Na Vimpulšekovom pogrebu – četiri desetljeća kasnije – korišten je boljševički rječnik kao i na suđenju 1946. godine
U povodu današnjeg blagdana bl. Alojzija Stepinca prisjećamo se jedne činjenice o akterima suđenja na montiranom procesu bl. Stepincu.
Predsjednik komunističkog suda koji je osudio zagrebačkog nadbiskupa A. Stepinca zvao se ŽARKO VIMPULŠEK. On je umro 1985. godine.
Sahranjen je na Mirogoju i otišao je “pod zemlju” 11. listopada 1985. godine! To je bio isti datum kada je taj isti komunistički sudac Žarko Vimpulšek toga dana, ali prije 39 godina tj. 11. listopada 1946. osudio nadbiskupa Stepinca na 16 godina robije!
Dan kasnije nakon pogreba objavljen je članak u tadašnjem režimskom komunističkom “Vjesniku” o njegovu pogrebu, a javnost podsjetio na njegovu “ulogu” u zločinačkom procesu protiv kard. Stepinca!
Dr. Žarko Vimpulšek bio je predsjednik Vrhovnog suda komunističke Hrvatske koji je na montiranom procesu 11. X. 1946. osudio nadbiskupa Alojzija Stepinca na 16 godina robije. Stepinac je bio prvi nadbiskup osuđen u svim komunističkim zemljama nakon II. svjetskog rata.
Komunistički režim nije se usudio osuditi Stepinca na smrtnu kaznu jer bi time Stepinac u hrvatskom narodu stekao aureolu mučenika i sveca, što se kasnije i dogodilo.
Nakon 39 godina na taj isti dan u mjesecu listopadu 11. X. 1985. sudac Vimpulšek je, kao i Stepinac 24 godine ranije, otišao pod zemlju. Smrt je djelo Božje pravde na ovoj zemlji.
Sahranjen je na Mirogoju u prisutnosti brojnih komunističkih uglednika.
Na sprovodu je ponovno napadnut Stepinac, koji je stavljen u isti koš sa ustaškim čelnicima Božidarom Kavranom, Ljubom Milošem i drugima. Govornici su istaknuli da je Stepinac pravedno osuđen, a da i danas (1985. godine) taj proces treba uzor kako se vode procesi protiv neprijatelja države. Vrlo je važno: to je 1985. godina pred pad komunizma, a retorika je kao i 1945. godine. Pročitajte cijeli tekst iz komunističkog službenog glasila Vjesnika o sprovodu suca dr. Vimpulšeka koji je osudio Alojzija Stepinca na 16 godina robije:
U izvadku iz knjige ‘Ljubav koja ne prestaje – Stepinčeve večeri’ u izdanju izdavačke kuće ‘Crkva na kamenu’, a priredio ju je don Željko Majić, generalni vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, spominje se sudac Vimpulšek u odnosu na Alojzija Stepinca.
„Drugo uhićenje i suđenje. Stepinac je uhićen po drugi put i pritvoren 18. rujna 1946., i to 16 mjeseci nakon što su partizani zauzeli Zagreb. Da su komunističke vlasti imale išta ozbiljna protiv njega, odmah bi ga bile i “eliminirale”.
Nebiranje branitelja. Već 20. rujna 1946. Stepinac se treba opredijeliti koje će odvjetnike uzeti. Izjavljuje: “Zato, sve promislivši, smatram i odlučujem, ukoliko budem izveden pred sud”, navodeći tri doista promišljene točke:
“1. Da se ne ću, osim načelne izjave, nijednom riječju braniti,
2. Da odbijam branitelja na sudu i
3. Da ne ću apelirati protiv osude, jer je opće poznata stvar, da sud često izvodi naloge koje mu dostavi stanovita organizacija”, (7) tj. komunistička partija. Promišljeno i hrabro stajalište!
To znači da ne će tražiti ni svjedokâ. Nešto poput Isusa, koji je prošao četiri sudca: velike svećenike Anu i Kajfu, rimskoga namjesnika Poncija Pilata, galilejskoga četverovlasnika Heroda Antipu i ponovo Pilata. Isus nije tražio niti mu je službeno postavljen branitelj, nego se samo ponekada branio načelnim izjavama kada je trebao posvjedočiti za Oca nebeskoga, a ponekada se branio šutnjom. A što se tiče svjedoka, Isus je rekao prvom sudcu: “Ja sam otvoreno govorio svijetu… Ništa nisam u tajnosti govorio… Pitaj one koji su slušali što sam im govorio” (Iv 18,20-21). Slično je stajalište i u Stepinca: ne zove ni branitelje ni svjedoke.
Stepinac se prisjeća te zgode sa suda desetak godina poslije, i to priča župniku u Krašiću: “Pred suđenje zvao me je vrhovni sudija Vimpulšek pred sebe. Sa strane uvalio se u kutu u fotelji neki tip, koji me prezirno gledao. Odmah sam vidio: Taj je glavni. Sudac je samo figura. Vimpulšek službeno čita, da ću pred sud i da si odaberem branitelja. Odbio sam:
– ‘Pred sudom koji ima zadaću da izvrši nalog stanovite organizacije, ja se ne ću braniti’. Ostao je zaprepašten. Iznenadio ga odgovor. – ‘Onda Vi morate ovu izjavu potpisati’ – veli mi.
– ‘To hoću’ – i potpisao sam. Na svoju nesreću odredili mi dr. Politea…” (8)
Službeno imenovanje branitelja. Stoga je Vrhovni sud po službenoj dužnosti imenovao dvojicu odvjetnika po svome ukusu: dr. Ivu Politea, koji je 25. rujna 1946., prihvatio “bez kolebanja”, i dr. Natka Katičića, koji je “isto tako bez prigovora prihvatio tu za njega sigurno nemilu obavezu”, (9) kaže sudac Vimpulšek 25 godina nakon toga odabira.
Dr. Ivo Politeo (1887.-1956.), rođeni Splićanin, od svoje 2. godine živi u Zagrebu, i bio je sigurno jedan od najuglednijih odvjetnika u gradu ako ne i u Republici. Politeo je bio branitelj u više političkih procesa. (10) Branio je ljude od režima i države. Dokazivao da država ima krivo. “Politeo je poznavao nadbiskupa otprije. Vjerojatno je da njegovo oslobođenje pred prijekim sudom i otpust kući 1944. godine imaju barem neke najsitnije veze s posredovanjem Alojzija Stepinca”. (11)
Dr. Natko Katičić (1901.-1983.), Bišćanin, i on Zagrepčanin od malena, također ugledan odvjetnik, (12) ali ne toliko poznat kao Politeo. Obojica Hrvati i obojica masoni.
Predsjednik suda, dr. Žarko Vimpulšek (1911.-1983.), koji je radio u službi NDH do 1944. godine pa se kameleonizirao u partizane, što je nadbiskup Stepinac u svome obrambenom govoru uvijeno kazao, (13) prisjeća se 25 godina poslije s obzirom na službeni izbor Stepinčeva branitelja: “Ja sam iz ličnog poznavanja znao da Politeo nije bio religiozan, štaviše da je bio protivnik klerikalaca i da je svojedobno izdavao časopis ‘Slobodna misao’, uperen protiv popova”. (14)
– Dakle komunistički sud uzima nereligiozna čovjeka, čak protivnika klerikalaca, koji se afirmirao i pisanjem usmjerenim “protiv popova”! Partizanski nepristrano! Valjda su očekivali da će obrana biti gora od optužbe i presude. Ali Politeova će im se obrana žestoko obiti o glavu. Odvjetnik je bez obzira na svoje religiozno uvjerenje, profesionalac koji brani svoga branjenika prema uvjerenju koje branjenik ima. A Politeo je vjerovao da je Stepinac nevin, i to je Stepinčevo uvjerenje on branio i – obranio. A što komunisti nisu priznali, njihova je trostruka tragedija i sramota: 1. što su nevina Stepinca osudili; 2. što su ga u izolaciji sustavno zlostavljali, do trovanja i, 3. što tu istinu ni danas ni oci ni njihovi sinovi ne priznaju. Istina je najjači povijesni sud nevina čovjeka!“
