Sa ciljem osvajanja vlasti morala se sklopiti koalicija s do jučer smrtnim neprijateljima
Uskoro ćemo vidjeti kakvo je bilo umijeće mogućeg koje je Andrej Plenković koristio u formiranju većine i sastavljanju vlade. HDZ i Domovinski pokret su jedni druge besramno vrijeđali, opanjkavali i difamirali. Riječi i rečenica koje su upućivali jedni drugima, niti najveći neprijatelji se ne bi posramili: „zli i kvarni ljudi, kreteni, idioti, prevaranti, lopovi, izdajnici… Paljba je bila žestoka i dugotrajna, u saboru, po medijima i u obraćanju javnosti. Najednom to je prestalo. Zaboravilo se. Sa ciljem osvajanja vlasti morala se sklopiti koalicija s do jučer smrtnim neprijateljima, koji su postali poželjni i neizostavni partneri. Kakvo licemjerje! Oni se i dalje ne podnose. Moraju se trpjeti, zbog navodno viših ciljeva? Što očekivati u toj i takvoj konstelaciji snaga? Dokle će premijer trpjeti i podnositi, ponekad nerealne i neizvjesne zahtjeve svojih partnera? Ne će dugo, osim ako, iz nekog nama nepoznatog razloga, ne mora. Svašta je moguće. Bilo što bilo. Sad imamo što imamo. Vlast i vladu koja je skrenula udesno. Kome to odgovara? Nikome, osim manjinskom partneru, čija ideologija ide u tom smjeru.
Važno je i bitno tko su ljudi koji osmišljavaju i provode tu ideologiju. Što i koliko se zna o njima, kao osobama, političarima i stručnjacima. U medijima se svašta o tome može pročitati, od nagađanja do nepobitnih činjenica. Neke su stvari upravo nevjerojatne. Čitam tako na jednom portalu kako je protiv duhovnog vođe, zapravo pravog gazde DP-a Marija Radića podignuta tužba, negdje u Slavoniji, zbog navodne krađe, devedesetih godina, u napuštenim srpskim kućama. Za ne povjerovati. Kakav to moraš biti čovjek da ulaziš u napuštenu kuću i kradeš u njoj.
Što radiš s ukradenim? Prodaješ i stječeš svoj prvi kapital. To je kokošarenje, koje može biti uspješno, ako dulje traje i ako nije na vrijeme otkriveno. Možda je sve izmišljeno. Pitanje je: Zašto baš sada? Zna se.
Oko novog ministra poljoprivrede Josipa Dabre, digla se velika buka, zbog njegove diplome magistra kineziologije, iz Travnika. Naime, spomenuti gospodin nije znao kako je dugo studirao, tri ili pet godina. Prije toga je imao završen kurs za športskog trenera, što mu je navodno platio grad, u kojem je bio komunalni redar.
Ne preostaje mu ništa drugo nego pokazati verificiranu diplomu u Hrvatskoj. Nakon toga bi Sveučilištu u Travniku porastao ugled i rejting, jer su proizveli ministra, ne bilo čega, nego poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, ključnog za gospodarstvo RH.
“Voditi Vukovar bi mogla i moja pokojna baba”…
Formalni čelnik DP-a Ivan Penava, se ovih dana puno oglašava i korosti i drčno izjavljuje kako će oni, tj. Domovinski pokret, pokrenuti Hrvatsku i građanima omogućiti boljitak, u svakom pogledu. Oživjet će hrvatsko selo, omogućiti demografski rast, pohrvatiti puno toga, dići standard, oživjeti prošlost…
„Voditi Vukovar bi mogla i moja pokojna baba, rekao je nedavno premijer Plenković. Koliko je u tome istine mogli bi nam reći Vukovarci. Možda baš i ne bi. Oni ne znaju koliki se novci iz države slijevaju u Vukovar. Međutim, oni znaju kako se tamo živi. Tko ide kojom stranom ulice. Gdje su čije škole i kafići. Tko od koga dobiva batine. Tko koga s kime svađa. To možda nekome ništa ne znači i nije mu važno.
Važno i bitno je da je njihov gradonačelnik postao potpredsjednik sabora i da mu se obećalo kako u doglednoj budućnosti, ako se ne raspadnu, bude potpredsjednik vlade, odnosno ministar bez portfelja. Velika čast i visoka dužnost, koju bi trebalo respektirati. Ne respektira se samo funkcija već i osoba, odnosno više osoba nego funkcija. koja tu dužnost obnaša. Za to je potrebna određena osobnost, personalitet, koji je neupitan, po bilo čemu i za bilo koga. Isto tako ta bi osoba trebala poštivati funkciju na kojoj se nalazi, počevši od odijevanja, nastupa, komuniciranja i djelovanja. Na pregovore s vladom u vladi, se ne dolazi u tenisicama i trapericama. Idemo iz krajnosti u krajnost. Trebali bi se odlučiti što hoćemo, ako to uopće znamo. Neke stvari koje ne znamo morali bi naučiti. Tu dobro dođu savjetnici, od osobnih do službenih.
Ne može se naglo iz opanka u salonsku cipelu. Potrebno je puno toga prije naučiti, kako na osobnom planu, tako i na profesionalnom, ako nećemo da nam se drugi smiju.
Da mu nije previše gorko smijati bi se mnogo čemu mogao i premijer. Morao se spustiti sa svojih intelektualnih i drugih visina. Morao se prilagoditi i primijeniti umijeće mogućeg. Svjestan je premijer kud nas to stavlja i kud nas vraća. Međutim, to je za sada bilo jedino moguće.
