Sanjarenje o balkanskoj federaciji
Zasigurno nije Duvnjak (Delminium), ali vjerojatno jest Dalmatinac autor djela “Balkanska državna unija kao geografsko politička nužda” (naklada Adria, Lipsko (Leipzig?) 1913. godine). Ne piše autor radi li se o velikoj ili maloj nuždi, ali djelo posvećuje Bogu bratinstva, ljubavi i sloge. Kakav je to Bog? Valjda masonski.
Je li pisac Lujo Vojnović (1864. – 1951., brat Ivo mu se osjećao Hrvatom, Lujo Srbinom, a djed po majci Lujo Serragli Talijanom i bio počasni talijanski konzul, op., T.T.), Milorad Medini (1874. – 1938.),
Nikola Zvonimir Bjelovučić (1882. – 1952.), Lujo Bakotić (1867. – 1941.) ili Cezar Akačić (1868. – 1935.), Ivan Andrović (1876. – 1954.) ili tko drugi? Stilom je Dubrovčanin s očitim pravnim i povijesnim znanjem, znanjem latinskoga, starogrčkoga, francuskoga, talijanskoga, možda i njemačkoga jezika te sa vrlo iznijansiranim poznavanjem talijanske vanjske politike. Osjeća se utjecaj tadašnjega hrvatskoga književnoga jezika. Citira latinski natpis koji je na lokrumskom benediktinskom samostanu (u slozi rastu male stvari, u neslozi se ruše i najveće).
On uviđa namjere Italije u gospodarenju Sredozemljem, te previđa njen sukob sa budućom “Balkanijom”, kao i sa Francuskom što je posve točno zapažanje. Autor ne definira jasno Balkan, posebice ne na Zapadu, ali smatra ga poluotokom na pet mora. Balkan bi stvarno u slučaju da je Mađarska Panonsko more bio poluotok.
Dinaridi (pružanje SZ – JI) prestaju u Crnoj Gori, dočim šarsko pindsko gorje (sjever – jug), dolina Morave i Vardara i Balkan (Stara planina, Bugarska) nisu jedna geografska cjelina.
Iako pobjedu u balkanskim ratovima 1912./13. Balkanci duguju Rusiji autor smatra Rusiju nepouzdanim saveznikom, ali se radi etnoreligijske srodnosti (slavenstvo i pravoslavlje) nada pretežno dobrim odnosima sa velesilom.
Čudnovato je da autor glavnih kreatora balkanskih ratova Engleske i Francuske ne spominje nikako. Smatra da bi “soliranje” ijedne balkanske države bilo štetno i po nju samu i po Balkan u cjelini. Grčka bi morala imati ogromnu flotu (što očito financijski ne može), a nema ni ljudstva da brani svoje duge kopnene granice. Čak i hegemonija neke balkanske sile nad drugom ili drugima bi značilo veliku unutarnju nestabilnost. Predlaže vojnu uniju Balkanaca, što je suludo, jer ako igdje tada je na Balkanu “homo homini lupus”. Carinska unija koju predlaže još je besmislenija, jer slaba privreda zemalja JI Europe nije kompatibilna.
Smatra da je Italija privremeno u Trojnom savezu (s Austro-Ugarskom i Njemačkom) jer je prirodni takmac Austrije. Tursku drži nestabilnom (mogla je lako da su velike sile htjele nakon Prvoga svjetskog rata biti podijeljena na grčki, armenski i kurdski dio), a Austrija je mostobran Njemačkoj za Drang nach Osten (prodor na Istok), što su Balkanski ratovi zapriječili.
Rumunjsku ne ubraja u Balkan (?!), i ne precizira konfederaciju ili federaciju buduće Balkanske unije, što je vrlo nepametno s obzirom na različitost tradicija, jezika i vjera, te sklonost šovinizmu, militarizmu, centralizaciji, nepotizmu i birokratizmu čak i kod tadanjih kulturnih naroda, nekmoli kod Balkanaca.
Autor sanja o pravednim etničkim granicama, slobodi vjeroispovijesti uz nadzor suda u Haagu za eventualne nedoumice. Drži religijske razlike na Balkanu daleko važnijim od jezičnih.
Makedonske Slavene smatra prijelazom između srpskih i bugarskih dijalekata, što nije točno i što svjesno laže. Prije će biti taj prijelaz “torlački” govor JI Srbije. Osobno ne vidim zajedničke interese Bugara i Srba i dr.
Autor smatra da u slučaju rasula Turske Balkanija treba uzeti svoj dio, s tim da se nekoj balkanskoj državi pridruži nejne sunarodnjake, a ostalo bude suvlasništvo (kondominij). Ovakvo mutno i nejasno načelo valjda podrazumijeva i kad bi došlo do raspada Austro-Ugarske koju smatra neprirodno i nepravedno uređenom. On je i protiv prava manjina (osim vjerskih prava), te bi dogovorima balkanskih država ta prava strogim mjerama trebalo ograničiti (asimilacija!). Naravno da to ide u prilog Srbiji koja drži Sandžak, Kosovo i Makedoniju!
Autor sanjari o balkanskom amerikanizmu, te smatra da Balkanci (tek izašli iz turske dominacije) trebaju kopirati zapadnu Europu. Postavljam pitanje što, francuski šovinizam i centralizam ili engleski liberalizam? Apsurd!
Delminiens kaže da države koje se petrificiraju bivaju otuđene poput fosila na muzej i nestajanje. Tu očito cilja na Austro-Ugarsku. Zapaža ulazak stranog kapitala u ratom iscrpljen Balkan, i tu vidi opasnost da Balkan postane kolonija financijaša, poput Južne Amerike kapitalu SAD-a. Još je veća sljeparija sanjarenje o nostrifikaciji stranoga kapitala na Balkanu. Balkanskom savezu (očito Bugari, Srbi i Grci) on bi pridodao Albaniju. Ta bi Balkanska unija (po svemu umjetna, nerazvijenih institucija, s vjerskim i nacionalnim antagonizmima i različitim geopolitičkim i prometnim interesima) po želji autora inkorporirala i Carigrad (sapientis sat, puste želje!). (Sličnu ideju je imao i Josip Broz o Balkanskoj konfederaciji, je li podržan od Engleza 1948. godine!? Usporediti s Tomom Bassegljijem (1756. – 1806.), ali i Savom Tekelijom (1761. – 1842.) i Jovanom Rajićem (1726. – 1801.)!
Ne znam na osnovi čega autor vidi nesebičnost jugoslavenske rase, niti kakva je to rasa?
Sâm autor zapaža da balkanske nacije nemaju stanovnika ni koliko veći europski grad, da su ekonomski slabi, prosvjetno zaostali. Iako je JI Europa važan most između Europe i Azije, među Balkancima je politički kompromis (kojega autor želi, pozivajući na načela T. B. Macalauya, 1800. – 1859.) minimalan, pa i neizvediv radi rivalstva velikih sila. Sloboda jedinstvo i ljubav u takvoj uniji koju autor zaziva je čista utopija. Hrvatska utopija.
Koliko je ovo djelo bilo poznato dr. Ivu Pilaru (1874. – 1933.), protivniku Jugoslavije, tj. balkanizacije Hrvatske? Bilo bi zgodno vidjeti kako su britanski agenti H. Wickham Steed (1871. – 1956.) i R. W. Seton-Watson (1871. – 1951.) promijenili stavove o Austro-Ugarskoj uoči Prvoga svjetskog rata.
