Leonardo Da Vinci: Jednostavnost je krajnje savršenstvo
Postupanje s otpadom je jedno od složenijih područja. Kada građevinac završi fakultet zna projektirati i izvesti neki manje složen most. Zna iz projektirati i izvesti kanalizaciju ili manji uređaj za pročišćavanje otpadnih voda. Zna iz projektirati i izgraditi kuću ili halu. No za neku lokalnu sredinu izraditi provediv način postupanja s otpadom, uz neko opće tehničko znanje, potreban je minimum poznavanja društvenih značajki i ekonomskih mogućnosti dane sredine. Potreban je holistički pristup, tako rijedak, koji se stječe radnim iskustvom.
Šarene kante i vrećice su samo početak početka uspostave postupanja s otpadom. Malo je onih koji imaju sposobnost sagledati složenost postupanja koja je prikazano na slici, i koja se razlikuje od sredine do sredine. Mi smo samo preuzimali obveze koje predlaže EU, a pri tome nismo razmišljali kako ih prilagoditi karakteristikama pojedine sredine.
Kampanjski
Problemu se pristupa kampanjski, bez razumijevanja cjeline. Uz to, gotovo fanatično vjerujemo da će se donošenjem nekog propisa obaveze same ispuniti. Zanemarujemo pri tome da postupanje s otpadom uvijek košta i da si mi ne možemo priuštiti isti standard u postupanju s otpadom kao bogati. Ako kod bogatih, s industrijom koja može materijalno oporabiti veliki dio otpada, s kompostanama gdje se može obraditi bio otpad u kompost i s energanama u kojima se može iskoristi termički potencijal dijela otpada koji se ne može ili ne isplati materijalno iskoristiti za proizvodnju električne energije i centralno grijanje treba izdvajati 20 – 30 € mjesečno po domaćinstvu, onda kod nas to ne može biti jeftinije.
Mi gotovo da nemamo industriju koja može iskoristiti dio otpada kao sirovinu. Imamo samo desetinu potrebnih kompostana i nijednu energanu na gorivo iz otpada. Po logici stvari većina komunalnih tvrtki plaća preuzimanje izdvojenog. U Zagrebu se za preuzimanje otpadne plastike plaća nekih 200 € za tonu. Za preuzimanje biootpada nakon što je s radom prestala kompostana na Jakuševcu, plaća se 373 po toni. Centar za obradu otpada Kaštijun/Pula nedavno je za preuzimanje 10.000 tona goriva iz otpada platio 2,2 milijuna €, a za preuzimanje mješovitog otpada 300 €/t.
Naravno da ima iznimki, pa se negdje može dobiti povoljnija cijena, ali nigdje da bi netko platio za izdvojenu sirovinu. I može li kod nas biti jeftinije postupanje s otpadom nego u Švedskoj?
Može li velika većina građana platiti čak i 10 € mjesečno više, ako se pogleda s kojom velikodušnošću je Grad Petrinja, a nije jedini, osigurao 30 eura uskrsnice za umirovljenike čija mirovina nije veća od 332 eura. Da sam demagog i jugonostalgičar, spomenuo bih, a neću, kako je šef Fortenove, nedavno objašnjavao kako je normalno da on uz plaću dobije i 720 000 € godišnje nagrade. On bi sigurno s lakoćom platio i 40 eura mjesečno za zbrinjavanje njegovog smeća.
Što se tiče plastike i inih materijala, jako je teško naći domaća rješenja. Da kojim slučajem nekome padne na pamet da poslije nedavnog požara zatvori Drava International, za preuzimanje plastike bi morali plaćati i više nego do sada. Uz par iznimki, javnom sektoru nedostaju sortirnice da bi na izvoru izdvojenu plastiku sortirali po vrstama i da kao takva postane interesantna roba za tržište. Veliki propust je da se kod odabira tehnologija u postojećim centrima za gospodarenje s otpadom zahtijevala čistoća frakcija od samo 90 %. Komu prodati PET u kome je 10 % nečega što smeta za materijalnu oporabu? Može se samo platiti nekome da ju preuzme.
Bioplinska postrojenja
Ozbiljan, ali relativno lako rješiv problem kod nas je biootpad. No nedostaju kompostane i bioplinska postrojenja. Bioplinskih postrojenja se rijetko koriste samo za obradu biootpada iz domaćinstava. Obično imaju smisla samo uz preradu stajnjaka s velikih farmi.
Kako izgradnja kompostana zahtijeva i vrijeme i novac i logistiku, zakonodavac bi trebao razmisliti o privremenom pojednostavljenju tehničkih rješenja. Zašto ne bismo dozvolili, da se u smeđim kantama prikupljeni otpad ne odlaže odvojeno na dijelu odlagališta i da se jednostavnim tehničkim mjerama osigura prozračivanje i izrada materijala za prekrivku? Takav sistem obrade biootpada sam vidio prije dvadesetak i više godina usred Beča (na slici). Danas na sreću postoje tehnologije kojima se relativno jednostavno i praktički trenutno neutraliziraju neugodni mirisi.
Zagreb će narednih 6 mjeseci biootpad zbrinjavati kod susjeda, širom Lijepe naše, uz nebeski trošak od 373 €/tona. Osim toga desetine tisuća tona zagrebačkog biootpada, koji bi se morao obraditi na ograničenom i bez dodatnog biootpada upitnom kapacitetu postojećih kompostana (imamo ih nekih 13 u cijeloj Hrvatskoj, a trebali bi ih imati preko 100) i onih par bioplinskih postrojenja, izazvati će dodatno divljanje cijena. Lako je Zagrebu plaćati 373 €/tona. Pitanje je kako će to uspjeti siromašnijima sredinama, koji su do sada plaćali 5-6 puta manje, jer zašto bi netko preuzimao za 50 – 60 eura po toni, ako može za 373.
Što planira Zagreb s biootpadom nakon tih 6 mjeseci? Platiti novih 6-7 milijuna? Ne osposobi li se hitno kompostana na Jakuševcu, do izgradnje centra na Resniku samo za taj dio otpada trebati će izdvojiti 70 milijuna eura. Uz već ograničene prerađivačke kapacitete biootpada, ne uradi li Zagreb nešto, a što je moguće praktički odmah, 373 €/tona mogla bi već sutra biti prava sitnica. Zato predlažem nadležnom Minisitarstvu i Fondu da razmotre problem obrade biootpada i bez super uređenih kompostana. Da kod još jednog obilaska Bečke tehnološki vrhunske energane posjete i Bečku kompostanu.
