Je li Aleksandar Dugin apsolutni ideolog ili ideolog apsolutne ideologije
Veliki dio temelja geopolitike posvećen je detaljima izgradnje unutarnje strukture (još uvijek) Nevidljivog carstva i, radi sažetosti, suzdržat ćemo se od dubljeg ulaska u njega.
Umjesto toga, izvući ćemo zaključke iz načela koja smo naveli u ovoj dvodijelnoj analizi i oni su prilično dovoljni da pruže uvid u prirodu ovog globalističkog projekta.
Dugin je posebna vrsta ideologa, odnosno apsolutni ideolog ili ideolog apsolutne ideologije. To znači da je graditelj sustava i u filozofskom i u političkom smislu, jer se svaki detalj “apsolutne ideje” mora svjesno očitovati u stvarnosti; Da budemo precizniji: mora se nametnuti svijetu.
To je očito iz njegovog inzistiranja da je geopolitika stvar samosvjesne elite i njezine sposobnosti da donosi suverene odluke na temelju njihove mašte, a ne na postojanju nekih navodno geopolitičkih zakona. Zapravo, ti zakoni su kompendij svih imperijalnih težnji prošlosti sintetiziranih u jednu ideološku posudu za topljenje neoeuroazijskosti.
Začudo – makar na prvi pogled – ideološki atlantski pandan ujedno je i njegov učinkovit cilj. Kopnena snaga savršeno zrcali snagu mora. Na primjer, Dugin prepoznaje važnost Trilateralne komisije:
“Trilateralnu komisiju formirali su članovi najviših krugova američkog političkog establišmenta jer nova konfiguracija planeta pretpostavlja stratešku konsolidaciju triju geopolitičkih zona (…) Tri strane ove Komisije koje se pretvaraju da funkcioniraju kao “svjetska vlada” su američka, europska i pacifička zona.” (FG, 208)
Ovo je Duginov odgovor na njegovo postojanje:
“Euroazijski projekt nudi nešto upravo suprotno planovima Trilaterala. Novo Carstvo je anti-Trilateral, njegov obrnuti model. To je konsolidacija triju geopolitičkih zona sa središtem u Rusiji i usmjerenih protiv Amerike. Slijedeći istu logiku kojom SAD nastoji zadržati Europu i Japan pod svojom geopolitičkom kontrolom (…) Rusija mora, u izgradnji Novog carstva, na svaki zamisliv način nastojati stvoriti trajni strateški savez s Europom i Japanom (…) U načelu govorimo o stvaranju vlastite Euroazijske trilateralne komisije (…)” (isto)
Sve što je ovaj čovjek sposoban učiniti je preokrenuti nešto što već postoji u njegovu polarnu suprotnost. Uopće nije važno što je Trilateralna komisija u svoj sigurnom točno ono što on kaže da jest. Važno je da ga ne želi ukinuti, izbjeći ili osuditi, već ga ponovno stvoriti za sebe. Implicitno, to znači da Dugin sve vektore zapadnog globalizma smatra potpuno relevantnima i istinitima, samo želi vidjeti globalizam u kojem će njegova strana svijeta voditi svijet na inverziji načela moći mora.
Ovo je obično lijek koji vodi zapadnjake dublje u kronični Duginitis. Većina ljudi uzima samo njegova više ili manje ispravna zapažanja o svom dijelu svijeta u kontekstu zapadne globalizacije i smatra ga nekom vrstom neovisnog mislioca koji osuđuje globalizaciju općenito. On je sve samo ne, međutim. On je zagovornik drugačije, obrnute globalizacije, utemeljene, između ostalog, na ideji da se ishod Drugog svjetskog rata može ispraviti i preokrenuti.
A izbor je, naravno, ili – ili.
Ovo je obilježje lažljivca svjetske klase. Dijalektička geo-metafizika koju smo obradili na prethodnim stranicama potpuna je i potpuna laž jer se može definirati kao svjesno stvaranje svijeta koji obuhvaća iluziju. Ona je iluzorna i koherentna, kao i dijalektički materijalizam ili liberalna ideologija slobodnog tržišta s kojom ga je Dugin uspoređivao, i – što je najvažnije – zrcalna slika onoga protiv čega se navodno bori. To mora biti iluzija, jer stvarnost bez sredine ne postoji na ovoj kugli blata i vode koju zovemo planeta Zemlja. Bilo koji od njih nije izvediv izvan samostalnog ideološkog sustava Apsolutne ideje. Ali jednom kada lakovjerna osoba uđe u ovaj sustav, sve počinje imati smisla u njegovom umu.
Kao što smo istaknuli na početku ove analize, Dugin izričito predlaže da se geopolitika koristi na ovaj način kako bi se utjecalo na mase i, sudeći po gotovo potpunom krahu zapadnih alternativnih medija u neoeuroazijski semantički sustav, potpuno je u pravu. Privlačnost pojednostavljene koherentnosti, poslužena s ciničnim podsmijehom, nešto je čemu nije lako odoljeti, posebno za ljude koji su daleko od neposrednog kontakta s kriznim zonama koje promatraju iz sigurnosti svojih kauča ili fotelja.
Problem je u tome što stvarnost povijesti po svojoj prirodi nije koherentan sustav i jedinstvo Providnosti koje može sadržavati – i po mom mišljenju ne sadrži – nije nešto što se može modelirati u apsolutnu ideju ili koherentan sustav.
Čovjek ne zna posljednji dan i sat, to je cijela poanta…
A Dugin ih želi sam ostvariti.
Stoga se s vjerskog stajališta doista čini da je manje-više prihvatljiv zakupac nižih regija koje povremeno zaziva u svojim okultističkijim spisima.
Ti će zapisi biti predmet dodatka ovoj analizi.
Zaključno, možemo samo još jednom naglasiti prirodu Duginove apokaliptične geografije: ona je ideologija apsolutnog sukoba i kao takva – to jest apsolutna – nastoji potkopati svaki zamislivi tradicionalni model politike i duhovnosti rastvarajući ga u vlastitu sliku, odbacujući pritom njegovu stvarnu bit. To je razlog zašto je ovaj bradati patrijarh kaosa kiseli test za ljude koji se pridržavaju neke vrste tradicionalizma. Bezumno prianjanje uz Dugina kao neku vrstu predstavnika tradicije, kršćanstva itd. jasno pokazuje činjenicu da ljudi zaokupljeni njime dijele njegovu apsolutnu površnost. Dugin je savršeno sposoban koherentno pokazati da je Rene Guenon bio u pravu, kao i istovremeno dokazati da je Karl Marx bio u pravu. On to može učiniti, jer je on – kao osoba, a time i predmet znanja koje posreduje – apsolutno lišen bilo kakve supstance.
Ovo nije moralno zapažanje. To je ontološka činjenica simptomatična za suvremenog čovjeka: bez obzira koliko inteligentan ili erudit bio, on se još uvijek može istovremeno potpuno odvojiti od stvarnosti onoga o čemu govori. Jedino čvrsto tlo koje Dugin prepoznaje je samo tlo: tlo i njegovo širenje. Njegov pogled je čvrsto i namjerno usmjeren prema dolje. Na taj način može uzeti različita učenja, od Renea Guunona, ruske pravoslavne dogme do marksizma i protonacizma, kao koherentne sustave koje može izložiti i manipulirati. On samo uzima konceptualni okvir i radi s njim, čak i ne obazirući se na kontradikcije, jer uvijek može prijeći na novi i još uvijek ostati vjeran vlastitom nihilističkom principu. Ova vrsta subverzije, odnosno stvaranje simulakre religije, metafizike, tradicije itd. po mom je mišljenju potencijalno daleko gora od bilo čega što zapadnjačka “domišljatost” nudi, jer je to namjerna korupcija onoga što je dobro, a ne samo njezino odbacivanje. Štoviše, opasno je za svakoga tko dođe u intelektualni kontakt s njim, jer zahtijeva pražnjenje nečije duše bilo kojeg stvarnog duhovnog sadržaja kako bi se krivotvorina neprimjetno interiorizirala.
Da pojednostavim stvari za ambiciozne tradicionaliste među čitateljima:
Svijet tradicije davno je potonuo ispod horizonta. To ne znači da više ne postoji.
A Dugin ga ne pokušava oživjeti.
Pokušava izbrisati sam horizont.
Ta razmišljanja vode nas iz sfere geopolitike prema njezinim okultističkim korijenima u mitu o Arktogeiji. I ova priča zaslužuje da bude ispričana odvojeno i sama po sebi.
