Više ne vrijedi čuvena rečenica mons. Bože Milanovića “Režimi prolaze, narod ostaje”, nego “Režimi ostaju, a narod nestaje”
Detuđmanizacija jednom riječju je stanje koje imamo danas u Hrvatskoj! Detuđmanizacija znači poništavanje hrvatske države stvorene u obrambenom Domovinskom ratu 1991.-1995. Tko god govori i piše protiv dr. Franje Tuđmana cilj mu je preko njega poništavanje Hrvatske države za kakvu su se hrvatski branitelji borili.
Dr. Franjo Tuđman je bio posvećen gradnji i uspostavi hrvatske države, a detuđmanizacija koja je nastupila poslije njegove smrti, išla je direktno na temelje hrvatske države. Demokratsku državu, vladavine prava, hrvatskog identiteta, jezika, vjere i kulture, gospodarski uređenu, s ljudskim pravima svih ostalih naroda.
Hrvatska je međunarodno priznata 15. siječnja 1992. godine i primljena u UN 22. svibnja 1992., pod predsjedanjem dr. Franje Tuđmana. Tomu je prethodio referendum o samostalnosti Hrvatske održan je 19. svibnja 1991. kada je 94,17 % zaokružilo ZA samostalnu Hrvatsku uz izlaznost od 83,56 % hrvatskih glasača.
Na osnovi tog referenduma Sabor RH izglasao je 25. lipnja 1991. Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Izvršenje tih odluka odgođeno je zbog pritiska međunarodne zajednice sve do 8. listopada 1991. Tada je konačno, jedan dan nakon raketiranja Banskih dvora u Zagrebu, na sjednici Hrvatskog sabora u podrumu Ine, 8. listopada 1991, izglasana Odluka o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, kojom odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ, i ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ. Međutim kako obično biva dokumenti na papiru su jedno, a stvarnost posve drugo.
Mesićeva i Račanova detuđmanizacija
Odmah nakon smrti predsjednika Tuđmana uslijedila je Mesić-Račanova detuđmanizacija, neselektivno dijeljenje državnih dokumenata, razbijanje Hrvatske vojske i prodaja zlatnih poluga i banaka. Mesić nikada nije objasnio gdje su nestali čekovi iz Australije u vrijednosti od 150.000 australskih dolara koji nikada nisu stigli do banke. Gdje je nestao novac darovan Hrvatskoj za obranu, oružje, pomoć braniteljima, izbjeglicama… Mesić je Haaškom tužiteljstvu neselektivno dijelio državne dokumente, tajno svjedočio na strani tužiteljstva (što se nikada nigdje u svijetu nije dogodilo da predsjednik države svjedoči protiv države kojoj je predsjednik), mijenjao političko djelovanje iz pjevanja ustaških pjesama do rigidnog jugo-komunističkog antifašiste.
Ivica Račan, čim smo sukcesijom Jugoslavije dobili zlatne poluge, odmah ih je rasprodao. Sanirao je i dokapitalizirao banke iz državnog proračuna i onda ih prodao. https://www.vecernji.hr/vijesti/otkriveno-kako-su-prodane-hrvatske-zlatne-rezerve-1006743 Hrvatska je time razbijena politički, vojno, financijski i gospodarski!
Po Mesiću za rat nije kriva velikosrpska agresija i granica na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag, nego je najveći krivac za rat bio Slobodan Milošević, a odmah iza njega Franjo Tuđman koji je, kaže Mesić, bio impresioniran Miloševićem. Pa naravno treba podijeliti krivnju, ali Mesić ni za što nije kriv, nije on razbijao Jugoslaviju (baš se bio lijepo ugnijezdio u fotelju Predsjednika Predsjedništva SFRJ) i zamislite “Mogli smo doći do jednog normalnog političkog dogovora koji bi se zvao ‘oročena konfederacija’ na tri do pet godina, pa da vidimo – ako stvari idu, dobro, ako ne idu, opet svatko sebi, ali kao prijatelji, i opet bismo zajednički nastupali, ali bez ijednog mrtvog…” Za Mesića je oslobodilačka akcija Bljesak – etničko čišćenje Srba!? Nebuloze koje nemaju nikakvo uporište u realnosti, iskrivljavanje povijesti. https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/stjepan-mesic-o-raspadu-jugoslavije-moglo-je-sve-proci-bez-ijednog-mrtvog—557880.html?itm_source=InBody&itm_medium=Dnevnik&itm_campaign=Hrvatska
Agonija traje i takvo stanje samo se produbljuje, jer nas uništavaju i demografski. Što znači da više ne vrijedi rečenica mons. Bože Milanovića “Režimi prolaze, narod ostaje”, nego “Režimi ostaju, a narod nestaje”. Sve vladajuće garniture nakon 2000. godine povećale su javni dug, tako da su zadužene još nerođene generacije. Državno uređenje pod krinkom demokratskih izbora postalo je diktatura vladajuće stranke, partitokracija!
HDZ vlada sa 156.436 glasova manje od oporbe uz potporu 8 ruku nacionalnih manjina što nigdje u svijetu ne postoji. Hrvatska nije slučajna država, hrvatska je država apsurda.
