Svrdlali nam mozak…
Dragi Antune
ispred svih lasti i rajskih slasti
najpreče ti je znati
diše li tvoja voljena Domovina
rado bih naložila
veliki Hrvatski Svitnjak
da svitli sve do Raja
i obeseli ti hrvatsku dušu
zatreperi ti srce
i zažari nožni palac
možda ti je bolje ne znati
što smo sve od tvoga odlaska prošli
koliko smo mladih života
sjekirama posjekli
nedužnih rafalima pokosili
živih u jame pobacali
živim klakom zalili
armiranim betonom poklopili
narod natjerali
da gladni i bosi kroz močvare gaze
pred tuđinsko koplje
vezane postrojili
koliko smo prerezali grla
iščupali grkljana
ruku i nogu lancima okovali
na Golom Otoku
smrću mučnom umorili
u Lepoglavi i na Katalinića brigu
dušmani krv nam pili
i meso kljucali
desetljećima
u našu zemlju urastali
svrdlali nam mozak
vješali na nas zvono
da se ne možemo skriti
napuhivali nozdrve
spremni sve nas pobiti
krkljali smo kao janjci
kad nož zarije im se u grlo
u mukama strašnim mukali
neke su i na ražnju pekli
mladići nevini poskočili
da bi nas obranili
zatiratelje otpuhnuli
misleći da smo slobodni
svjetskim gospodarima
podložiše nas iznova
opakim zakonima prisiliše
da pod noge steremo im crvene sagove
budemo nijemi ćulci
stavljeni im na raspolaganje
za slobodno gađenje
a tek da vidiš sve naše i tuđe
tate i strvinare
lopove što nas robe i globe
mješine-vukodlake
zmajeve i jarce
kamen naš miniraju
granice pomiču
rastjeruju nas urlikanjem i kukurikanjem
s ćaćina i didova praga protjeruju
okomili se na nas sa svih strana
više se ni rađati ne smijemo
kamo li Hrvatima zvati
ti znaš brate mili
kakvih je u nas junaka
bez straha bi ratovati mogli
s vragom crnim s munjom i gromom
ali mi najgori smo kad ratujemo
protiv sebe i svoje krvi
da ti ne jadikujem dalje
i ne pišem tugostihe
zaboljet će te duša
i omrznuti što si stvoren
od gnjeva i boli
popucati očne jabučice
strašno bi bilo
da Bog sve naše gnusobe čuje
uglavnom
kakvi bili takvi i ostali
izdajice bez premca
„Sami protiv sebe …“
