijedan predsjednik države ni predsjednik Vlade nije bio, tj. nije povijesno pismen, a neprirodno je da o sudbini države odlučuju osobe koje ne poznaju glavne činjenice iz hrvatske povijest dvadesetog stoljeća, koje su Hrvatima donijele uglavnom patnju i jad. Takve osobe, koje mogu možda i imati želju učiniti Hrvatsku boljom i sretnijom državom za sve njene građane, ne mogu biti uspješni političari, a državnici nikad neće biti. I to je svakako jedan od važnijih razloga zašto su Hrvati nezadovoljni sa stanjem u društvu te ne vjeruju političarima pa ne izlaze na izbore, a oni odlučniji odlaze iz Hrvatske jer ne mogu više trpjeti nepravdu koju stvaraju upravo povijesno nepismeni.
U ovom tekstu ne ću dokazivati činjenice koje se mogu provjeriti u prije spomenutim knjigama i kroz moje brojne osvrte tih knjiga objavljene na internetskim portalima i u tisku, već ću te bitne činjenice samo naglasiti. Prema tome:
- Država, koja je u više navrata bez pitanja Hrvata mijenjala svoje ime u razdoblju od 1918. – 1941. bila je de facto četnička država. U spomenutu državu Hrvate su prijevarom ugurali i u njoj ubiti, pretući ili mučiti Hrvata bio je dokaz odanosti srpskom kralju i četničkoj državi.
- Drugo ime za četnika je koljač ili barbar, tj. izvršitelj srpsko – nacističke ideologije na terenu.
- Međunarodno priznanje Srbije 1878. i splet povijesnih okolnosti omogućilo je SPC kroz velikosrpstvo ili srpski svet, tj. srpsko-nacističkoj ideologiji ostvarivanje bolesnih ambicija kroz nasilno etničko čišćenje prostora koji ‘povijesno’ pripadaju Srbima. Povijest je dokazala da Srbi ne žele živjeti s narodima koji nisu spremni prihvatiti srpsku dominaciju i biti podložni srpskim interesima.
- U Drugom svjetskom ratu genocid nisu izvršili Hrvati, već su nad Hrvatima genocid započeli četnici, a dovršili partizani.
- Partizani su propustili povijesnu priliku i umjesto da postanu zaista osloboditelji Hrvata, postali su njihovi krvnici.
- Drugo ime za partizane bilo bi razbojnici, teroristi ili zločinci, koji su tijekom svog postojanja uglavnom ubijali nevine civile, a na bojištu se nisu uspjeli dokazati.
- I ‘antifašisti’ su isto tako propustili povijesnu priliku i umjesto da 1941. zajedno sa Zapadom organizirano djeluju protiv nacista i fašista, u potpunosti su pali pod utjecaj Moskve i pretvorili se u ‘antifašiste’ monstrume.
- Kroz ustaški pokret Hrvati su se pokušali oduprijeti diktaturi i teroru Beograda, no zbog međunarodnih odnosa, gdje se nije uvažavalo hrvatsko pitanje, bili su unaprijed osuđeni na propast, pogotovo kad su izabrali krivu stranu. Poglavnikova nedoraslost povijesnom trenutku i nesnalaženje tijekom rata najviše je zla učinilo upravo Hrvatima. Umjesto da pogine boreći se za državu i narod, ostavio je taj narod u nemilosti monstruma i uz predaju vojske počinjen je izdajnički čin koji se ne može oprostiti.
- Ustaški logor Jasenovac nije bio logor masovnih zločina, već radni logor u kojemu su se ponekad dogodili zločini, no slična vrsta logora bila je uobičajna praksa u to vrijeme u svijetu (u SAD-u, Kanadi ili Francuskoj, itd.). Ako je bilo masovnih zločina u Jasenovcu, onda su se oni događali nakon ulaska partizana u logor 1945. i kasnije. Različiti jasenovački popisi ubijenih su povijesni falsifikat.
- S prihvaćanjem rasnih zakona usmjerenih prvenstveno protiv Židova ustašku se vlast ne može osloboditi od povijesne odgovornosti. Broj ubijenih Židova u NDH je nepouzdan podatak, a većina ih je ipak ubijena u nekom od velikih nacističkih logora poput Auschwitza, s tim da je potrebno naglasiti da su za deportaciju Židova iz NDH bile odgovorne ustaše.
- I ustaše su propustile svoju povijesnu priliku, no uspoređivati ustaške zločine s partizanskim je besmisleno, jer su partizani bili mega zločinci koji su ubijali i nakon kraja rata. Dok su ustaše činili zločine, ne zbog toga što su to htjeli, već zbog toga što su bili prisiljeni kako bi preživjeli, partizani su zločine činili iz ideoloških uvjerenja jer je to bilo dobro za pravdu kako bi revolucija pobjedila i oslobodila se svojih neprijatelja.
- Nova država nakon 1945., poznata kasnije kao SFRJ, tj. Jugoslavija bila je de facto partizansko-četnička država u kojoj su Hrvati ponovno bili proganjani. To je bilo vrijeme u kojem su komunisti preko svojih tajnih službi, policije i vojske diktaturom i strahovladom kontrolirali građane koji su u svojem siromaštvu bili uskraćeni za mnoge prednosti koje su bile na raspolaganju građanima zapadnog svijeta.
- Za komunističke zločine od 1945. do danas još nitko nije odgovarao, te je to glavni razlog zašto Hrvati pravosuđu ne vjeruju. Upravo zbog toga, pljačka buduće Republike Hrvatske, započela je osamdesetih, a u devedesetim doživjela procvat. Vladajućima nije nikad bilo u interesu poništiti pretvorbu, jer bi na taj način pravosuđe profunkcioniralo i barem 1000 pripadnika danas hrvatske ‘elite’ završilo bi u zatvoru.
- Promjenom vlasti od 2000. godine na djelu je dezintegracija svega što je hrvatsko, a pod utjecajem Zapada zbog uvjeravanja Srbije da joj je mjesto u EU-u, a ne uz Moskvu, u RH četnici četnikuju, pa danas ovakva RH više sliči na ‘antifašističko’ – četničku državu (‘antifašističku’ zbog Bruxellesa, četničku zbog Washingtona) nego na državu za koju su mnogi poginuli boreći se upravo protiv ‘antifašista’ i četnika.
