Drugačije frizure i odjeće, radne odjeće, otac kojemu sinčić pomaže slagati drva, sušenje robe, djevojčica sa “takujinom”…
Jay Maisel (18. 1. 1931.) američki fotograf dobitnik je brojnih nagrada, npr. Art Directors Club Hall of Fame, American Society of Media Photographers, Infinity Award International Center of Photography.
Rođen u Brooklynu, New York City. Pohađao je Abraham Lincoln High School pod mentorstvom Leon Friend. Studirao je slikarstvo i grafički dizajn na Manhattan’s Cooper Union i Yale University, profesionalni fotograf od 1954. godine. Godine 1971. Maisel je posjetio Makarsku, dolinu Neretve, Dubrovnik i Zagreb što se može naći u njegovoj mapi Dubrovnik. https://www.jaymaisel.com/collections/dubrovnik
On je Dubrovnik posjetio u vrijeme kada je Grad ozbiljno načet turizmom, ali je još uvijek narod i način života bio starinski. Vrag ili Bog je u detalju; vrijednost rada bruklinskoga fotografa je u životu ulice, tržnice, sportskog igrališta ili krovovima koji su nosili tako divnu oker boju lokalne glinice od koja se kopala u Kuparima.
Drugačije frizure i odjeće, radne odjeće, otac kojemu sinčić pomaže slagati drva, sušenje robe, djevojčica sa “takujinom” – spleen Grada kojega je izio masovni turizam. Grada (stare jezgre) koji je bio pun stanovnika kao nar (šipak) plodića, pun butiga, meštara i djece.
Od ovoga kruzerskoga jada, prometnih čepova, plastike, keramike i stakalaca, stolova, Hard rock kafea, betonskih kašuna i praznih obiteljskih gnijezda prodanih ili pretvorenih u apartmane vraća nas fotografov vremeplov u neko sporije vrijeme, za kojim ne žalim, kao što Maisel žali za diktatorom jer nikada nije živio u diktaturi.
Ne kažem da mi je bio loše, kažem samo da vrijeme ispljune i prožvače (testira) sve, pa vidimo što je bilo lažno zlato (foolish gold što bi kazali anglosaksonci), a što dobro i pametno.
A sjećanje učini Amarcord, poeziju i od mizerije. Ne mislim da je Dubrovnik bio mizerija sa turizmom, pomorstvom i dr., mislim na industriju u nabujalim gradovima SFRJ. Doduše ovo što vidjeh na svoje oči da bager poravnava plažu Banje dok se ljudi sunčaju i kupaju nije moglo biti ni pod Modrobradim ni pod Džingis-kanom, ni pod Bikom Koji Sjedi. Ili je i to originalna ideja, recimo da se djeca slikaju na bageru sa kacigom, ili plate da se provozaju (đir) po plaži. Ili okupaju u bazenčiću koje jaružalo stvori. A veća kamenja ćemo prebaciti na dio gdje se kupa pučanstvo, da ne smetaju ležaljkama i “pevaljkama”.
