Unatoč dugih 13 godina odsustva nisam uspjela postići željeni mir u “neselektivnim” susretima. Ni u najbližoj okolini. Nažalost!
Shvatila sam da bi bilo korisno da više nikada u razgovoru s nekim ne izrazim svoj politički stav o nekoj temi. To bi mi jamčilo nekakav mir do kraja života. Svoje mišljenje trebate zadržati za sebe. Ne nauštrb nekog drugog od mene. Izdaja bi bila neoprostiva, jer ako si muškarac, nemoj prevariti čovjeka za stolom…Zašto bi bilo najudobnije ležati? U Hrvatskoj je 2024. godina. U međuvremenu sam prije 13 godina svojevoljno napustila sve (u medijskom, utjecajnom smislu) u Hrvatskoj i maknula se s “njihovog” puta. Za malo mira. Danas shvaćam da ni to nije bilo dovoljno. Ta me spoznaja zabrinjava, jer jedan život ne traje beskonačno, a unatoč dugih 13 godina nisam uspjela postići željeni mir u “neselektivnim” susretima. Ni u najbližoj okolini. Nažalost.Iako nisam pokvarena osoba. Duboko vjerujem u to. Moje namjere su iskrene. Nisam glupa, razumijem da su neki htjeli Hrvatsku (nisu bile ustaše), neki su prihvatili Hrvatsku, a neki to nikad ne će prihvatiti (“korisnici Titinog sustava i privilegija” i njihova djeca). Ovi zadnji su problem. I 2024.
Ne osuđujem ih do kraja. Čisto ljudski, prijašnjim vremenima bilo im je ugodnije. Razumijem. Tata je bio njihovo lice. Diša, funkcionar, udbaš, Titov slijepi sljedbenik… sto godina. Hrvatska ih ne dočekuje.Većina se danas osjeća nelagodno, jer ne postoji “službeno osiguranje” stranke. Postoje neformalni… Jaki. Ali oni žele više. Kao nekada.
Neki su se ukrcali na odgovarajući vlak
Danas ili moraš raditi da bi uspio, ili ste se morali ukrcati na odgovarajući vlak na vrijeme. Barem “par tvojih” da te čuvaju. U tom vlaku podobnih od 1991.-2024. većina su “njihovi”, bivši komunisti ili djeca uvjerenih sljedbenika sustava kojeg se Hrvatska formalno odrekla. Kažu – stradali su Srbi, stradali su “ostali”. Uglavnom su stradali nehrvati po nacionalnosti. Je li nekima od njih doista bilo teško? Je. Zasigurno. Je li to nekima i danas izazovno? Da, jer u nekim društvima samo prezime zvuči kao poziv na raspravu u jednom licemjernom društvu koje je nepošteno postavljeno, s puno nereda i nerazjašnjenog smeća. Ali ono o čemu nitko ne govori 2024. su oni koji čine većinu Hrvata. Koji su se uvijek izjašnjavali po nacionalnosti Hrvati, a po vjeri katolici. Koja drskost. Zašto je to problem nekima koji su i danas u sustavu, a bivši su dužnosnici ili njihova djeca ili samo zaljubljenici u bivši sustav?
Pa morali smo braniti od agresora
Nisu mi prepreka oni s drugačijom obiteljskom poviješću. Mnogo više. Međutim, 2024., jednog dana, u društvu sretnem čovjeka kojeg ne poznajem. Veselim se. Očito nervozan, ali u biti fin. hrvatski državljanin. Živi u Zagrebu. Obrazovan. Djelomično se krećemo u sličnom krugu. Otac mu je Osman. Moj je Jozo. U startu je sve jasno, ali civiliziranim ljudima to ne smije biti prepreka. Nakon ugodnih 5 minuta, čovjek me uspoređuje s Kordićem (dakle, ja sam “osuđeni ratni zločinac”) samo zato što sam rekla da bih opet napravila isto u životu. Zamjeram što u ratu nisam pozivala na hortikulturu, nego sam kao urednik-voditelj objašnjavala da je “naša” združena obrana – JNA – s paravojnim formacijama klala (ispričavam se na izrazu) po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovine. Valjda traži da to zaboravim i dam prednost njegovom “pacifizmu” iznuđenom obiteljskim prilikama koje nisu moje. Čujem da sam “Kordić” i ne uspijevam mu objasniti kako se moj otac osjećao kao njegov otac 90-ih, 50 godina života: od rođenja 1941. do 1991. Ni danas nije intimno sretan kako i zaslužuje.Izbijali su mu bubrege na jugoslavensko-mađarskoj granici, pokušavajući se riješiti “nacionalista/šovinista”, gurajući mu “Majku Hrvatsku” ispod sjedala, optužujući ga za radnje s kojima nema veze.Je li htio Hrvatsku – je. Je li djelovalo isto – nije. On je samo nju čekao. Kakav zločin! Tko mu je smjestio?
Njegov prijatelj s KBC-a Rebro. UDBA.Imali smo punu kuću takvih “prijatelja”. Moj tata je patio, ali zašto 2024. I u jednom trenutku ja, koja također ni mrava ne bi zgazila, a živim u samostalnoj Hrvatskoj, trebala bih biti, na primjer, žrtva očaja ljudi koji inzistiraju samo na “svom krugu”, a svi s drugačijom obiteljskom poviješću su “nepouzdani”, opasni i njihov omiljeni izraz – retardirani.Da, to je Hrvatska i danas, u 2024. Za mene zauvijek i pod svim okolnostima još uvijek obožavan. Ali svejedno, nevjerojatno izazovno. Ponekad se ne osjećam dobro kao Hrvat u Hrvatskoj. Još uvijek svime upravljaju oni koji su mom starom zbog te iste Hrvatske izbijali bubrege. Za njih smo mi ustaše. Nisu UDBAŠI.
I tu priča nažalost završava. Kao odličan inkubator opasnih političkih platformi. Je li ultradesnica jača u Europi? Što se čudiš? Veliki udio je vaš. Ne bih u tomu sudjelovala ni da je netko 100 puta stariji od mene bio, primjerice, direktor moćnog jugoslavenskog predstavništva u Moskvi. To je omot. Nadam se – zauvijek gotovo.
