Muslimansko-bošnjački čelnicii stali na stranu muslimanskih terorista hamasovaca
Nacionalno vjerska, kulturno svjetovna, civilizacijsko običajna, kršćansko uključiva i muslimansko isključiva, te svaka druga podijeljenost u Bosni i Hercegovini, i Bosne i Hercegovine, kazna je i podjednako nepodnošljiv teret svakom njenom narodu, Europi, svijetu, i zemlji kao cjelini. Ako takva cjelovita zemlja kao zajednica, kao neki entitet i postoji, napose ako postoji u nekoj cjelini, u nekom mirnom egzistencijalnom zajedništvu. Malo je zemalja u svijetu u nacionalno, napose vjerskoj muslimansko-kršćanskoj šarolikosti, a da mirno u dužem vremenskom periodu egzistira. Zapravo muslimansko-kršćanskih zajednica i nema u svijetu da žive u miru. Razlog tomu je što svijet zna ali ne priznaje, vidi a oči zatvara, pred tim slikama, a primjeri vjerski čistih muslimanskih država u svijetu to potvrđuju, procesi vjerskog čišćenja kršćana u njima traju i povećavaju se. U takvoj kontinuirano povijesnoj zbilji suvremenog svijeta agresivnog islama i mirotvornog kršćanstva koje i poslije šamara po jednom obrazu nudi i drugi, multi kulti ideja Zapadne civilizacije je apsolutno neprihvatljiva, čak protivna u bilo kojim dimenzijama i oblicima u islamskom svijetu. Nije nikada ni bila, a svakim danom rastom ekstremne kršćanofobije, koja se svjetlosnom brzinom širi po cijeloj Kugli zemaljskoj, multi kulti vrijednosti Zapadne kršćanske civilizacije, ne će i ne može biti u muslimanskim zemljama.
U tako podijeljenom svijetu kršćanofobićnog islama pred kojim nestaje kršćana i kršćanstva ne može samo jedna strana, ona Zapadno kršćanska biti graditelj snošljive i tolerantne multi kulti budućnosti, pored razarajuće i rušilačke islamske. Svaki Zapadni korak na tom putu, i ugrađeni kamen u tu, za budućnost čovječanstva u miru i snošljivosti bezalternativnu, građevinu nailazi na žestok i rušilački otpor, gotovo u svim islamskim zemljama. Potvrđuje to i desetljećima, pa i stoljećima, stara činjenica u kojoj je sve više vidljiva vjerska šarolikost Zapadnog kršćanskog svijeta i sve upadljivija muslimanska jednobojnost islamskih zemalja.
I dok u islamskim zemljama nestaje kršćana i kršćanstva, njihovih bogomolja i svetinja, u Zapadnom kršćanskom svijetu raste broj muslimana, džamija i svih drugi vjerski objekata. Čak i usprkos tomu što predsjednik Turske, zemlje koja je silom i nasiljem, zločinima i svekolikim brutalnostima nezabilježenim u svijetu, napose u kraljevini kraljice Katarine, do okupacije te europske periferije, kaže da su džamije vojarne, munare bajunete a vjernici okupljenu u njima i pod njima, vojnici.
Tolika raznolikost života u sadašnjosti i pogleda u sutrašnjicu, nikakav je temelj za multi kulti budućnost. Napose ne u islamskim zemljama u kojima nema niti jednog društvenog segmenta koji bi slijedio put Zapada kojim pokušava ići u budućnost mira u vjerskim razlikama i posebnostima. U toleranciji i snošljivosti. Muslimansko radikalno NE vjerskoj šarolikosti društva, i kršćansko DA uzrok je nestabilnosti, mržnje, netolerancije i ratova u svim, još u nekim mikro mjerama postojećih muslimansko-kršćanskih zajednica.
Najslikovitiji je primjer u vjerskim ratovima nestajanje beha zajednice, u polutisućljetnom povijesnom kontinuitetu razaranja, progona, etničkih čišćenja katolika i katoličanstva od strane okupatorskog muslimanskog ulaska na prostore fratarske Bosne. Potvrđuje to i današnja krizna situacija u postojećem zbirnom beha entitetu, za kojeg je američki diplomat Holbrooke kazao da je “mali teroristički muslimanski otok”.
Ni američko upozorenje o opasnosti muslimanske Bosne i Hercegovine nije bilo dovoljno niti nekim visokim predstavnicima, niti Haaškom tribunalu da beha problemu što ga stvorila i ostavila Turska, a održavali i ćuvali potomci Osmanlija, prilazi nepristrano, bez straha od muslimanskog terorizma, što je jedini uvjet njegova trajnog rješavanja. Strah Zapadnog kršćanskog svijeta od muslimanskog terorizma, vjetar je u leđa muslimansko-bošnjačkim ekstremistima, koji svaki vid obrane kršćana i kršćanstva nazivaju vrlo opasnim i razarajućim muslimanskim oružjem islamofobija. Time se čvrsto vezuju ruke kršćanskim braniteljima, i neometano širi islam na sve okupiranijim europskim odnosno hrvatskim prostorima i u Hrvatskoj, i u Europi, i još više u bosansko i hercegovačkoj zajednici.
“Mali teroristički muslimanski otok”
Zbog toga taj “mali teroristički muslimanski otok” što ga počela stvarati i od svijeta izolirati Turska biva sve veći, a kršćana katolika sve manje i manje. Sve veći “mali teroristički muslimanski otok” sve nestabilnija, nemirnija, i vjerskim ratovima razorenija ta europska periferija, predziđe kršćanstva i granica svjetova, kultura i vjera. Sve nemirnija i nesigurnija beha zajednica, Europa i svijet u cjelini.
Proces progona i istrjebljenja katolika i katoličanstva koji traje od 1463. godine poprima finalni oblik u današnjoj daytonskoj Bosni i Hercegovini. Hrvatima katolicima u kraljevini njihove kraljice Katarine, i svih povijesnih hrvatskih vladara na tim prostorima koji su pod njihovom vladavinom bili vodeći u to vrijeme u Europi, pored svih proživljenih stradanja i progona pod muslimanskom okupacijom, sprema se sudbina Armenaca Gorskog Karabaha, i svih drugih krašćanskih naroda u islamskom svijetu.
Hrvatima katolicima u njihovoj pradjedovini, u njihovoj “Obećanoj i darovanoj im zemlji” u koju su prije trinaest stoljeća došli, i zbog toga nekada jedino njihovoj Domovini “Majčici Bosni”, muslimansko bošnjački ekstremisti ne priznaju sveto i ničim dodirljivo pravo na vlastiti entitet. Zločin kakvim hamasovci i iranski lideri, izvoznici Islamske revolucije u Bosnu i Hercegovinu, u čemu imaju snažnu potporu od muslimana Bošnjaka, ne priznaju prava Židovima na vlastitu državu.
U tako svjetlosno kršćanskom i mračnom muslimanskom pogledu na pravo naroda i slobodu vjere, na budućnost svijeta u šarolikosti susjedstva jedni pored drugi, muslimansko-bošnjački lideri, svakog predznaka, stali su na stranu muslimanskih terorista hamasovaca koji, gotovo u jednom danu poubijaše više od 1200 židovskih civila, žena, djece i stari, te na najbrutalniji način zarobili i u sužanjstvo odveli više od 250 Židova svih uzrasta. Zločin je to koji podsjeća na Turke kada su katoličku djecu otimali iz majčinih naručja ubacivali ih u sepete na konjima i odvodili u janjičarenje, prisilnu islamizaciju i na obuku kasnijeg brutalnog ubijanja i vlastitih roditelja u Bosni koje nisu poznavali.
Svjetsko nekažnjavanje muslimansko-bošnjačkih predaka Turaka za tako svirepe zločine nad katolicima u porobljenoj Bosni, motiv je muslimanima Bošnjacima da, ne samo stanu i podupru iste takve počinjene od palestinskih muslimanskih hamasovaca, nego gotovo iste takve počine u vjerskom beha sukobu nad Hrvatima katolicima. I ne samo da muslimani stadoše na stranu palestinskog terorističkog Hamasa, nego i na stranu azerbejdžansko, ponovljenog turskog, zločina nad Armencima 2023. godine u Gorskom Karabahu.
Nekažnjavanje muslimanskih zločina genocida i kršćanocida diljem svijeta i u cijeloj povijesti pojave nasilnog širenja islama, koji je bio najbrutalniji u okupiranoj Bosni, znak je trajne neodrživosti i propasti bilo kakve unitarističko-muslimansko građanizirane, cjelovito zajedničke države Bosne i Hercegovine. Svaki zagovor od bilo koga cjelovito građanizirane, zapravo islamizirane, beha zajednice ponavljanje je muslimansko turskog zločina genocida i kršćanocida nad katolicima tih prostora.
