Katarinski trg, pust, neuređen, kao kakva Sahara
Spectator (vjerojatno: Gjuro Ehrlich), Revija „Zagreb“, broj 12 – prosinac 1935.
Primili smo u posljednje vrijeme oveći broj dopisa iz redova našeg članstva u kojima dobronamjerno skreću pažnju na ovaj ili onaj, sad manji sad veći nedostatak na vanjskom licu našeg grada, kojeg su onako usput, šećuć gradom, primijetili, pribilježili, ističuć kod toga, kako je eto naše upravo društvo, dakle društvo autohtonih elemenata koje čuva kulturni kontinuitet njegovih tradicija, — zvano da u svome glasilu dade mjesta ovakovim upozorenjima na ono, što bi se recimo žargonom najjače i najzgodnije moglo nazvati „šenhajtsfeleri“, ne bi li u ovom, onom, konkretnom slučaju dalo poticaja mjerodavnima, kako bi poradili oko ovih sanacija, ili da ostanemo u slici: retuširanja.
Nije pravo da nas obrazovani stranci, do čijeg posjeta i suda nam je puno stalo (vidi Zbor), i koji — kako znamo — često u punoj mjeri odaju priznanje našim nacijonalnim, kulturnim, socijalnim i tehničkim tekovinama, smješkajuć se podvrgavaju kritici, gdje imaju i pravo, a ponajčešće sve zbog trice kake, koja bi se baš dala s malo dobre volje, discipline, a u najviše slučajeva bez spomena vrijednih troškova, ublažiti, otstraniti, urediti.
Dajuć niže prostora ovakim „ŠETNJAMA“ nadovezujemo time zapravo na jedan stari, napola u zaborav pao običaj našeg Šenoe, koji je oštrim i šiljatim svojim perom slično znao peckati Zagreb šezdesetih godina, mnogoput na njegovu korist.
Uredništvo će i nadalje pod ovom rubrikom rado otvarati svoje stupce svim prinosima iz redova članstva, koje dakle ovime ponovno pozivljemo na što življe sudjelovanje na „šetnjama“.
- Na ulazu u grad s južne strane kod mosne glave Savske, putnici dolazeći autom iz Primorja ili Bosne, još prije no što su se upoznali sa sjajnim Zrinjevcem i Ilicom, nabasaju na prostor izmedju tramvajske stanice i gostione Repuš, mjesto jedno, koje je doista sve prije nego u stanju da nas, pred kritičnim očima stranaca reprezentira. Tamo je stovarište šljunka, i to manjeviše stalno, jer kad se jedan potroši, dolazi novi. Ovaj ovalan prostor mislimo da bi valjalo dotjerati, obraditi površinski, ako već ne asfaltom, a ono barem cmoljenjem, a u sredini postaviti možebiti jedan asfaltirani okrugli otok, sa javnom, noćju osvijetljenom urom, odnosno jakom električnom sijalicom povrh nje.
- Nepresvodjeni dio potoka Kunišćaka koji prolazi ispod Savske ceste, širi uslijed svedenja svih zahoda u njeg, u svako doba godine a ponajpače u ljetno, jedan takav strašan zadah, da okužuje upravo svu okolinu. Presvodjenje tog potoka izvedeno do ispod križanja sa Ozaljskom ulicom, gdje prima malo poviše potok Kraljevac, izvedeno je pred nekih 8 godina i od onda nije više stavljano u budžete. Držimo da bi barem dio od Ozaljske do ušća u Kunišćak, te dalje komadić Kunišćaka ispod Savske ceste, valjalo sukcesivno nadsvoditi, jer stanje kakovo je danas, jest ne samo iz estetskih već još više iz higijenskih razloga neodrživo!
- Štrosmajerova promenada koja imade svoju staru tradiciju i vjernu publiku povezana sa najstarijom povješću našeg grada uz sredovječni kraljevski Dvor — ostala je, otkako je god. 1911.—12. obustavljeno arhitektonsko-vrtno uredjenje srednjeg i zapadnog dijela, jedan krnj, torzo. Postoji doduše namjera zamijeniti Uspinjaču jednim savremenim dizalom u okomitom „šahtu“, ali je pitanje kad će Tramvaj da pristupi tome poslu? Svakako bi ali već sada moglo da se tuj učini nešto, kako bi se ona ne-lijepa kosina, koja je uzato i prestrma da se održi sama, bez nekog osiguranja na pr. akacijom ili drugom kojom naglo se ukorjenjujućom vrstom, ujedno zaštitila protiv spuzavice. Svakako je velika strmina i golotinja onog obronka jedna neriješena stvar, te će se morati kad-tad pristupiti njenom skarpiranju ili produženju potpornog zidja, a time će se promenada, jednako košto duž stare gimnazije, lijepo proviriti. Ali i kao provizorijum, koji traje evo već 24 godine, nije onaj spust naročito lijep, ograda je kao neka sajmišna, seoska, a cijelo izgleda nekako grubo, improvizirano. Spominjemo i onu kacu blizu istočne vidikovačke elipse, koja godinama služaše noćnim prolaznicima kao nužnik, tu bi trebalo uvijek držati punu zemlje i lijepo zasadjeno.
U vezi s time spomenuti nam je i one Vajčije-penjalice zasadjene uz one goleme zidine prema Zakmardijevim stubama. Mnoge su uginule, mnoge opet pakošću nekulturnih prolaznika odavno uništene. Tu bi trebalo stalne obnove, bilo sad Vajčija ili bršljan, ili makar divlja loza. Jer ovako pružaju tužan izgled, a smrznuti im osušeni dijelovi uza to onaj goli, tužni beton i tako manjkavo pokrivaju, da im je svrha: oživljavanje zidne dosade zelenilom, promašena.
- Stara gradska kula na Dvercima, danas uz Kamenita i Popov-toranj nažalost jedina od uščuvanih gradskih utvrda, nagrdjena je bila šezdesetih godina 19. vijeka onim drvenim nastavkom poput košnice, gdje je imala da se zadržava t. zv. vatropazna straža. Ta je prikrpina odavna suvišna, decenijima već ne služi uopće ničemu, samo što toranj nagrdjuje. To bi trebalo maknuti i uspostaviti staro stanje: sa strmim krovom i lanternom, kakvu prikazuju sve stare slike Griča do početka 19. vijeka. To nebi značilo nikakve novotarije, već samo uspostavu u prvotno, lijepo stanje, dakle potpuno u skladu sa § 25. gradjevinskog zakona.
- Vodoskok na Griču trebalo bi možda malo očistiti, urediti, ograditi. Ovako zbilja samo nagrdjuje, a bilo bi sasma lijepo kad bi on radio, a u basenu da se, na veselje tamošnje djece, praćkaju n. pr. crvene zlatne ribice.
- Katarinski trg, pust, neuredjen, kao kakva Sahara. Trebalo bi i tu plohu pred univerzitetskom crkvom, — jer to je ona još i danas službeno, — malko dotjerati. Možda bi moglo doći u obzir postavljanje ma i čednog spomenika Katarini Zrinjskoj. To bi bio jedini ženski spomenik u Zagrebu i u cijeloj državi.
Stupovi arkade kod najgornje kuće u Kamenitoj ulici tako su trošni da će doskora zaprijetiti padom i ugrožavati kuću. Prije jedno 20 godina obnovljeni su oni nižih kuća, dok su ovi, prem od pješčanika, trošni, ostali. Ne bi li se tu moglo pozvati vlasnika da nekako to uredi?
