San me vraća u Lonjicu
Tisuće pahulja bijelih
Nad Dugavama,
Kvart pretvara u bajku.
Stojim kraj prozora.
Budna sanjam.
San me vraća u Lonjicu,
Selo na razmeđi Prigorja i Posavine,
Moje rodno selo.
Otišla sam od tamo
Pred pola stoljeća.
Uvijek me tamo vraća
Nešto toplo i lijepo.
Snijeg u mom kvartu,
Me prenio u djetinjstvo.
Otac bi zapregnuo konje u sanjke.
Na konje je stavio zvonca.
Jurili smo po poljima,
Sve do bajkovite šume.
Drveća su bila bijele skulpture,
Raznih čudnovatih oblika.
…..
Vraćali smo se seoskim putem,
Iz svake je kuće sukljao oblak dima.
Sa krovova su visjele sige.
Doma nas je čekalo kuhano vino,
Grah sa zeljem i kobasicama,
Uz domaći smjesni kruh,
Pečen u krušnoj peći.
Još uvijek osjećam miris,
Iz trošne seoske kuće,
Zatrpane snijegom i okovane ledom.
Baka je stalno ložila staru peć.
Svi smo bili u jednoj prostoriji.
Nije nam bilo tijesno.
…..
Stare kuće već odavno nema.
Nema nikoga iz ove priče.
U ovim poznim godinama.
Oni svi ožive u mislima,
Kad padne snijeg ispod mojeg prozora,
U Zagrebu,
U Dugavama.