Hrvatski pokušaji smirivanja hrvatsko-bošnjačkog rata
Najviše zahvaljujući Hrvatskoj, BIH je opstala kao država dva entiteta i međunarodni protektorat čiji je status i danas 2024. daleko do rješenja. Bez hrvatske pomoći od 1992. do 1995. većina BIH bila bi u okviru (Velike) Srbije i to su činjenice koje se zaboravljaju
Objavljujemo treći, posljednji nastavak izvrsne analize Matije Šerića o stvarnom stanju u odnosima između Republike Hrvatske i BiH u vrijeme krvavog rata u toj zemlji od 1992. do 1995. godine, koja demaskira sve podvale tadašnjeg Sarajeva prema potezima službenog Zagreba, od kojih mnoge egzistiraju i sve do danas.
Hrvatski pokušaji smirivanja hrvatsko-bošnjačkog rata
Predstavnici Hrvatske pokušali su na diplomatske način zaustaviti rat s dojučerašnjim saveznicima. Tako su u noći s 24. na 25. travnja u Zagrebu Izetbegović i Boban u nazočnosti Tuđmana i Owena potpisali zajedničku izjavu kako će u skorom vremenu krenuti raditi tijelo koje će biti zaduženo za provedbu Vance-Owenovog plana „koliko god je to moguće s obzirom na karakter odredaba i sadašnje okolnosti“.
No, to se nije dogodilo i 9. svibnja muslimanske snage su izvršile snažan napad na Mostar. Toga dana je Sefer Halilović u zapovjedništvu 3. korpusa najavio žestok napad na Hrvate u srednjoj Bosni: „3. korpus mora pojačati napadna i informativna djelovanja na Travnik i Lašvansku dolinu, Busovaču, Vitez, Novi Travnik. 3. korpus će dobiti pojačanje kad UN odredi demilitarizirane zone u Istočnoj Bosni, tada će biti trenutak konačnoga obračuna sa ustašama na ovom terenu i put u Hrvatsku ili pod crnu zemlju.“
Hrvatski predsjednik je sljedećeg dana uputio pismo Izetbegoviću i Bobanu: „Do krajnosti sam uznemiren i zabrinut zbog ponovnog produbljivanja sukoba između Hrvata i Muslimana u dijelovima BiH. Najoštrije osuđujem oružane sukobe između Hrvata i Muslimana u BiH bez obzira na to tko ih je prouzročio. Pozivam vas da učinite sve da ti sukobi odmah prestanu, da se osigura suradnja između muslimanskih i hrvatskih oružanih postrojbi, odnosno Armije BiH i HVO-a u zajedničkoj borbi protiv srpskog agresora… Pozivam također i sve Hrvate u BiH da ne nasjedaju provokacijama i da učine sve da se izbjegne ovaj štetan sukob.“
Dana 18. svibnja u Međugorju se održao sastanak hrvatskih i muslimanskih predstavnika koji je bio posljednji pokušaj da se spriječi razvoj rata dva naroda. Od sastanka se mnogo očekivalo jer su osim hrvatskog i bosanskog predsjednika bili nazočni supredsjedatelj Owen i predsjedatelj Vijeća ministara EZ Niels Helveg Petersen. Potvrđen je sastav Koordinacijskog tijela za provedbu Vance-Owenovog plana (Izetbegović, Ejup Ganić, Fikret Abdić, Mate Boban, Mile Akmadžić i Franjo Boras), najavljeno osnivanje Vojnog vijeća četvorice (Izetbegović, Ganić, Boban, Akmadžić) te dogovoreno da Jadranko Prlić bude predsjednik zajedničke vlade. Dogovoreno je osnivanje provincijskih vlada sa sjedištima u Mostaru, Travniku i Zenici. U Mostaru i Travniku guverner je trebao biti Hrvat, a zamjenik Bošnjak, u Zenici obrnuto.
Ništa od toga nije realizirano jer, iako je Prlić nešto činio na tome pitanju, Izetbegović je zavlačio kako bi na bojnom polju Armija BIH uzela što više teritorija u čemu je bio uspješan.
Hrvati za pregovore, Bošnjaci za rat
Hrvatska strana je bila za diplomatsko rješenje što pokazuju izvješća HVO-a. Početkom svibnja HVO je imao plan da ostatke HVO u Klisu kod Konjica spoji sa snagama u Rami što nije izvršeno zbog zabrane s „najvišeg mjesta“, očito se mislilo na predsjednika Tuđmana. Na sastanku sa zapovjednicima brigada OZ Sjeverozapadna Hercegovina 5. lipnja pukovnik Željko Šiljeg je izjavio: „Plan koji smo spremali zaustavlja se. U primirju MOS napada Bokševicu i osvaja je. Čistimo Bokševicu radi osiguranja komunikacije prema Kostajnici, zatim dolazi Tuđman i stop.“
Da hrvatski predsjednik nije bio pokretač hrvatsko-muslimanskog rata može se vidjeti iz činjenice da je na poziv kineskog predsjednika Jianga Zemina 6. lipnja otputovao u višednevni posjet Narodnoj Republici Kini. To je jedan od najvažnijih bilateralnih posjeta Tuđmana koji je već tada, 1993., shvaćao moć Kine koja dolazi. Upravo, u tom trenutku krenula je velika ofenziva Armije BIH na Travnik u kojoj je osvojen taj grad i protjerano hrvatsko stanovništvo. Stoga je Tuđman bio prisiljen skratiti posjet i vratiti se 10. lipnja „zbog dramatičnog pogoršanja situacije u BIH u dijelovima nastanjenim hrvatskim pučanstvom“. Političar koji kreira rat, sjedi u nekom bunkeru ili izoliranom mjestu i ne putuje na drugi kontinent.
U vrijeme Owen-Stoltenbergovog plana o uređenju BIH kao tri nacionalne republike, Izetbegović je 4. kolovoza poslao pismo Tuđmanu u kojem je predložio da teritorij koji bi pripao bosanskoj i hrvatskoj republici u Uniji Republika BIH ostane jedinstveno područje jer ga je nemoguće podijeliti s paritetnom vlašću. Radilo se o ponudi savezništva pod uvjetom da krivci s obje strane odu. Zanimljivo je kako Izetbegović nije sebe smatrao krivcem za sukobe.
O toj ponudi se raspravljalo na sjednici VONS-a 10. kolovoza. Tuđman je u pismu odgovorio da je to pitanje predstavnika dva naroda unutar BIH i da Hrvatska pozdravlja suradnju Hrvata i Muslimana. Pristao je na prijedlog pod uvjetom da odmah i bezuvjetno prestanu napadi muslimanskih trupa na Hrvate.
Pokazalo se da je to bio Izetbegovićev diplomatski trik jer je na sastanku Glavnog štaba ABIH u Zenici 21. i 22. kolovoza kao glavni neprijatelj proglašen HVO, a ne VRS te je naglašena orijentacija na rat. U Ženevi su 14. rujna Tuđman i Izetbegović potpisali Zajedničku deklaraciju prema kojoj su za četiri dana trebali prestati svi sukobi Armije BIH i HVO-a. Također, potpisan je tajni sporazum o bliskim odnosima hrvatske i bosanske republike unutar BIH s ciljem stvaranja zajedničke države koja bi trebala ući u konfederaciju s RH.
Da se radilo o dvostrukoj Izetbegovićevoj igri vidi se po tome što je dva dana kasnije potpisao s Momčilom Krajišnikom Zajedničku deklaraciju o prekidu vatre te da se u roku dvije godine nakon teritorijalnog razgraničenja održi referendum o izlasku Republike Srpske iz Unije RBIH.
Optužbe za sudjelovanje HV-a u ratu Hrvata i Bošnjaka
Neutemeljene optužbe za ogromno sudjelovanje Hrvatske vojske u hrvatsko-muslimanskom ratu krenule su od izbijanja prvih sukoba u listopadu 1992. i nastavile se kasnije. Primjera ima pregršt. Tako je na pregovorima u Gornjem Vakufu u siječnju 1993. Komisija Armije BIH tražila povlačenje postrojbi HV-a: dijelova 113. šibenske brigade, dijelova 114. brigade, pripadnika 1. imotske bojne, diverzantskih odreda Tigrovi i Divovi te šibensko-splitske oklopno mehanizirane bojne.
Bile su to potpune izmišljotine uz pogrešno navođenje naziva postrojbi HV-a. Izetbegović je u pismu Tuđmanu 21. travnja 1993. pisao kako je „svijetu već poznato da HVO u pokušaju stvaranja države u državi ima potporu utjecajnih krugova i pojedinaca iz Hrvatske“, a da se on ustručava to objelodaniti i zatražiti pomoć iz svijeta, tj. od osoba u Americi, Njemačkoj, Francuskoj, muslimanskim zemljama i drugdje gdje su ga pitali „zašto tu istinu ne iznesem i ne zatražim njihovu pomoć. Uzdržavao sam se od toga“, tvrdio je Izetbegović, „gajeći stalnu nadu da će razum pobijediti jer je valjda očito da je čvrsta i stabilna BIH podjednako i hrvatski državni interes i da će tu jedinstvenu istinu neki kratkovidni ljudi konačno shvatiti. Nažalost, to se ne događa.
Na sjednici vlade RBIH 13. svibnja 1993. posvećena je jedna točka HV-u koji je „podržao“ napade HVO-a: „Prema pouzdanim informacijama na teritoriji BIH nalaze se sljedeće jedinice regularne Hrvatske vojske: 113. splitska brigada i elementi jedne brigade iz Metkovića u rejonu Bune, Dubrave i Stoca, 114. splitska i 123. varaždinska brigada u rejonu Lašve i jedna tenkovska jedinica u rejonu Čvrsnice.“ Ministar obrane RH Gojko Šušak odbacio je te tvrdnje kao neistinite. Nakon rata optužbe su se nastavile pa tako danas neki bošnjački autori spominju teze od 4 do 13 brigada HV-a.
Istina o sudjelovanju HV-a u hrvatsko-bošnjačkom ratu
Istina je naravno drukčija. Broj pripadnika HV-a u hrvatsko-bošnjačkom ratu je uglavnom bio simboličan i psihološke naravi da se pokaže kako Hrvatska daje potporu HVO-u u obrani područja gdje su Hrvati živjeli stoljećima. Prva postrojba HV-a koja se uključila u rat Hrvata i Bošnjaka bila je Bojna Zrinski iz Rakitja, specijalna postrojba Oružanih snaga RH. Njezin sastav su činili uglavnom BIH Hrvati. Ona se jednim dijelom uključila u travnju 1993. zbog napada Armije BIH na HVO u Konjicu.
Ozbiljniji angažman kreće od srpnja 1993. kada se bojna 5. gardijske brigade HV-a angažirala na mostarskoj bojišnici. Kasnije je došla i dobrovoljačka postrojba Vojne policije oko dvije satnije. Potom se pripadnici HV-a usmjeravaju na kritičnu uskopaljsko-ramsku bojišnicu gdje je intenzitet dolazaka bio najveći od kolovoza do studenog 1993. Najbrojniji su bili pripadnici 5. gardijske brigade (bojna), 7. gardijske brigade (satnija), 1. i 2. gardijska brigada (nepotpune satnije). Uključili su se dragovoljci različitih postrojbi poput bojne Matije Vlačić iz Opatije koji su krajem studenog 1993. imali 50 vojnika na uskopaljsko-ramskom bojištu.
I druge formacije su bile sastava voda do pojačanog voda. Potkraj 1993. od vojnih obveznika i bjegunaca Hrvata iz BIH, osnovana je 175. brigada HV-a, de facto se radilo o brigadi HVO-a. Ona je poslana na uskopaljsko-ramsko bojište. Osim te brigade, većinom se radilo o dragovoljnom dolasku pripadnika HV-a. Npr. 8. siječnja 1994. na uskopaljsko-ramskom ratištu bilo je ukupno 5.215 hrvatskih vojnika od čega 774 pripadnika HV-a: 440 vojnika iz 175. brigade (de facto HVO), 175 gardista iz 7. brigade (Pume), 45 iz bojne Matija Vlačić, 38 iz 2. gardijske brigade (Gromovi), 38 iz 114. splitske brigade i 38 vojnika iz 153. velikogoričke brigade. Dakle, 6% pripadnika HV-a ako izuzmemo pripadnike 175. brigade i 94% pripadnika HVO-a.
Na sastanku predsjednika Tuđmana i međunarodnih posrednika Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga održanog 2. lipnja 1993., Tuđman je predlagao da se UNPROFOR rasporedi na granice BiH sa Srbijom i Crnom Gorom i s Hrvatskom kako bi se skinula etika da hrvatska vrši agresiju na BIH. Hrvatska nije mogla službeno poslati npr. nekoliko brigada HV-a jer bi joj UN uveo međunarodne sankcije. S druge strane, po međunarodnom ratnom pravu vojska može ući 60 km na teritorij druge države s koje se vodi agresija ili prijeti ugroza na matičnu državu. Operacije Armije BIH poput Neretve-93 su neupitna ugroza hrvatskog teritorija budući da je jedan od ciljeva te operacije bio izlazak na more kod Neuma i osvajanje Luke Ploče.Tako je HV imala pravo ući na teritorij BIH na prostoru od 60 km zbog dugačkog i uskog hrvatskog „pereca“.
Malobrojnost vojnika iz Hrvatske koji su sudjelovali u ratu s Armijom BiH pokazuje da je njihova zadaća primarno bila obrambena (omogućiti opstanak hrvatskoga naroda), odnosno da su te snage mogle poslužiti samo za „krpanje linije sukoba“, nikako ne i za agresiju. Doduše, znanje i iskustvo pripadnika HV-a bilo je u nekim slučajevima od velike važnosti jer su zatvarali prazne i slabe crte i vraćali izgubljene položaje HVO-a u Mostaru u Gornjem Vakufu-Uskoplju, tj. spriječili su da muslimanske postrojbe prodoru na tim kritičnim pravcima. Njihov broj nije prelazio snagu jedne lako-pješačke brigade JNA uz tenkove i topništvo: 1.400-1.800 vojnika. Posljednji su ostali na bojištu u Uskoplju do travnja i svibnja 1994. Mnogo brojniji su bili mudžahedini, tj. islamski dragovoljci iz muslimanskih zemalja kojih je bilo nekoliko tisuća.
Studeni 1993. – mirovna inicijativa predsjednika Tuđmana
Početkom studenog 1993. Tuđman je uputio Mirovnu inicijativu za tri žarišta sukoba: 1. Prijedlog provedbe mirovnog plana na području pod zaštitom UN-a (UNPA) u Hrvatskoj; 2. Prijedlog za okončanje rata i uspostavu mira u BIH; 3. Prijedlog mjera za trajno učvršćenje mira. Inicijativu je uputio supredsjedateljima MKBJ Owenu i Stoltenbergu, predsjedniku Austrije Thomasu Klestilu, češkom predsjedniku Vaclavu Havelu, francuskom predsjedniku Francoisu Mitterrandu, talijanskom predsjedniku Oscaru Luigiju Scalfaru, mađarskom predsjedniku Arpadu Gönczu, njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu, ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu, američkom predsjedniku Billu Clintonu, turskom predsjedniku Suleymanu Demirelu, britanskom premijeru Johnu Majoru.
U pogledu BIH, predlaže se da se realiziraju dosadašnji ženevski dogovori, bezuvjetno i trenutno prekinu neprijateljstva, potpiše deklaracija o prihvaćanju Ustavnog sporazuma o Uniji Republika BIH pod pokroviteljstvom Francuske, Njemačke, Rusije, SAD-a, Turske i Velike Britanije. Djelotvorno rješenje te države mogu osigurati „upotrebnom snaga NATO-a s ovlaštenjem upotrebe sile, uključujući zračne udare, prema svima koji prekrše prekid neprijateljstava“.
Tuđman je u inicijativi istaknuo: „Nije dovoljno što se svjetska zajednica u takvim presudnim trenucima brine samo za jednu stranu problema: humanitarnu pomoć civilnom stanovništvu koje doista trpi užasne nevolje. Trebalo bi se zapitati nije li prvenstvena dužnost međunarodne zajednice zaustaviti ratni užas, koji se svakim danom nastavlja i čak pogoršava, kako na području Hrvatske tako i BIH… Svijet izgleda da nije u početku krize bio svjestan zamršenosti situacije u BIH, mogućih razmjera ljudske tragedije i nepodnošljivih stradanja koja su se dogodila… Problem BIH je ogledalo svih problema koji su se pojavili u bivšoj Jugoslaviji. Najhitniji i najkraći sažetak je sljedeći: ako se bivša Jugoslavija nije mogla održati osim na temelju konfederalnog ustrojstva zajednice njenih ravnopravnih nacionalnih država, tada se BIH, zbog postojanja jednakih problema na suženom prostoru, može održati samo u obliku Unije Republika BIH.“
Tuđman odbio Izetbegovićeve ponude za pripajanje Hercegovine Hrvatskoj
Tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić otkrio je kako je Izetbegović u siječnju 1994. dva puta Tuđmanu nudio Hercegovinu, tj. podjelu BIH. „Na prijedlog predsjednika Izetbegovića, a uz posredovanje veleposlanika Hidajeta Biščevića, 10. siječnja 1994. u 23 sata u prizemlju državne rezidencije u Bad Godesbergu sastali smo se predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te Biščević. Gotovo bez ikakva uvoda Izetbegović je Tuđmanu izravno predložio: ‘Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.’ Tako bi Hrvati dobili praktički cijelu Hercegovinu. Izetbegović je to rekao mirno, koncentrirano i vrlo hladno. U ratu i pregovorima na svašta sam bio navikao, ali taj Izetbegovićev prijedlog silno me iznenadio. Čekao sam što će kazati Tuđman. Predsjednik je vrlo kratko razmišljao, a onda kazao: ‘Ne pristajem! Ne možemo to učiniti Hrvatima u srednjoj Bosni.’ Bio sam vrlo zadovoljan odgovorom predsjednika Tuđmana, a Izetbegović se potom ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Sastanak je nakon toga vrlo brzo završio.
Izetbegovićeva druga ponuda podjele BiH došla je u Ženevi 19. siječnja 1994. oko 17 sati u zgradi UN-a. Na sastanku su ovaj put bili predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te veleposlanik Miomir Žužul. Izetbegović je Tuđmanu ponovio prethodnu ponudu. Kazao je: ‘Franjo, uzmite sve ispod Prozora do Neretve, podijelimo Mostar na lijevu i desnu obalu i završimo posao!’ Tuđman je ponovno odbio njegov prijedlog. Silajdžić i ja ni ovaj put nismo rekli nijednu riječ. Predsjednik je bio jasan i odlučan u odbijanju Izetbegovićeva prijedloga.“
„Tuđman pod međunarodnim pritiskom odustao od Velike Hrvatske“
Jedna od najčešćih manipulacija Tuđmanovih kritičara je da je on tek pod međunarodnim pritiskom potkraj veljače 1994. odustao od Velike Hrvatske. Takvo tumačenje nije točno. Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije bila dio (Velike) Hrvatske, nego konstitutivna konfederalna jedinica prema Owen-Stoltenbergovom planu o tri republike i poštovala je suverenitet i teritorijalni integritet BIH. Doduše, unutar tog plana postojala je mogućnost sazivanja referenduma o izdvajanju neke republike iz BIH ako bi druge dvije republike dale dozvolu, a ako bi neka republika podnijela žalbu u konačnici bi odluku donijelo Vijeće sigurnosti UN-a. Da li bi uistinu došlo do takvih referenduma je upitno, ali zna se da Herceg-Bosna nije išla u pravcu secesije. Istina je da je Tuđman odustao od Herceg-Bosne i prihvatio američku ideju o Federaciji BIH, ali nije istina da je to učinio pod prijetnjom sankcija Vijeća sigurnosti UN-a.
Naime, u predsjedničkoj izjavi od 3. veljače 1994. Vijeće sigurnosti UN-a „snažno osuđuje Republiku Hrvatsku“ jer je „rasporedila elemente Hrvatske vojske“ u BIH, te „zahtijeva da Republika Hrvatska odmah povuče sve elemente Hrvatske vojske (HV) zajedno s vojnom opremom i u potpunosti poštuje teritorijalnu cjelovitost BIH“.
Glavni tajnik UN-a, Boutros Boutros-Ghali, morao je za 14 dana VS UN-a podnijeti izvještaj je li se RH pokorila ultimatumu ili će joj biti uvedene gospodarske sankcije. Prema Tuđmanovim kritičarima poput Josipa Manolića i američkog veleposlanika Petera Galbraitha ta je izjava toliko preplašila hrvatskog predsjednika da je promijenio politiku za 180 stupnjeva i pristao na američki plan Federacije. Međutim, Boutros-Ghali je 17. veljače na temelju podataka UNPROFOR-a izvijestio da u BIH „još uvijek može biti 5.000 pripadnika Hrvatske vojske, iako nisu identificirana ni zapovjedništva HV-a, niti cijele brigade Hrvatske vojske koje bi djelovale kao formirane postrojbe.“
Nakon toga izvješća glavnog tajnika UN-a, Hrvatskoj nisu uvedene sankcije i prijetnja sankcijama je barem privremeno skinuta s dnevnog reda. Doduše, izvješće nije točno jer je pripadnika HV-a bilo maksimalno do dvije tisuće kako je već navedeno.
Tog istog, 17. veljače, u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu je održan sastanak posebnog izaslanika američke vlade, Charlesa Redmana s Tuđmanom. Redman je došao s prijedlogom Federacije BIH svedene na 51% teritorija BIH bez Republike Srpske koja bi imala pravo na referendum o odcjepljenju. U takvoj saveznoj državi BIH Hrvati ne bi imali pravo na teritorijalno razgraničenje u odnosu na Bošnjake (kantoni, provincije, republike) i jedino jamstvo zaštite im je bila predložena konfederacija Federacije BIH s Hrvatskom, uključujući carinsku i monetarnu uniju te slobodan promet.
Tuđman je odbio ideju o takvoj Federaciji i zalagao se za rješenje od tri republike s tim da se između bošnjačke i hrvatske republike napravi snažniji savez. Redman nije prihvatio koncept tri republike jer se američka administracija bojala uspostave samostalne muslimanske države u BIH koja bi mogla postati još jedna antiamerička ispostava. Sljedećih dana dogodio se preokret, ali ne zato što se Tuđman prepao sankcija, nego zato što su Amerikanci prihvatili hrvatske prijedloge o razgraničenju unutar Federacije.
Dana 18. veljače u frankfurtskoj zračnoj luci hrvatska delegacija na čelu s Granićem je održala razgovore s Redmanom i predstavnicima V. Britanije, Francuske i Njemačke. Hrvati su inzistirali na kantonima i konfederacijom Federacije BIH s Hrvatskom pogotovo ako RS izađe iz BIH. Istog dana Amerikanci su popustili i Redman je rekao da mu je prihvatljiva ideja o uniji kantona u Federaciji te da hrvatski kantoni „koji ne moraju biti posve zajedno, imaju neki svoj hrvatski identitet i budu povezani hrvatskim Saborom“.
Uslijedili su razgovori Granića, Krešimira Zubaka i Mile Akmadžića s Harisom Silajdžićem. U Predsjedničkim dvorima je 20. veljače održan sastanak Tuđmana s predstavnicima Herceg-Bosne koji su pristali na Federaciju kao uniju kantona koji bi bili zaštita od majorizacije brojnijih Bošnjaka. Sljedećeg dana na sastanku Redmana s Tuđmanom konačno je dogovorena Federacija BIH na kantonalnim osnovama. Očito je Redman promijenio mišljenje kada je njegov šef Clinton shvatio da su hrvatski predstavnici u pravu: koncept Federacije je promijenjen s građanske u dvonacionalnu hrvatsko-bošnjačku zajednicu. Daljnji pregovori Hrvata i Bošnjaka rezultirat će preliminarnim Sporazumom o stvaranju Federacije BIH 1. ožujka 1994. i konačno Washingtonskim sporazumom 18. ožujka kojim je okončan hrvatsko-bošnjački rat iako su se incidenti nastavili.
S područja Herceg-Bosne protjerano ili otišlo 9,12 % građana BIH
S teritorija pod kontrolom Vojske Republike Srpske u ratu protjerano ili izbjeglo 586 tisuća Bošnjaka i Hrvata (47,7 % prognanika). S teritorija pod kontrolom Armije BIH protjerano je izbjeglo 529 tisuća Srba i Hrvata (43,1 % prognanika) S područja pod nadzorom HVO-a u ratu je izbjeglo ili prognano 112 tisuća Srba i Bošnjaka (9,12 %).
„Nazivati progon ili napuštanje prostora svojim izborom pod nadzorom HVO-a 52.000 Bošnjaka udruženim zločinačkim pothvatom, a prešućivati i ne nazvati udruženim zločinačkim pothvatom progon ili napuštanje prostora svojim izborom 170.000 Hrvata s prostora pod nadzorom bošnjačke Armije RBiH više je od udruženog zločinačkog pothvata i teška je politička zlouporaba međunarodnog i domaćeg pravosuđa za ostvarivanje ratnih ciljeva bošnjačke politike protiv hrvatskog naroda u BiH”, izjavio je Željko Raguž, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH.
Teška stradanja BiH Hrvata
Postrojbe Armije BIH u srednjoj Bosni su prognale 153.000 Hrvata te ubile 1.700 zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Tijekom rata bošnjačko-muslimanske vlasti uspostavile su 331 logor i zatvor, u kojima je bilo zatočeno 14.444 Hrvata, od čega su 10.346 bili civili, a 4.098 vojnici. Od toga broja 632 logoraša i zatvorenika su ubijena, a njih 50 okrutno je pogubljeno na ritualan način.
Da je Armija BIH imala zadaću etnički očistiti Hrvate iz velikih dijelova BIH potvrđuje izvješće načelnika Generalštaba ABIH Rasima Delića upućeno Izetbegoviću krajem veljače 1994.: „HVO je eliminiran s područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vance-Owenovom planu sa centralom u Travniku.“
Ta izjava izrečena potkraj hrvatsko-bošnjačkog rata otkriva motive i namjere kreatora toga rata u ratu koji su se nalazili u Sarajevu.
Kako je Hrvatska spasila BiH 1994. i 1995.
Nakon Washingtonskog sporazuma pomoć RH BIH je ponovo intenzivirana iako nikada nije ni prestala te je Hrvatska nastavila slati velike količine hrane, lijekova, nafte, plina, ali i oružja i vojne opreme Armiji BIH od strane raznih organizacija i država. Ta pomoć je uvelike pomogla obrani BIH u posljednjoj fazi rata i spriječila je da Srbi zauzmu Sarajevo, Bihać i Maglaj kojima je prijetila neposredna opasnost, ali i Tuzlu, Zenicu i druge gradove jer srpska prijetnja nije prestala.
Usprkos toj pomoći, VRS je u Operaciji Krivaja 95 od 6. do 25. srpnja zauzela bošnjačke enklave Srebrenicu i Žepu. Nakon posljedičnog genocida u Srebrenici, predsjednici Tuđman i Izetbegović su 22. srpnja 1995. potpisali „Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“. Tek tada je bosanski lider pristao na zajednički vojni savez BIH i RH kako bi HV pomogla poraziti Srbe i prisilila ih na pregovore.
Hrvatske postrojbe su od jeseni 1994. do jeseni 1995. oslobodile oko 6.000 kvadratnih km Bosne i Hercegovine (Operacije Cincar, Zima 94, Skok 1, Skok 2, Ljeto-95, Oluja, Maestral, Južni potez, itd.) Pri čemu su od srpske okupacije spasile Bihać koji je bio pod opsadom 1.200 dana i tako spriječile novi masakr nad Bošnjacima. Na kraju rata, u trenutku potpisa Daytonskog sporazuma, HVO i HV kontrolirali su 26% teritorija BIH – 13.082 km kvadratnih. Prema Daytonskom sporazumu, 5% teritorija u zapadnoj BIH hrvatske snage su morale prepustiti u sklopu trampe teritorija FBIH i RS. Zahvaljujući HVO-u i HV-u taj je teritorij uglavnom razmijenjen za bošnjačka područja: deblokadu Sarajeva i koridor do Goražda, a nije korišten za vraćanje hrvatskih područja u Bosanskoj Posavini.
Najviše zahvaljujući Hrvatskoj, BIH je opstala kao država dva entiteta i međunarodni protektorat čiji je status i danas 2024. daleko do rješenja. Bez hrvatske pomoći od 1992. do 1995. većina BIH bila bi u okviru (Velike) Srbije i to su činjenice koje se zaboravljaju.
