Crkva ne bi trebala biti slizana s institucijama, ali ne i pasivna, nego petrificirana u Petru, ali aktivna u Isusu
Mario Vargas Llosa (Arequipa, Peru, 1934.) začuđuje svojom maštom, verbalnom okretnošću, vatrometom asocijacija, paralelnim radnjama, erudicijom. Čak i G. G. Márquez (1927. – 2014.) pored Vargasa postaje bezbojan i linearan.
U knjizi “Teta Julia i škrabalo” iz 1977. postoji pričica o svećeniku Seferinu Uanki koje ću se dotaknuti jer je aktualna. U istoj knjizi on opisuje predtelevizijsko doba i djelovanje radio priča Kolumbijca Pedra Camacha koji kroz kaleidoskop andskih tipova provlači ironiju, paroksizam, sarkazam, sočne i bujne izraze, nevjerojatne zaplete u kojima se uvijek maliciozno u nekom detalju spominju Argentinci i Argentina. Osobita draž je u paralelnoj radnji, intimi mladoga pisca Vargasa, te u Camachovom poigravanju formom gdje se na kraju priče i likovi izmiješaju kao Tisućuijedna noć u razbijenom ogledalu.
Camacho, patuljak i skriboman u svojim macho fantazijama i satirama.
Vargas jest dobio dinamitaševu nagradu, koja mi je omrzla otkad ju je dobio 1961. i bosanski Srbin Ivo Andrić. Kod Andrića i Krleže postoje napadi na religiju i kompleks oca, slično je i s Vargasom čiji otac je napustio obitelj u vrijeme piščevog ranog djetinjstva, da bi se kasnije vratio kao hladni i daleki tiranin koji ga prisiljava na upisivanje vojne škole. (Slično i s Krležom, dok se Andrić divi svom antipodu Simonu de Bolivaru (1783. – 1830.) Zato opraštamo Vargasu njegov očiti ateizam i skaradnost, ali i ljevičarenja i prizivanje socijalističke revolucije, za koju je priznao kao zreo čovjek da bi u slučaju uspjeha izazvala još veći kaos, nepravdu i žrtve. Kasnije je Vargas bio kao predstavnik desnice kandidat za predsjednika, usto se zalažući za liberalizaciju tržišta. Opet krajnost.
Svakako je zanimljivo kako vidi kvazisvećenika Seferina, i kroz njega i teologiju oslobođenja koju je začeo upravo Gustavo Gutiérrez (1928. – 2024.), dominikanac iz Perua. Gutiérrez je hispansko indijanskih korijena, kao dijete siromašnih roditelja studirao je medicinu (psihologiju), ali osjeća Božji poziv i postaje teolog. Nažalost smatra da kraljevstvo nebesko treba stvoriti na zemlji, da bi hvalio socijalizam i marksizam. Dobio je francuski orden Legije časti, postao članom Američke akademije znanosti i umjetnosti. Predavao na američkim sveučilištima.
“U to vrijeme otac Seferino (nejasno ime, možda od židovskoga naziva za Španjolsku) je već postao popularan; o njemu su govorili u novinama, časopisima i preko radija. Njegovi poduzetni postupci bili su predmet polemika. Neki su ga smatrali uzorom sveca, prethodnikom nove vrste svećenika koja će revolucionirati Crkvu, drugi su bili uvjereni da je on Satanov petokolonaš zadužen podrivati Petrovu kuću iznutra.
Mendosita je postala (zahvaljujući njemu ili njegovom krivicom?) turistička atrakcija: znatiželjnici, pobožni ljudi, novinari i snobovi dolazili su u nekadašnji raj podzemlja da vide, dotaknu, naprave intervju ili zamole o. Seferina za autogram. Ova popularnost je podijelila Crkvu, jedni su je smatrali povoljnom, drugi štetnom.”
Njegova borbena crkva, anarhični i arhaični život u komunama koji je od bratske utopije po uzoru na prve kršćane stvorio zajednicu hipokrizije, krađe i promiskuiteta, njegov pokušaj da se dodvorava grijehu, sve prašta, puno toga dopušta (ne i pederastiju) doveo je namjesto idiličnoga raja na zemlji do konfuzije i institucionaliziranoga grijeha.
Čovjek može napredovati kroz rad, struku, dobra djela, samokontrolu.
Krajnosti koje idu od klasne borbe do podilaženja ljudskim slabostima, (u slučaju Seferinovog djelovanja i kontracepcije i pobačaja i razvoda!) koje umjesto da se liječe postaju novo normalno nisu dobra tendencija niti ideal. Toga je bio svjestan i mladi Vargas da je borbena Crkva oksimoron.
Otvoriti sve brane znači da s plodnom vodom koja je zamućena ode i dijete, znači odreći se civilizirane forme. Obuzdane i promišljene snage u korist histerije i konflikta. Lažne sinteze nespojivoga. Lažne humanosti. Naravno da pri tome ne smatram da bi Crkva trebala biti slizana s institucijama i pasivna. Petrificirana u Petru, ali aktivna u Isusu.
