Rudolf Frančula je bio ograničen, oni koji ga slijede zato su još opasniji
Počet ću s navodom iz pisma Giussepea Augusta Cesana o Hrvatima, kojega koristi Teo Trostmann na portalu Hrvatskoga fokusa, pod naslovom „Velik broj naših povjesničara živjeli su od pretjerivanja“ s još nekim dodacima Tea Trostmanna, a završit ću s „engleskim divljenjem izgleda Hermanna Göringa“.
„Ja sam morao“, kaže Cesana, čitateljima ‘Concordije’ pripovijedati sva nasilja, okrutnosti, zločine itd. itd. koje bi barbar Hrvat činio, ali, da članak bude zanimljiv, ja bi od svoje (mašte, op, T.T.) nadostavio i nasilja i okrutnost i zločinstva koje barbar Hrvat ne samo da nije činio nego mu se nije ni snivalo činiti. To je služilo da se uspiri rodoljublje i mržnja na prokletog inostranca. Trebalo je pripraviti Talijane da se pobune. Bože moj! Bože moj! Koliko sam ih činio objesiti, prostrijeljati, tući, utamničiti! Koliko sam dječice činio proparati, č, kr, (cesarsko kraljevskim, op., T.T.) bajunetama! Koliko kuća oplijeniti, koliko djevica… ali, dospimo, ostavimo!… a publika je vjerovala sve te moje izmišljotine, a drugi su ih listovi prenašali“, navodi Teo Trostmann dio pisma Giussepea Augusta Cesana. Uz dodatak, da postoje i podmuklije metode kada se istinito zlo preuveličava, ili pak organizira i dopusti. Kao čista laž koja je izazvala američko- španjolski rat, te laž Curzija Malapartea o ustašama. Koji se, ja kažem, družio s talijanskom elitom – fizičarom Marconijem na Capriju. Kao „hrvatska elita“ na Severininu rođendanu? O čemu svjedoči hrvatski književnik Velimir Visković. Što i jest poanta ove priče.
U što se uklapa pismo Rudolfa Frančule, objavljenom u Glasu Istre pod naslovom „Bio sam javni Tužilac SR Hrvatske od 1986. do 1990. nisam htio podizati optužnicu protiv Tuđmana i Šeksa“, iz kojega navodim sljedeće: „Na dužnost javnog Tužioca stupio sam 11. srpnja 1986. na Vrhovnom sudu bilo je zakazano vijećanje odlučivanje optuženika, ratnog zločinca Andrije Artukovića, ministra u ustaškoj Vladi Ante Pavelića, protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 14. srpnja 1986., kojom je bio osuđen na smrt. Zločini za koje je optuženik bio proglašen krivim po svojoj težini spadaju u najteže, najgnusnije i najsvirepije ratne zločine u povijesti naših naroda. On će bez sumnje ostati zabilježen kao najmračnija figura jednog vremena, koje se, nadam se i vjerujem nikada neće vratiti. Međutim, koje vrijeme ne smijemo ni mi, ni buduće generacije nikada zaboraviti. Artuković i njegovi istomišljenici htjeli su, po ugledu svog idola naredbodavca i ideologa Hitlera, stvoriti „veliku čistu Hrvatsku“, očišćenu od drugih naroda, rasa, vjeroispovijesti, tj. Židova, Roma, Srba i ideoloških protivnika. Samo razmišljanje i pristupanje takvoj ideologiji izaziva kod svakog dobronamjernog čovjeka zgražanje i leđenje krvi. Izrečena kazna optuženom opomena je znanima i neznanima da se zločini ne bi ponovili“.
Ima li ovdje nečega iz pisma Giussepea Augusta Cesana? I može li ovo biti opomena znanima i neznanima“, da se ovo nikad ne ponovi, jer se ne može ponoviti ono čega nije bilo, nego da se to dogodi nekom drugom od nekoga drugoga… Vukovar, Škabrnja, Voćin, Lovas itd. Baš zbog tog suđenja i takvog tumačenja tog suđenja? Pa kada to već tako, kada je to bilo suđenje takvom zločincu, koje je bilo zatvoreno za javnost, kada su presudu odredili zaštićeni svjedoci tužitelja, što je sa revizijom tog procesa? Interesantno, sigurno bi Rudolf Frančula i njegovi to nazvali revizionizmom.
Još ću tu navesti naoko bizarne stvari. Kao „Viskovićevo spašavanje Mislava Bage na proslavi Severininog rođendana“, Hitlerovo divljenje izgledu Engleza, udbaškom izgledu Aleksandra Rankovića, englesko divljenje izgledu Hermanna Göringa i objašnjenje Ankice Lepej za otkrivanje bankovne tajne obitelji Tuđman. A svi putovi vode na proslavu Severininog rođendana. Isto kao druženje talijanskog fizičara Marconija sa Curzijom Malaparteom koji je izmislio, i u novinama objavio laž o „zdjeli očiju na Pavelićevu stolu“.
Velimir Visković piše kako je on „spasio Mislava Bagu na proslavi Severininog rođendana“. Da ga je uveo u „uži krug“ Severininih obožavatelja gdje je glavna zvijezda bila Mani Gotovac. Sve „šušur i otmjenost“ kaže Visković. Pa nahvali Bagu, kako, samo oni to mogu… “pravi profesionalac“, „bez dlake na jeziku“ itd. Očito, u pitanju je isticanje pripadnosti „probranima“ kojima pripadaju sve društvene privilegije i sva vlast. Ponajviše zbog oholosti, pa i kompleksa.
A kakav je njihov odnos, koji je nažalost dominantan, prema Vukovaru i Škabrnji’ Isto kao prema Bleiburgu? I kakav je odnos dama sa Severinina rođendana prema srpskom masovnom silovanju Hrvatica? Znamo kakav – tišina! Nema tu Frančulina zgražanja. Tu vlada Frančulin zakon „Artuković – najmračnija figura jednog vremena“, koje nije prošlo. Da zaokružim krug oholih i prepotentnih kompleksaša, tu ću opet spominjati ona divljenja… Hitlerovo divljenje izgledu Engleza, udbaško divljenje izgledu Aleksandra Rankovića i englesko divljenje izgledu Hermanna öse otruje. Jer je za njega vješanje bilo uvrjeda pa su mu udovoljili, jer ih je šarmirao svojim markantnim izgledom. Tako ja gledam na društvo oko Severine. Tu vidim oholost, prepotentnost i raznorazne komplekse. Iako izgleda da udbaš ne može biti iskompleksiran, jer je to, uglavnom grubijan, to nije tako. Jer kada Hrvat želi biti „opasan momak“, još ako mu je idol bio Aleksandar Ranković, Hrvat svoje „sposobnosti“ mora dokazati u Beogradu! Kažu gradu „mačo muškaraca“. Njega nije briga što Aleksandar Ranković nije bio zadovoljan ubijanjem Hrvata u Zagrebu 1945. Tek „hrvatski povjesničari“ Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić? Na jednom portalu čitam da je „hrvatski povjesničar“ „presjekao svađu Hrvata i Srba zbog Ruđera Boškovića, rekao da Ruđer Bošković nije ni Hrvat ni Srbin“. Odakle mu to pravo? Iz „branjenja zajedničke povijesti“? A to je nerješiv problem za Hrvate i glavni uzrok tragedije. Jer stranac – neprijatelj Hrvata, uvijek nameće i diktira „vrijednosni sustav hrvatskih elita“, uvijek u centru izvan Hrvatske. A zbog osobnog interesa pojedinca ili skupine, zbog gladi za uspjehom, imamo sluge koje služe tom neprijateljskom centru. Jer kao što rekoh, ako Hrvat želi biti „opasan momak“, „ugledni povjesničar“ itd., on to mora dokazati u – Beogradu, gradu „mačo muškaraca“ i gradu „zajedničke povijesti“.
