Znak euroazijskosti
Chaos Magic koristi razne prakse koje su izvorno razvile druge grane okultnog, poput seksualne magije. Još jedna osobitost, prema sljedbenicima samog pokreta, je opsežna uporaba promijenjenih stanja svijesti, uključujući trans i ekstatična stanja, koja zagovornici Chaos Magica nazivaju “gnosis”. To također uključuje uporabu opojnih tvari.
Tako je još krajem 1990-ih Dugin postao prilično vješt u oponašanju kao “pravoslavni kršćanin”, igrajući ulogu starog vjernika, konzervativca i tradicionalista, a istovremeno iskrivljujući kršćanska učenja, usmjeravajući kršćansku filozofiju u tuđinski smjer gnosticizma, u pogrešnom smjeru, kako bi prilagodio religiju neoeuroazijskoj ideologiji. Netko to može pokušati osporiti, sugerirajući da je u to vrijeme Dugin imao razdoblje “filozofskog traženja”, neizvjesnosti, pokušaja “traženja Boga”, gdje je bio nošen u kontradiktorne i nejasne vjerske i filozofske trendove, ali sada je “čvrsto uvjereni kršćanin” i “konzervativac”. Međutim, ništa se ne može naći u njegovim izjavama da bi mogao revidirati svoje stavove o magiji kaosa, okultizmu i divljenju prema A. Crowleyju. Dugin ne piše ništa o tome. Duginova djela su prirodna po tome što stvara hodgepodge ideja, zbunjujući sve oko sebe, jer gnosticizam dopušta, pa čak i preporučuje obmanjivanje ne-gnostika. Dugin je tada bio gnostik, kao i sada, i nikada nije bilo znakova da je odstupio od gnosticizma.
Daria Dugina daje točan odgovor na pitanje o filozofskim stavovima svog oca
Štoviše, nastavlja svoju pomahnitalu fascinaciju okultnim, piše svoje perverzne sotonske buncanje, sakralizirajući takve divlje rituale kao žrtvu.
Dugin u svojoj knjizi U potrazi za mračnim logotipima. Filozofski i teološki eseji” piše: “Patristički um neoplatonista postaje titanska sila zemlje, vođa pobune i crni car pakla.” Sin tog “cara” je Kristov antipod, Dioniz ili “tamni Logos”, koji se, kako primjećuje sam Dugin, “u kršćanskoj tradiciji naziva ‘Antikristom'”. Vrhovno značenje njegovog postojanja daju mu ideje paklene okrutnosti, koje se prenose u svijet ljudi uz pomoć “Očinskog uma”.
Otuda i Duginovo oskvrnuće nasilja: “Počinitelj i žrtva su u tajanstvenoj zavjeri, u simbiozi, u posebnoj jedinstvenoj vezi. Onaj koji će biti ubijen i onaj koji će biti ubijen odvedeni su izvan granica društvenih konvencija, budući da će obojica sada konačno i neopozivo prijeći granicu u istom smjeru. Oni ne idu nigdje… Velika drama stvaranja se ponavlja, temeljena na žrtvovanju, ubojstvu, klanju i komadanju. Žrtvovanje postaje temelj novog svijeta. Krvnik, izvršitelj kozmogonske misterije, umire s onim koga ubije, pogubi se i ponovno pročisti u krvavom ritualu Aleksandar Dugin. “Stavite svoje tijelo u šaš. Metafizika zločina.”)
Ovdje Dugin pokušava potvrditi neizbježnost svetog nasilja i manifestaciju postojanja pakla, vraćajući se “tamnim logotipima” koji su srž Duginove filozofije, politike i religije.
Prema njegovoj koncepciji, svijet se temelji na procesu rata unutar “Uma” i ovaj rat je paklen u svojoj okrutnosti. U središtu rata, koji je započeo “velikom dramom stvaranja”, je “žrtva, ubojstvo, klanje, komadanje”. (“Stavite svoje tijelo u šaš. Metafizika zločina.”)
Dugin, naime, pokazuje svoj pravi stav prema kršćanskom moralu, što je za njega čisto negativno. U njegovoj koncepciji pojmovi “grijeh” i “moral” poprimaju suprotna značenja. Naime, zločin je značenje i značaj svega.
“Patnja, bol, mučenje, zlostavljanje norma su postojanja u sadašnjem svijetu. Čovjek je dvojnik. Kao što je dano, on je predmet podložan patnji, rob, stvar, zvijer, alat, kućni ljubimac, lutka. I to je njegova početna linija.”
Stalna patnja
Dakle, prema Duginu, sadržaj ljudske prirode i njezino postojanje je stalna patnja: “Osoba je cijelo vrijeme izložena poniženju, nasilju i pritisku. To je neophodan dio ljudskog postojanja.” Duginova koncepcija dolazi do zaključka da su ubojstvo i komadanje, u kombinaciji s perverznim silovanjem, suština, srž ljudskog postojanja.
Dugin piše: “Zločin, posebno strašan zločin, odjekuje ljudskom prirodom, svojim temeljnim slojevima.”
Na temelju Duginovog razumijevanja nasilja, u tom kontekstu, kako on to vidi, nije toliko važno tko koga muči i ubija, jer se odvija u određenoj svetoj dimenziji. Dugin tvrdi: “Također je pogrešno podijeliti protagoniste zločina na žrtvu i krvnika … Ubojica i ubijeni su stupovi samo u sudbonosnom, fatalnom i nepovratnom, metafizički kontradiktornom dualizmu. Zapravo, oni su jedno te isto.” «… Mi nastajemo u materiji kao rezultat komadanja i imamo priliku vratiti se duhu samo istim djelovanjem.«
Ipak, razlika između počinitelja i žrtve može se primijetiti, ali u Duginovom djelu radikalno je suprotna onome što kršćanski svjetonazor stavlja u njega. Prema Duginu, kriminalac je majstor, svećenik iniciran u neko tajno znanje, koji čini sveti čin – žrtvu. A žrtva je žrtvena životinja, stvorenje nad kojim se provodi inicijacija – pogubljenje i komadanje, zbog čega se mijenja i približava svetom značenju “stvaranja”.
Na temelju toga Dugin stvara sliku manijaka, ne samo kao svećenika i gospodara, već i, ako ne kao boga, onda očito kao polubog, koji ga, vršeći obred žrtvovanja nad robom ili životinjom, inicira u tajne “tamnih Logosa”, prenoseći ga tako na višu razinu postojanja.
Iz toga Dugin dolazi do zapanjujućeg zaključka da je “Chikatilo unutarnji koncept, jer izražava neku obveznu, intimno blisku, neraskidivo povezanu figuru s dubinama podsvijesti. To nije osoba, to je fetiš, znak, glas ljudske psihe. … Chikatilo je bio Dionizov suvremenik. Pratilac egipatskog boga Seta, sudionik velikog otajstva hinduističkih bogova, koji je žrtvovao i raskomadao Prajapatija, prvog čovjeka.”
Rituali
Patnja žrtve u ritualu je nužna, to je neka vrsta obreda inicijacije, inicijacije kroz poniženje i bol. Dugin sa znanjem raspravlja o obredima inicijacije tajnih društava, s njihovom fanatičnom praksom, s kojom je očito bio vrlo upoznat iz Mamlejevovog kruga, a ne samo u teoriji.
Da bi se približili “središtu bića”, prema Duginu, prvo ga treba doživjeti u nekoj vrsti sadomazohističkog rituala: “Prva faza inicijacije je proslava boli. Potraga za poniženjem i bolnim situacijama, eskalacija patnje i težine. Cjelina dana u čovjeku mora biti podvrgnuta svjesnom zlostavljanju. Na neki način, to je usporedivo s radikalnim iskustvom ekstremnog mazohizma. Ego mora biti slomljen. To je središte ljudskog dana, os postojanja “patnje”. … Slobodno zidarstvo sačuvalo je elemente ovog inicijatornog učenja: inicijator se namjerno uvodi u ložu u rastrganom stanju, uzrokujući osjećaj srama, poniženja i gađenja prema sebi. U arhaičnim ritualima inicijacija je povezana s nanošenjem tjelesnih ozljeda različitog stupnja težine, sve do i uključujući sakaćenje. U nekim tradicijama, posebno visoka inicijacija zahtijeva odsijecanje vitalnog organa – penisa, ruke ili noge. Često uzrokuju karakteristične ožiljke, posjekotine, izbijene zube itd.”
Konačno, kanibalizam postaje najviša faza u razvoju okultno-sakralne dijalektike žrtve i svećenika, gospodara i roba, kriminalca i žrtve.
Dugin: “Postoji metafizika kanibalizma. Osoba pojede drugu osobu, preuzimajući njegovu subjektivnost na mago-simboličan način …”
“Kanibalizam nije samo svetinja, već dvostruko svetinja, otuda i njegovo inicijatorno značenje.” “U ovom činu, rob svjedoči o svojoj životinji, životinji, objektivnoj suštini…” (A. G. Dugin, “O metafizici kanibalizma”).
“Značenje mitova i rituala o kanibalizmu kristalno je jasno – neće jesti sve vrste prljavštine. Jedu nešto ukusno i vrijedno.”
Dugin, “O metafizici kanibalizma”: “Ljudsko meso opisuje se kao slatko i poput svinjetine, samo mekše. Ekvivalent čovjeka = svinja se mnogo puta i višedimenzionalno odvaja u tradiciji.” Ostaje misterija iz kojih opisa Dugin tako dobro zna o slatkoći ljudskog mesa.
Ibid.: “Očito su ‘krvna kleveta’ i vampirizam odjek sjećanja na kanibalističke obrede. Neobična geografija ghoulizma – nit se proteže do skitije – skiti su jeli srca svojih neprijatelja i pili svoju krv.”
Ovdje, s jedne strane, prema Duginovom svjetonazoru, majstor koji je pojeo žrtvovanog roba dobiva posebnu čarobnu moć, a proždirani rob uspoređuje se sa stokom bez riječi i uspoređuje sa svinjom.
U Duginovoj teoriji, kanibalizam je super-svetinja, a kanibali ili manijaci trebali bi stajati kao neka vrsta novog svećeništva, najviše razine duhovne aristokracije. Dugin dolazi do tog “zapanjujućeg” zaključka analizirajući drevne tradicije u povijesti Nove Gvineje, tvrdeći da su kanibali bili “jezgra buduće političke aristokracije – svećenici i vladari”, embrij “nacionalne elite” i “predmet obnove pravde u svijetu duhova i sila”.
Kao odgovor na neizbježno pitanje zašto je kanibalizam neprihvatljiv u većini kultura, Dugin pronalazi vrlo neobično opravdanje: “… Vjerojatno je osoba ukinuta kao sveta hrana, ne zato što je loša hrana, već naprotiv, jer je to previše dobra hrana. Moral ovdje nema smisla – racionalizira kretanje mitova i kulta.« Kršćanski moral, naravno, nema značenja za Dugina, u to nema sumnje. Za njega je to moralnost “profana” koji nisu inicirani u velike misterije, na koje većina modernih ljudi nije inicirana, jer ne osjećaju da imaju pravo jesti svoju vrstu. Dugin ima svoj moral, koji ne samo da ne tabu kanibalizam, već ga uzdiže u rang najvažnije misije.
Dugin također pokazuje svoju najdublju inicijaciju u pitanja vampirizma, objašnjavajući i opravdavajući njegove temelje postojanja, razloge i nužnost njihove uporabe ljudske krvi i dovodeći do ideje da su “vampiri agenti evolucije”: “Vampiri su uvijek povezani s krvlju. To također ima ezoterično objašnjenje. Tradicija drži da postoji poseban suptilni polumaterijalni polu-psihički odnos između duše i ljudskog tijela. Vampiri… Oni nisu sitni ekscesi, već određena “značajna tendencija” u civilizaciji, njezini “motori”, izvori njezine evolucije, njezino kretanje naprijed u “zemaljski pakao”. Njihova strast prema krvi, kao i njihova ‘dugovječnost’, izraz je punine našeg ‘demonskog’ života. “U ezoteričkoj literaturi često se naziva ‘pićem besmrtnosti’.
U svojoj koncepciji, vampir je najviša kasta, aristokrata, koji je također superman. A vampirizam je “najvažniji metafizički problem eshatološkog konteksta”.
Nema sumnje da je tema vampirizma izuzetno bliska Duginu, kao i onoj njegovog učitelja, okultista E. V. Golovina, koji također jasno objašnjava suštinu vampirizma, rekavši da je prema Kabali “određena vrsta duše u krvi. Ovo je život u svom najčišćem obliku. Zato vampiri piju krv…” «… Dijelovi duše… Kao da se otopio u ljudskoj krvi. Stoga krv u tom smislu ima potpuno čarobni učinak. Ljudi koji piju krv, zapravo im ništa drugo ne treba, jer piju život. otopljen u čistom stanju u ovoj tekućoj tvari.”