AWT kod ljudi još uvijek nije dobrodošao kao inovativni tretman
Na kraju, pitanje koliko je sigurnosnog testiranja potrebno stalno je rasprava u reproduktivnim kontekstima i nije jedinstveno za slučaj ektogeneze da se mogući rizici za buduće potomke odvažu u odnosu na druge vrijednosti. Singer i Wells, na primjer, izjavili su da ektogeneza ne smije ići naprijed sve dok istraživači ne budu uvjereni da postupak ne će učiniti “nema, ili barem, vrlo malo”, štete budućim generacijama. To su sporne predodžbe koje bi se barem trebale aktualizirati u svjetlu trenutno poznatih čimbenika rizika. Iako je primijećeno da AWT (Artificial womb technology – tehnologija umjetne maternice) ‘ne mora biti savršen’ jer ni trudnoća nije savršena, uključivanje kliničkih stručnjaka ipak dolazi s dodatnim odgovornostima.
Također treba napomenuti da je zabrinutost za dobrobit potomaka komplicirana filozofskim argumentima da je samo moralno pogrješno stvarati dijete uz pomoć rizične tehnologije samo ako će život tog djeteta biti toliko loš da bi za dijete bilo bolje. ne živjeti. Ipak, ovaj argument ne odražava stav konsenzusa među filozofima i bioetičarima jer postavlja ljestvicu za preuzimanje reproduktivnog rizika na vrlo nisku razinu. Dobrobit budućeg djeteta smatra se važnom moralnom brigom, također ako je iznad standarda ‘pogrešnog života’, što implicira da ‘dobro’ koje je navodno učinjeno dovođenjem nekoga u život ne nadmašuje nužno štetu koja je inherentno povezana s taj isti čin. Osporava se gdje treba postaviti ljestvicu dobrobiti budućeg djeteta, iako postoji nekoliko smjernica. ‘Razumni prag blagostanja’, na primjer, smatra da medicinski stručnjaci ne bi trebali nuditi tehnologiju ako trenutno poznati čimbenici rizika najavljuju visok rizik da će buduće dijete imati ozbiljno smanjenu kvalitetu života. Za ovaj zahtjev, uključujući odredbu da liječnici snose zajedničku odgovornost za dobrobit djeteta zbog svog “uzročnog i namjernog doprinosa roditeljskom projektu”, kaže se da se primjenjuje na sve medicinske intervencije koje omogućuju reprodukciju, što razumno također uključuje AWT. Otvoreno je pitanje može li/kada korištenje AWT-a zadovoljiti ovo načelo razumne dobrobiti. U međuvremenu, poželjna je veća rasprava o pragu prihvatljivog rizika u ovom kontekstu – uz aktivnu ulogu višestrukih dionika, uključujući etičare, profesionalna društva i organizacije pacijenata.
Eksperimentalni AWT
Za sada je važno primijetiti da su znanstvenici i etičari naglasili da još nema kliničkih dokaza koji podupiru eksperimentalni AWT kod ljudi. Potreban je oprez i eventualno kliničko uvođenje trebalo bi se dogoditi u ograničenom i pomno praćenom ispitivanju, s praćenjem koje počinje tijekom trudnoće i nastavlja se nakon poroda, ali i ovdje će se morati uzeti u obzir pitanja privatnosti i informiranog pristanka. AWT kod ljudi još uvijek nije dobrodošao kao inovativni tretman (a kamoli kao uspostavljena tehnologija), već prije kao eksperimentalni postupak. Nesigurnost bi se trebala dodatno smanjiti pretkliničkim studijama na životinjama i, ako se utvrdi da je to razmjerno, trebalo bi proučiti može li se i kako uključiti ljudske embrije tijekom ove faze istraživanja. Kada se mogu ispuniti svi uvjeti eksperimentalnog istraživanja, mogu se definirati stroge indikacije za upravljanje AWT-om kao inovativnim postupkom, uz posebna ograničenja usmjerena na smanjenje rizika koji se mogu izbjeći u primjeni relevantne tehnologije.
Neonatalna intenzivna skrb
Ovdje bi testiranje AWT-a kao alternative konvencionalnim metodama neonatalne intenzivne skrbi moglo biti mogućnost. Dugoročno praćenje morat će biti središnje mjesto u ovoj inovacijskoj strategiji, koja će zahtijevati stalan pristanak najprije roditelja, ali zatim i djeteta koje sazrijeva. Osobito za tehnologiju kao što je AWT gdje može doći do komplikacija u smislu razvoja organa i regulacije ključnih parametara poput kisika i prehrane, trebalo bi postojati kontinuirano praćenje sa strogim povratnim informacijama kada se primijete nepravilnosti. Štetni učinci na njihovo fizičko i mentalno zdravlje mogu postati vidljivi tek nakon rođenja, a dugoročno praćenje bit će važno kako bi se smanjili rizici za buduću djecu rođenu putem AWT-a. Trenutačno nije jasno koliko dugo treba prikupljati podatke o sudionicima nakon ektogenetskog rođenja. Singer i Wells predložili su razdoblje praćenja od šest godina, iako ovaj prijedlog nije posebno potkrijepljen i potrebna su detaljnija razmišljanja. Ovdje se mogu osloniti na slične rasprave iz konteksta UTx-a, gdje je najavljen međunarodni registar kako bi se utvrdila dugoročna sigurnost postupka. Osim pitanja o trajanju praćenja—United States Uterus Transplant Consortium preporučuje najmanje 5 godina praćenja medicinskih, kognitivnih, razvojnih, bihevioralnih i društvenih parametara – ključni izazovi u pogledu autonomije, pristanka, privatnosti i raspravlja se o dobrobiti sudionika. Rasprave o tome kako upravljati kompromisima između zaštite osobnih podataka sudionika i interesa budućih korisnika UTx-a mogle bi utjecati na buduće kliničko uvođenje AWT-a. To također uključuje pitanja o tome kako dobiti odgovarajući i trajni pristanak, kao i zabrinutosti oko poteškoća s anonimizacijom podataka zbog malog broja korisnika, što također može biti slučaj za AWT zbog preporučenog postupnog uvođenja tehnologije. Daljnje širenje AWT-a trebalo bi biti dopušteno samo u slučaju utvrđenih rezultata koji uvjeravaju sigurnost i učinkovitost. Važno razmatranje tijekom ovih faza istraživanja, kao i kada ova tehnologija postane klinički dostupna, je pitanje odgovornosti za moguće ozljede tijekom trudnoće u ektogenetskom inkubatoru.
