Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Muslimani i NDH: Između suradnje i otpora

Nakon dolaska Osmanlija na prostore Bosne i Hercegovine Hrvati katolici primili su islam ali su pritom nacionalno ostali Hrvati

 

Teme vezane za ustaški pokret i Nezavisnu Državu Hrvatsku često su predmet brojnih kontroverzi i mitova koji nemaju prevelike veze s istinom i predmet su dnevne politike. Dovoljno je pogledati tvrdnje aktualnih srpskih političara s obje strane Drine koji uporno ponavljaju mit od 700 tisuća žrtava logora u Jasenovcu što je tvrdnja koju je vrlo lako moguće demantirati. Iako je NDH u povijesnom smislu bila tek pojava epizodnog karaktera odvijala se u vremenima Drugog svjetskog rata koja su ostavila dubokog traga. Svakako je zanimljiv odnos ustaša a samim time i NDH prema bosansko-hercegovačkim muslimanima.

Odnos ustaškog pokreta prema Muslimanima prije 1941.

Odnos ustaškog pokreta prema Muslimanima nastao je za vrijeme prve ustaške emigracije. Bosna i Hercegovina je uvijek imala važno mjesto u ustaškim koncepcijama o budućoj hrvatskoj državi. Hrvatska bez BiH (ili barem nekog njenog dijela) za ustaše, ali i ne samo za njih nego i za HSS i mnoge druge hrvatske političke opcije od druge polovice 19. stoljeća bila je nezamisliva. Ustaški dužnosnici su se uvijek zalagali za cjelovitu BiH unutar Hrvatske za razliku od HSS-a koji je promovirao koncept komadanja BiH sa Srbijom.

Takvi ustaški pogledi na BiH kao sastavni dio buduće hrvatske države počivali su na premisi da su bosanskohercegovački muslimani integralni dio hrvatskoga naroda. Takva gledišta prihvaćali su i određeni bosanski muslimanski krugovi, naročito muslimanski intelektualci koji su studirali u Zagrebu. Jedan od glavnih lidera ustaškog pokreta i ugledni hrvatski književnik Mile Budak u svojoj knjizi „Hrvatski narod u borbi za samostalnu Hrvatsku“ iz 1934. tvrdi kako su „bosanski muslimani, rasno najčišći, najmanje natrunjeni Hrvati“. Stav od hrvatstvu muslimana nije ustaški izum nego je to gledište izvorno proklamirao otac hrvatske domovine dr. Ante Starčević koji je jednom prilikom napisao: „Muhamedovci Bosne i Hercegovine s turskom, muhamedanskom pasminom ne imaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima.“

Za ustaške ideologe Hrvatska je bila nezamisliva za BiH a upravo na hrvatstvu muslimana počivalo je hrvatsko pravo na BiH. Zahuktavanje političke situacije u Jugoslaviji 1930-ih dovelo je do široke javne rasprave o etničkoj pripadnosti Muslimana u BIH. U te rasprave uključivali su se i proustaški krugovi osobito od jeseni 1939. i stvaranja Banovine Hrvatske.

Velikosrpski krugovi su tvrdili da su Muslimani Srbi u svojim zahtjevima da se cijela ili većina BiH pripoji srpskoj državnopravnoj jedinici. Određeni muslimanski krugovi su zagovarali autonomiju BiH u sklopu Jugoslavije. I hrvatski i srpski intelektualci željeli su pridobiti Muslimane da se izjašnjavaju kao Hrvati ili Srbi. Najaktivniji u tvrdnjama o hrvatstvu Muslimana bili su desno orijentirani studenti na Zagrebačkom sveučilištu.

Uspostava NDH – afirmacija hrvatstva muslimana

Kada je 10. travnja 1941. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska BiH je postala u cijelosti njezin dio. BiH i muslimani bili su smješteni u središtu nove države. Vlasti su ih smatrale jednim od glavnih stupova na kojima se temelji nova država i koji su znatno doprinijeli njenoj uspostavi. U stvarnosti, samo jedan musliman je sudjelovao u proglašenju i uspostavi vlasti NDH u Zagrebu, zagrebački imam Ismet Muftić. Njega je Slavko Kvaternik imenovao članom privremene vlade koja je preuzela kontrolu administrativnih poslova u novoj državi do uspostave prve formalne vlade NDH 16. travnja.

Naglašavano je da muslimani Hrvati zajedno s ostalim Hrvatima čine integralni dio hrvatskog nacionalnog korpusa. Isticalo se nacionalno jedinstvo katolika i muslimana i njihova stoljetna međuovisnost. Sukladno tome, državno rukovodstvo NDH radilo je na kroatizaciji BiH a tu treba uključiti i politiku prema bosanskohercegovačkim Srbima koja je bila neka druga priča. Ustaše su maksimalno iskorištavali Starčevićevu tezu o muslimanima kao najčišćem dijelu hrvatskog naroda. Pritom su prikazivali Antu Pavelića kao nasljednika Ante Starčevića. U svibnju 1941. u Banjoj Luci ministar udružbe Jozo Dumandžić je kazao: „Istom onom ljubavlju kao Starčević i naš Poglavnik ljubi braću muslimane“.

U nastojanjima da se pokaže hrvatski karakter Muslimana u BiH ustaški lideri igrali su na vjersku kartu. Temeljna parola je glasila: „Nacionalni sklad Hrvata ne smeta i ne smije smetati vjerska različitost“. Isticala se važna uloga islama u nastanku i razvoju hrvatstva pa se tako navodilo da je islam bio ključna snaga koja je tijekom turbulentne hrvatske povijesti očuvala „iskonsku hrvatsku krv“, na kojoj se temelji jedinstvena hrvatska nacionalna svijest katolika i muslimana. Prema tome tumačenju, nakon dolaska Osmanlija na prostore Bosne i Hercegovine Hrvati katolici primili su islam ali su pritom nacionalno ostali Hrvati. „Tijek hrvatstva nije prekinut, već je u novom duhu nastavljen u islamu, ostao je sačuvan i još čišći, jer vjera je spasila duh prošlosti, vjera je spasila duh otaca i duh rodnih ognjišta. Tok vjekova ostao je neprekinut i nastavljen je čist od svih utjecaja… To bošnjaštvo nije ništa drugo, nego sačuvano hrvatstvo, koje je pod okriljem islama našlo svoju zaštitu i neprekinutost toka, ogradivši se čak i od svoje islamske braće sa istoka“, tvrdile su novine Ustaša prilikom prvog bajrama u NDH u studenom 1941. Ustaški čelnici oštro su se suprotstavljali tvrdnjama da postoji „muslimansko pitanje“ u NDH. Muslimansko pitanje je podrazumijevalo da su bosanski Muslimani poseban narod sa svojim različitostima u odnosu na Hrvate. Negirajući postojanje muslimanskog pitanja, Pavelić je u Hrvatskom saboru u veljači 1942. izjavio: „Muslimanska krv naših muslimana je hrvatska krv. Ona je hrvatska vjera, jer su na našoj zemlji njeni pripadnici hrvatski sinovi“.

Početni odnos Muslimana i ustaša

U praksi nakon uspostave NDH, kao i u slučaju hrvatskog naroda, ustaški čelnici imali su problema dobiti širu narodnu potporu muslimanskog naroda. Za većinu muslimana, jednako kao i za Hrvate, ustaštvo je bilo nepoznata politička ideologija. Razlog je taj što je ustaški pokret u Kraljevini Jugoslaviji bilo zabranjen zbog terorističkih aktivnosti, a članstvo je bilo malobrojno i nije pristupalo izborima pod krinkom neke druge stranke kao što su npr. činili komunisti pod plaštom Stranke radnog naroda.

Kod većine Muslimana raspad Kraljevine Jugoslavije i proglašenje NDH bili su događaji koji su izazvali prije svega zbunjenost, rezerviranost ali ipak i određene pozitivne osjećaje jer su vjerovali da se stvara svojevrsna nova Austro-Ugarska u kojima će Muslimanima biti bolje nego u vrijeme prve Jugoslavije.

Ipak, treba priznati kako početni pozitivni pogledi dijela Muslimana na NDH nisu bili posljedica prohrvatskog ili proustaškog stajališta nego pozitivnog pogleda na Adolfa Hitlera i Njemačku. Početno prihvaćanje i polaganje nada u NDH dakle rezultat su ugleda kojeg je tada uživala nacistička Njemačka koja je na bojnom polju mljela sve protivnike. Zbog svojih sporova sa Srbima u Jugoslaviji muslimansko stanovništvo se nadalo da će se hrvatske vlasti bolje ponašati.

Traženje oslonca u muslimanskom narodu

Ustaški režim u muslimanskoj populaciji mogao je računati na potporu prohrvatski orijentiranih muslimanskih intelektualaca i političara, i na skupine oportunistički orijentirane koje su imale priliku okoristiti se u novim okolnostima. Ustaški režim nije dobio masovnu potporu muslimanskog ali niti hrvatskog naroda i ustaški pokret se nije omasovio. Razlozi su loše politike: u prvom redu podređenost u odnosu na Kraljevinu Italiju (Rimsku ugovori iz svibnja 1941.), unutarnji represivni karakter režima te sve veći kaos i anarhija u zemlji kao i gospodarske nedaće. Muslimanski političari koji su u predratnom razdoblju bili zagovornici Samostalne demokratske stranke i bili antiustaški raspoloženi (npr. Smail Ćemalović, Zaim Šarac) i svi koji su bili jugoslavenske orijentacije pasivizirali su se i povukli s javne scene.

Određeni Muslimani zauzeli su važne uloge u ustaškom pokretu i upravnom aparatu NDH. Poslije ustoličenja NDH neki muslimanski političari, ponajviše oni koji su se nacionalno osjećali Hrvatima pristupili su ustaškom pokretu a to su bili: dr. Džafer i Osman Kulenović, Ademaga Mešić, Hakija Hadžić. Bili su pozitivno orijentirani prema NDH jer su smatrali da će muslimanski položaj biti bolji nego u Kraljevini Jugoslaviji te će oni i njihov narod moći napredovati. To su potvrđivale i izjave ustaških čelnika.

Muslimani su imali poziciju potpredsjednika vlade NDH do njenog sloma. Prvi potpredsjednik bio je Osman Kulenović koji je dotad bio politički neaktivan. Imao je ured potpredsjednika u Banjoj Luci jer su postojale ideje da se glavni grad nove države premjesti ondje jer je Banja Luka bila u samom središtu nove države. Za razliku od njega, njegov brat Džafer bio je jedan od lidera Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) u predratnom razdoblju. On je zamijenio svoga brata na mjestu potpredsjednika vlade u studenom 1941. Bio je to potez koji je ciljao zadobiti snažniju potporu muslimanskog stanovništva budući da je Džafer Kulenović bio vrlo popularan političar. On je vratio ured potpredsjednika vlade u Zagreb.

Ademaga Mešić imenovan je ustaškim doglavnikom a Hakija Hadžić je postao ustaški povjerenik u Sarajevu. Hadžić i Mešić bili su glavni nositelji prohrvatske struje među Muslimanima u Kraljevini Jugoslaviji iz autentičnog uvjerenja. Poznate su Mešićeve prohrvatske izjave, npr.: „Muslimane ne možemo drugačije nazivati nego po našem jeziku kojim su govorili naši pradjedovi, djedovi i otci, a taj je jezik hrvatski, a majka nam šira i uža domovina Hrvatska, Bosna i Hercegovina su dvije pokrajine šire nam domovine Hrvatske, a u Bosni i Hercegovini govorimo hrvatskim jezikom.“

U lipnju 1941. Hilmija Bešlagić je imenovan za velikog župana Velike župe Pliva i Rama u Jajcu a sljedećeg mjeseca postaje ministar prometa i javnih radova. Ostali muslimani u vrhu ustaškog pokreta i NDH bili su Mehmed Alajbegović (ministar skrbi za postradale krajeve od listopada 1943. do svibnja 1944. i ministar vanjskih poslova od svibnja 1944. do svibnja 1945.), Alija Šuljak, Šefkija Balić, Ragib Čapljić, Ismet Muftić, Asim Ugljen (predsjednik Vrhovnog suda NDH), itd. Za cijelo vrijeme postojanja NDH Muslimani su imali dva člana vlade a od proljeća 1944. i tri jer je Alajbegovića na mjestu ministra skrbi za postradale krajeve zamijenio Mehmed Mehičić.

Javna potpora dijela Muslimana ustaškom režimu

U kolovozu 1941. ustaše su željeli dati legitimitet svom režimu tako što će mu javnu potporu dati pripadnici dvije najpopularnije stranke s hrvatskim i muslimanskim predznakom u predratnoj Jugoslaviji, HSS i JMO. To su događalo nakon gubitka velikih dijelova Dalmacije, otoka, Primorja i Gorskog kotara od strane Italije u svibnju 1941., početnog ustaškog terora protiv Srba i Židova te ustanka partizana i četnika. Inače, sve političke stranke u NDH osim ustaškog pokreta su zabranjene već ranije u lipnju. Dio bivših HSS-ovaca na čelu s Jankom Tortićem je 9. kolovoza dao potporu NDH te su oni ušli u ustaški pokret, a 14. kolovoza slično su učinili i predstavnici bivše JMO. Pavelić je primio Džafera Kulenovića, Hamida Kurbegovića, Ismetbega Gavran Kapetanovića i Uzeira Hadžiosmanovića koji su javno dali izjavu potpore NDH. Na pitanje novinara nakon audijencije hoće li JMO pristupiti ustaškom pokretu, Kulenović je odgovorio „to nije ni potrebno. Mi smo svi u pokretu već od prvog časa, te surađujemo u njemu, u državnoj politici i upravi Nezavisne Države Hrvatske u svim pravcima.“

Muslimanski lideri u aparatu NDH mogu se podijeliti na dvije skupine: one koji su se prvo smatrali Hrvatima pa tek onda muslimanima (u vjerskom smislu) i na one koji su se prvo smatrali Muslimanima (u etničkom smislu) a tek onda Hrvatima.

Hadžić, Šuljak i Mešić su bili Pavelićevi osobni prijatelji koji su energično radili za interese NDH i oni se ubrajaju u prvu skupinu. Budući da su se etnički smatrali Hrvatima i za vrijeme Jugoslavije nisu imali veliki ugled kod Muslimana. Prema određenim mišljenjima, ta skupina nije imala nikakvu podršku kod običnog naroda.

Svi ostali Muslimani na čelu s braćom Kulenović stavljali su na prvo mjesto muslimanski identitet ali zato su ih pripadnici njihovog naroda optuživali da ne uspijevaju zaštititi muslimanski narod od četničkih pogroma.

Određeni muslimanski intelektualci, poduzetnici, vjerski vođe i političari su glasno podržavali NDH od početka do kraja. Npr. poglavar Islamske vjerske zajednice, reis-el-ulema Fehim Spaho je u početku bio vrlo proustaški raspoložen. Međutim, široku podršku muslimanskog naroda ustaše nisu imali niti prvih mjeseci. Mnogi od njih su bili neutralni ili protiv. Mnogi koji su bili optimistični prema novom režimu uskoro će se predomisliti zbog ustaških postupaka.

Vjersko-prosvjetna autonomija Islamske zajednice

Kako bi pridobio vodstvo Islamske vjerske zajednice u BiH Ante Pavelić odlučio joj je dati vjersko-prosvjetnu autonomiju. U lipnju 1941. u Sarajevu je kreirano povjerenstvo od šerijatskih stručnjaka koje je već sljedeći mjesec Poglavniku predalo „Nacrt islamskog zakona i ustava“. U kolovozu ministar bogoštovlja i nastave Mile Budak tvrdi kako je uvjeren „da će u najkraćem vremenu svaki musliman i u najzabitijem seocu osjetiti da je sada njegova vjera potpuno zaštićena od napadaja s bilo koje strane, jer mi smo država dviju vjera – islamske i katoličke, koje su apsolutno ravnopravne i koliku autonomiju bude imala jedna, imat će i druga.“ Osnovano povjerenstvo ponovo je aktivirano u rujnu 1942. kako bi se izradio „Zakonski nacrt o Islamskoj vjerskoj zajednici“ u NDH.

Džamija u Zagrebu

Kako bi se nedvosmisleno pokazala privrženost prema muslimanima državno rukovodstvo je u kolovozu 1941. donijelo odluku o gradnji džamije u Zagrebu.

Nije pokrenuta izgradnja potpune nove građevine nego se Muzej likovnih umjetnosti Ivana Meštrovića pretvorio u džamiju. Podignuta su tri minareta visoka 45 m, a njihovo podnožje je obloženo bračkim kamenom i izvršeno je unutarnje preuređenje. Unutrašnjost džamije bila je obložena zelenim talijanskim mramorom, a orijentalna ornamentika s kaligrafskim arapskim slovima ajeta iz Kurana je bila utemeljena na starohrvatskim motivima pletera. Svijećnjak u sredini džamije obješen o kupolu imao je 140 žarulja i težio je jednu tonu. Pretprostor džamije uokviren je bijelim bračkim kamenim klupama i ukrašen vodoskokom u sredini. U siječnju 1943. oglasio se prvi put ezan u povijesti Zagreba. Poglavnikova džamija je otvorena 18. kolovoza 1944. na pompoznoj svečanosti. U ime reisa-ul-uleme u Zagreb je na otvaranje džamije došao Ali ef. Aganović, gradonačelnik Sarajeva Nasih Repovac i drugi predstavnici Islamske zajednice. Pavelić je predao ključeve džamije zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću. Na svečanom otvaranju džamije bili su nazočni njemački veleposlanik Kasche, finski izaslanik Armas Yontila te visokorangirani dužnosnici NDH neovisno o vjeri. Usprkos protivljenju zagrebačkih muslimana, džamija će biti srušena 1949. od komunističkih vlasti.

Drugi napori za dobivanje muslimanske potpore

Pavelić je potegao osobnu inicijativu za ponovno rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini. Bila je riječ o velikom ustupku bivšim muslimanskim veleposjednicima, tj. begovatu čiji su dio bili neki od glavnih pristaša ustaškog režima. Namjera je bila bivšim vlasnicima vratiti njihove begovske zemlje koje su nakon 1918. bile zahvaćene agrarnom reformom. To je bio razboriti pokušaj zadovoljenja interesa begovata kako bi on bio naklonjeniji prema NDH. Inicijativa je bila politički obojena što je potvrđeno na konferenciji bivših zemljoposjednika Muslimana u Sarajevu u srpnju 1941. Na toj konferenciji je Ademaga Mešić izjavio da je jugoslavenska agrarna reforma u BiH „bila najbezobzirnija“ a ciljala je na to da „materijalno pa potom i nacionalno-politički slomi okosnicu najčistijeg hrvatstva, te ostvari glavnu ideju vodilju veliko-srpske svetosavske misli“.

Namjera državnog rukovodstva NDH bila je iskoristiti antisrpske osjećaje i tendencije kojeg su posjedovali određeni slojevi muslimanskog stanovništva zbog lošeg statusa u Kraljevini Jugoslaviji. S tom namjerom je i ukinuto muslimansko prosvjetno-kulturno društvo Gajret koje je u međuratnom razdoblju bilo nositelj prosrpske orijentacije među Muslimanima. Za razliku od njega, u NDH je povlašten status dobilo prosvjetno muslimansko društvo Narodna uzdanica koje je bilo prohrvatski orijentirano.

Takvi postupci uništavanja drugog kulturno-umjetničkog društva od strane ustaških kreatora politike nailazili su na osude i među članovima Narodne uzdanice. To je bilo razumljivo budući da su u oba društva većinu članova činili najširi slojevi muslimanskog stanovništva koje je kroz kulturu imalo priliku javno i demokratski djelovati. Prosrpska ili prohrvatska orijentacija bila je rezervirana samo za rukovodstvo tih udruga.

Nepovjerenje ustaša prema Muslimanima

Iako su na riječima pripadnici ustaškog pokreta bili laskavi prema Muslimanima u stvarnosti su bili sumnjičavi prema odanosti tog dijela stanovništva. Razlog je bio traženje autonomije BiH za vrijeme Kraljevine Jugoslavije što je osobito došlo do izražaja nakon Sporazuma Cvetković-Maček i stvaranja Banovine Hrvatske 1939. Postojao je strah da će Muslimani na položajima iskoristiti priliku kako bi jačali nacionalnu svijest muslimanskog naroda i njihovu posebnost u odnosu na Hrvate u BiH i na Hrvate u cjelini.

U praksi su Muslimani dobili malo udjela u strukturama vlasti NDH što pokazuje kako su Pavelić i drugi ustaški čelnici bili nepovjerljivi. U vojsci NDH koja je imala oko 100 generala samo dvojica su bili muslimani: Muhamed Hromić i Junuz Ajanović. Od 22 velike župe, dijelovi BiH su bili uključeni u njih 12 ali samo njih 6 je bilo u cijelosti na teritoriju BiH. Ostale velike župe bile su tako skrojene da se povežu s (užom) Hrvatskom i da Hrvati katolici budu u većini. Od 22 velika župana samo su trojica bili muslimani i to u uvjerljivo muslimanskim područjima. Nadležnosti velikih župa nisu bile velike jer je NDH kao i prva Jugoslavija bila iznimno centralizirana država.

U ustaškom pokretu je položaj Muslimana bio još i slabiji nego u vlasti NDH. Prije dolaska na vlast 1941. u ustaškoj emigraciji niti jedan istaknuti ustaša nije bio Musliman a pitanje je li uopće bilo običnih Muslimana u ustaškoj emigraciji. Čak i da je bilo, nisu bili nikakav važan čimbenik.

Iako je u Ustaškoj vojnici u prve dvije ratne godine bilo dosta Muslimana, među visokorangiranim časnicima bilo ih je tek nekoliko. Zanimljivo je da je osnivač najelitnije ustaške postrojbe Crne legije bio Musliman Bećir Lokmić iz Sarajeva koji bi se vjerojatno visoko uzdigao da nije rano poginuo. Od šest ustaških doglavnika samo je Ademaga Mešić bio muslimanske vjere. Od četiri pobočnika nije bilo niti jednog Muslimana. Od osam povjerenika koji su određeni da u svibnju 1941. organiziraju vlast u BiH samo su dvojica bili Muslimani: Hakija Hadžić i Alija Šuljak.

Glavni ustaški povjerenik za BiH bio je Jure Francetić. Veliki dio rada u ustaškom pokretu u BiH preuzelo je na sebe katoličko svećenstvo ili ljudi s njim blisko povezani. Među njima su bili najistaknutiji mladi sarajevski svećenik Božidar Bralo i svećenik u Doboju Dragutin Kamber iza kojih je stajao sarajevski nadbiskup Ivan Šarić.

Uznemirenost Muslimana zbog ustaške politike prema Srbima

Kako je vrijeme prolazilo, već za nekoliko mjeseci postojanja NDH Muslimane je obuzela velika zabrinutost zbog ustaške politike, naročito prema Srbima. Bilo je jasno kako ustaški režim može imati samo potporu manjeg dijela muslimanskog naroda. Pravna nesigurnost u državi rezultirala je nepovjerenjem muslimanima prema NDH i ustaškoj propagandi koja je glorificirala islam kao sastavni dio hrvatstva. Teror ustaškog režima prema Srbima na području BiH uvelike je uznemirio muslimane i izazvao nevjericu i ogorčenje širokih slojeva muslimanskog stanovništva. Činjenica kako su u teroru koji je uključivao pokolje, etnička čišćenja i druga nedjela sudjelovali ustaše Muslimani davali su zabrinutosti poseban pečat. Treba istaknuti kako je određeni dio muslimana prihvatio antisrpsku retoriku i bez ustručavanja sudjelovao u nedjelima protiv Srba. Muslimansko stanovništvo počelo se bojati osvete od strane Srba pogotovo zato što je izbio ustanak protiv NDH. Muslimane je najviše brinula zaštita njihovih života i imovine. Strah od osvete od Srba bio je sve snažniji i pokazao se opravdanim. Četnički pokolji koji su uslijedili dodatno su pojačali strahove.

Zanimljive su opaske Glavnog stožera Hrvatskog domobranstva iz rujna 1941. koje se osvrnulo na stanje među Muslimanima. Ističe se kako su muslimani uvjereni da cilj ustaškog režima da se između njih i Srba „izazove mržnja i obračunavanje, a naročito u krajevima u kojima oni žive pomiješano… Sustav koji je proveden u svrhu istrjebljenja Srba, muslimani smatraju nedoličnim XX. vijeka, te se boje da će se ovaj sustav, nakon obračuna sa Srbima, moguće primijeniti i na njih“. Nadalje se ističe da zbog toga „među muslimanskim masama raste neraspoloženje prema sadašnjim našim političkim vlastima, koje u današnjim teškim prilikama u BiH većim dijelom vrše izvršnu vlast bez zakonskog oslonca, bez ikakve odgovornosti i na način, koji ni u kom slučaju ne odgovara muslimanskom mentalitetu“. „Sve se više i jasnije primjećuje nepovjerenje prema današnjoj situaciji i izražava se želja da se oni (Muslimani, op. a.) stave na raspoloženje i pod pravnu i faktičnu upravu jedne prijateljske države, a naročito pod zaštitu Njemačke“.

Matija Šerić, https://www.geopolitika.news/analize/m-seric-muslimani-i-ndh-izmedu-suradnje-i-otpora-1/ 

Povezane objave

Islamizacija beha Predsjedništva

HF

Postoji li “Muslimansko bratstvo” u BiH i kakve su veze Bakira Izetbegovića

hrvatski-fokus

Marijana Petir u zaštiti hercegbosanskih Hrvata

HF

Muslimansko-bošnjačka politika radikalizma, unitarizma, islamizma, vehabizma…

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više