Hrvatski Fokus
Kolumne

Konavle puno miline

Američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu baba je bila Konavoka

 

Konavle se proteže istočno od Dubrovnika, tj. župskoga Plata (Župa je zaljev istočno od Dubrovnik), počevši sa Obodom (poznat po tiskari, ali i još nečem što preskačem iz finoće) idući na istok do ulaska u Boku (Prevlaka). Sjeverno se nižu ispod Hercegovine Stravča i Duba, pa Dubravka (nekada Mrcine) i Vodovađa, te Vitaljina na granici sa Crnom Gorom.

Ovaj kraj koji je Republika kupila od bosanskih feudalaca u XV. stoljeću (vidi stećci kod crkve sv Barbare) je etnički čisto katolički i hrvatski. U XIX. stoljeću Konavljani su stali masovno uz hrvatski barjak, iako je bilo jugosrpskih radikala u Cavtatu, pa i nekih obitelji koje su prihvatile komunističku ideju u XX. stoljeću. Mahom iz interesa.

Cavtat je prekrasan gradić, jedino možda zrakoplovi remete idilu.

Rimljani su tu imali grad Epidaur od kojega ne ostade gotovo ništa.

Gradove su podizali na logičnim mjestima, naime Cavtat ima dobru luku, plodnu okolicu i lagani prijelaz u unutrašnjost preko sedla Ivanjice. O Cavtatu drugom prigodom, samo ćemo napomenuti da je politički vođa Srba u Kraljevini Jugoslaviji Nikola Pašić (rodom Cincar Pašku) tu priženio kćer za Štefija R., koji je imao puno dionica Dubrovačke parobrodarske plovidbe i bio njen direktor. Petrosava je udajom za “Štefeka” dobila konavosko ime Pave.

Prevlaka je prekrasna utvrda šćućurena poput kamenoga cvijeta na ulazu u bokokotorski zaljev. Susjedni Prevlaci otočić Mamula (nekada Lastavica) ima tvrđavu nazvanu po austrijskom generalu hrvatskom Srbinu Lazaru Mamuli (1795. – 1878.). Ne znam je li mu autor djelca “Savremeni svet i naša odbrana” (Beograd, 1985.), u kojem je detaljno opisao kako će izgledati agresija JNA na Hrvatsku, hrvatski Srbin Branko Mamula (1921. – 2021.) rod. 

Vrlo su lijepe i tehnički složene austrijske utvrde u Boki (npr. Dvrsnik), Trebinju (Čičevo) i dubrovačkoj okolici. Tek velikim zalaganjem dubrovačkih entuzijasta iz DPDS-a, čemu sam i ja malčice doprinio, a unatoč štetnim ljudima tipa Andro Vlahušić, Vido Bogdanović i Rikardo Rossetti Prevlaka se obnavlja i u njoj Muzej austrougarske mornarice u kojoj su Hrvati, pa i naš Janko Vuković Podkapelski kao zapovjednik iste (1871. – 1918.) imali jaku ulogu.

Velika je zainteresiranost i Mađara, Austrijanaca i Čeha za tu temu, pa i Horthy je džentleman i heroj iz stare austrijske mornaričke garde. Time će se pokazati i dobra volja prema susjedima (u Crnoj Gori je jaka prosrpska struja!), a i zaposliti domaći ljudi i plasirati njihovi proizvodi.

Gradnja željeznice (dovršena 1901.) iz Hercegovine od Ravnoga preko Konavala do Zelenike kraj Herceg Novoga je dodatno oživjela Konavle otvorivši mu i tržište BiH, pored Boke, Cavtata i Dubrovnika.  I danas nakon što je napuštena može se trasa atraktivno iskoristiti.

Na sjeveru zanimljivo je vidjeti Sokol kulu koju je Republika ojačala od 1420. godine, a korištena je od Ilira i Bizanta do bosanskih velikaša. Danas bi je s lakoćom sa susjednih brda pogađali minobacači; u ono doba turski konjanik nije mogao tuda proći.

Knez u Konavlima bio je Ivan (Đivo) Gundulić, i baš u vrletnoj Dubravci (donedavno se zvala Mrcine) zeleni gajevi i pjev ptica asociraju na himnu slobodi, kao i na Lijepu našu. Blizu Sokol kule je moj prijatelj Niko, čistač, koji me upoznao sa kolegom iz Bangladeša kojemu je dvadeset i koja; već su kolegi umrli roditelji i braća se raselila po svijetu.

A naši ljudi, bogati Konavljani poput Vicka iz Mihanića kod Lovornoga (gdje sam kupovao trešnje i višnje) ostaju neoženjeni jer cure vole kavu u kancelariji, iako na selu rijetko tko drži životinje i život je vrlo udoban. Javlja se masovno i seoski turizam. Dok je nekad bilo neobično i zazorno da netko iz Donje bande (strane) oženi curu iz tobož siromašnije Gornje bande, danas su nevjeste počele dolaziti iz bijeloga svijeta. 

Opisao je kasniji biskup i omiljeni konavoski župnik Primorac književnik Mato Vodopić tužan slučaj Mare Bratoš, gdjeno je bilo i mrtvi(je)h ljudi. Nekad poluhajdučki sjever ima danas kulturnoga i načitanoga gradonačelnika Konavala Lasića. Jedan Lasić (rad ljepote zvani Božur (cvijet) se u doba Austrije zbog bespravne gradnje sukobio s vlastelom Pucićima pa bježao od Vrbanja ponad Boke do trebinjskih begova. Narodna pjesma ga je uzveličala, a u planinama čovjek je bliži vilama i Kraljeviću Marku, pa i čudesnim sferama u kojima junaku metak ne može ništa. 

Narod naš stari i nestaje. A nekada je naseljavao Ameriku, Dubrovnik, Cavtat i Zagreb i cijeli svijet, i ginuo u ratovima, i opet je doma netko ostajao. Zemlja u plodnom Konavoskom polju slabo je obrađena, zarasta u dub(ovinu)!

Samostani su uvijek na slikovitim, lijepim i bogatim mjestima. Tako i u Pridvorju franjevci. Pijanistica Ivana Marija Vidović je pokušavala tu pokrenuti festival. Mlinovi na rječici Ljutoj su atrakcija; rijeka nabuja osobito za kasne jeseni ponad kuće Birimiša. Stara je tisuću ljeta romanička crkvica sv Dmitra u Gabrilima.

Dijelovi Konavoskoga polja, te blizi Prevlaci Đurinići i Višnjići radi jake kondenzacije imaju kontinentalnu klimu; još i planina Orjen iznad bajkovitoga fjorda Boke (preko 1830 m) vuče kišu. Snježnici je visinu lako upamtiti (1234 m), tamo je selo Kuna (konavoska, ima i pelješka) gdje sam upoznao čovjeka kojemu su agresori sa Istoka ubili sina.

Strašno su bila poharana hrvatska sela, sramota je i da dandanas neki srpski krugovi umjesto isprike, ekonomske i kulturne suradnje, pa i nekakve odštete svojataju isusovca Ruđera Josipa Boškovića bez ikakve argumentacije. A ako bismo išli istraživati tko od koga tko potječe od stoljeća sedmog došli bismo i do Ilira, Albanaca, Cincara, Bugara, Turaka, Grka i Rimljana itd. Nije zaludu hrvatski intelektualac Milan pl. Šufflay autor spisa “Srbi i Arbanasi” zatučen šipkama jer se usudio propitkivati podrijetlo Karađorđevića. Njegov spis je nestao. Život zemaljski zaustavljen. Uostalom u vrijeme bujanja trećega svijeta minijaturni i izumirući narodi trebali bi surađivati, jer pored Indije, Kine, Brazila, arapskoga svijeta, Afrike mi ne bismo vodili borbu aristofansku žaba i miševa, već smo među kolosima poput skakavaca, komaraca i buha pod slonovima. A ljudi valjanih ima svugdje, i na Cetinju kada igra hrvatska reprezentacija atmosfera je za Hrvatsku kao u Imotskom, Gospiću ili Širokom Brigu!

Rado sam išao kod prijatelja kapetana Cvijeta u Višnjiće, tamo su Baldo i Cvijeto česta imena. Inače je prilično ograničen bio broj imena u našem kraju bio kod muških Đuro, Pero, Mato, Ivo, Niko, Antun, Miho, Luko a za žene Ane, Mare, Kate i osobito često Luce. Postoji selo Bezboge; ako je vjerovati dobro upućenom u povijest književniku i filmašu (nažalost frojdovcu) Hrvatini Stijepu Mijoviću Kočanu (1940.), tamo je Republika dala zemljište daleko od ljudi nekom raspopu i curi kojoj je dotični napravio dijete. Ne provjeravah u Arhiv.

Narod nazvao selo Bezboge!

Književnik Stijepo Martinović (1945.) iz Dube Konavoske (imaju i dvije Dube pelješke) nešto je liberalniji i ljeviji, ali dugujemo mu prijevode nezaboravnoga Grka Kazantzakisa (Nikos, 1883. – 1957.).

Isplati se vidjeti i radionicu dudova svilca kod kolorističke slikarice Antonije Rusković Radonić; murva bijaše česta u Konavlima i Boki jer je u brodogradnji njeno drvo čvrsto (korbe i pramac), ali i radi svile. Ruskovica popularizira pokojnoga slikara Mija Šišu Konavljanina (1946. – 2017.), koji svjedoči svojim crtežima o životu u Konavlima, ali i o mitovima naših jugoistočnih Hrvata. Kod Capora sam gledao slikovite ruševine dvora plemića Ranjina i kuće Basdari.

Basdari su obogaćeni ribari primljeni u XVII. stoljeće među vlastelu

Jedna se nesretna sluškinja iz konavoske obitelji T. i ubila na klisuri Orsula zbog zlostavljanja gospara Basdarija (druga polovica XVIII. stoljeća). Danas su dvori ruine, vlastela (zakonita) uglavnom izumrla, ali propali su dvori tek nakon što su ih već građani i seljaci “obogaćeni” u Amerikama kupili.

Konavoski dundo je bio glavar obitelji koji se nije ženio, ali je imao apsolutnu vlast i radio lakše poslove. Češće su ipak prekobrojna braća (zemlja se nije dijelila) išli na more, na zanat ili u svećenike (popove).

U Konavlima još ima malvazije koju su vlastela voljela (ali malo); kadarun, slatko grožđe koje zbog otpornosti na bolesti i štetnike bijaše rašireno sada nestaje. Vino od kadaruna je bilo slabo, ali imalo divan voćni okus. Konavosko polje prije je (kao i hercegovačko Popovo Polje) bilo pod vodom zimi (i do 60 metara duboko!) ; pedesetih XX. stoljeća prokopan je tunel koji izlazi kod strmih stijena predivne plaže Pasjače, kod sela Popovići. Plaža gleda pod alepskim borom i klisurom na otvoreno more.

Teško je nabrojiti značajne Konavljane, još teže odrediti koji su najznačajniji. Hoćemo li smatrati našim Konavljaninom i prijatelja Hrvatske predsjednika SAD-a Ronalda Reagana (1911. – 2004.), kojemu je baba bila Konavoka? Židovi bi ga u takvom slučaju smatrali svojim čovjekom,  old Roni je Hrvatsku stvarno volio.

Teo Trostmann

Povezane objave

Nema zaborava i inverzije povijesti

HF

DORH na vratima PPD-a

hrvatski-fokus

Kako zaštititi žene od zaštitnika žena?

HF

HOROR U REPUBLICI HRVATSKOJ – Sumrak vladavine prava

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više