Predsjednik države nema velike ovlasti. Mora imati veliki ugled, odgovornost i vjerodostojnost
Predsjednik države Zoran Milanović je najavio svoju kandidaturu za iduće predsjedničke izbore. To je bilo za očekivati. Napravio je to u svom stilu. Ništa pompozno, već onako uz put, kad su ga već novinari pitali. To je izazvalo buru reakcija, uglavnom iz redova HDZ-a. Oni će imati svojeg kandidata za predsjednika države. Nikako da se odluče tko će to biti. Nemaju baš i neki izbor. Tko god to bio, čini se kako ne može pobijediti aktualnog predsjednika. Ne ulazeći u detalje, nitko od dosad spomenutih kandidata, kako god dobri bili, gubi utrku protiv Milanovića, zbog više razloga. Kad bi kandidat bio aktualni premijer, onda bi se možda moglo razgovarati o njegovim izglednim šansama. Ovako je to propala stvar.
Neke političke stranke i neki istaknuti pojedinci najavljuju svoje kandidature. Stranke koje neće imati svojeg kandidata podržati će nekoga od prijavljenih. SDP će podržati aktualnog predsjednika. Ništa novo. Pitanje je koga će podržati Domovinski pokret. Oko toga su podijeljena mišljenja. Ukoliko neće imati svojeg kandidata, red je smatraju mnogi, da DP podrži kandidata HDZ-a. Zašto pitaju se drugi. Zar koalicijski partner nema pravo na svoj odabir? To bi značilo da su oni nesamostalni u svojem odlučivanju i da ih je HDZ apsorbirao. Čelnik DP Ivan Penava se o tome ne izjašnjava, dok Mario Radić eksplicitno izjavljuje kako DP ne će podržati Milanovića za Predsjednika Republike. Moraju se dogovoriti međusobno. To ne će biti lako, niti jednostavno, zbog mnogo čega. HDZ očekuje njihovu maksimalnu podršku.
U tom magnovenju oko prve i jedine kandidature do sada, za predsjednika države, se puno piše, govori i naslućuje. Mnogi govore kako Milanović, ni po čemu ne zaslužuje, drugi mandat. Puno je tu osobne netrpeljivosti i mržnje. Kakav je takav je. Svašta mu se može prigovoriti i predbaciti, osim toga da nije domoljub i da ne voli Hrvatsku. To se nikako ne može uspoređivati s njegovim služenjem vojske u Titovoj gardi. To se nikako ne može dovoditi u vezu s njegovim članstvom u KPJ. Bila su to takva vremena. Sjetite se samo prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Bio je komunist, partizan, Titov general, visoki dužnosnik u bivšoj državi. Unatoč toga stvorio je državu Hrvatsku. Zna se i s kim ju je stvarao, kao što se zna da je oko 200.000 komunista ranih devedesetih prešlo u HDZ i crvene partijske knjižice zamijenilo plavima.
Iskreno, komunisti i njihova djeca državom vladaju i danas. Ne može se to u kratkom roku iskorijeniti.
I žena na Pantovčaku?
Svoju izglednu kandidaturu za predsjednicu države najavljuje saborska zastupnica Marija Selak Raspudić. To unosi dah svježine i uzbuđenja u ovu našu uspavanu svakodnevnicu i inertnu demokraciju. Relativno mlada žena, supruga, majka, znanstvenica, svestranog obrazovanja, velikih sposobnosti, mnogih vještina, pametna, mudra , domoljubna, odgovorna, samouvjerena, vjerodostojna, normalna, obična, prirodna, izvanredna. Nisu joj potrebna svjetla pozornice, da bi bila netko. Dovoljno ju je slušati i pratiti njezin rad.
Pitanje je samo tko će je podržati. Bez službene podrške više političkih opcija, njezini izgledi su nikakvi.
Vjerojatno u nas još ima žena koje bi se mogle kandidirati za predsjednicu Republike. Pitanje je samo žele li to one. Ne žele to mnogi pogodni muškarci. Na umu mi je nekoliko njih, koji su ni od čega, u garaži, stvorili svoje poslovno carstvo, poznato diljem Europe. Zaslužuju da budu predsjednici države ili premijeri. Međutim, oni to ne žele. Politika ih ne zanima, ili im se gadi.
Kako bilo da bilo, pred nama su još jedni važni izbori. Ne bi nam smjelo biti svejedno tko će u idućih pet godina predstavljati i voditi našu Domovinu. Predsjednik države nema velike ovlasti. Mora imati veliki ugled, odgovornost i vjerodostojnost. Sasvim je svejedno kojoj političkoj opciji pripada. Većini birača mora biti prihvatljiv. Mora biti prepoznatljiv. Mora biti naš.
