Sputane i zarobljene u meni
Bože moj,
Koliko je dragocjenih misli
Ostalo sputano i zarobljena u meni.
Niti, sam ih uspio otisnuti na papir
Niti, javno izreći na otvorenoj sceni.
Pokušavajući napraviti iskorak,
Ukorio sam samoga sebe,
Što pred ponorom zastanem i dvojim.
Zar je provalija zaista toliko strma
Da se vlastitih riječi bojim.
Svesrdno sam se nadao vremenu
U kojem će moje misli
Poput gorskog potoka teći,
Međutim jaz između riječi i misli
Postaje sve dublji, mračniji i veći.
