Tea je ostala sa svojom kćerkom Linom, pratila ju (između uzbuna) na balet, vodila galeriju. Po meni opasna iluzija o moći kulture
Tea Batinić (1951.) je vesela, šarmantna i razigrana kako Vidra. Povjesničarka umjetnosti, turistički vodič, osoba naizgled poletna i ležerna kao renesansna komedija, lucidni vražićak vječito mlada duha i dobra srca, zaljubljenik u Grad i njegovu tradiciju, ma da ne duljimo manjifiki spirit (može se reći i duh i špirit, ne ćemo falit niti previše hvalit!). Ima u njoj duboke dobrote, taktičnosti i tolerancije, spremnosti da pomogne čeljade u nevolji, ljubavi i prema živini (nemojte odati nikome da su ptice njena pasija, osobito čiope!) i njena hiperaktivnost (tu je k’o muškić) sa krojenjem, šivanjem, izletima…
Jedino njeno kršćanstvo nije egzalt(ir)ano već tiho i ozbiljno.
Knjiga Teina “Rat u Dubrovniku” je iskrena ispovijed gdje je otvorila dušu, žensku dušu u nizu priča kolaža. Književnik Vojo Šindolić (1955., vidjeti njegov prijevod Akugatawe, op., T.T.) kaže mozaika, i to je dobro rečeno, jer podnaslov grmjelice u dubrovačkom znači kolajne sa šarenim kuglicama i sl., ali i asocira na grmljavinu, ratnu grmljavinu srbijanskih topova kojima je prepreka bila uz srednjovjekovne zidine šačica lako naoružanih pješaka.
Tea ne voli ružne riječi i sukobe, delikatna kakva jest ona i jugoslavenskoga Kerbera Aca Apolonija piše kao A.A. Neke teze diplomatski ne razvija do kraja, ali ih daje naslutiti i pri tom ne glumi naivnost. Ona stvarno vjeruje da su mjere protiv korone bile dobronamjerne, ili da su ljudi u osnovi dobri, ali da im treba potaknuti savjest i upoznati ih s istinom.
Srpska agresija na Dubrovnik 1991. nije film. Bila je to stvarnost!
Ljubav Dubrovčana prema rodnom Gradu, prema Otoku Lokrumu, prema lokalnom dijalektu teško je opisiva. Neki me podsjećaju na račiće u kućicama, introvertirani, odmjereni, oprezni i uljudni. Kao što su tropske ribe, koralji, i tolika bića vezana uz koraljni greben. Dr. Katja Bakija pravilno zapaža da se knjiga sastoji od dva opozita dijela, rata u Dubrovniku i života u inozemstvu, Milanu gdje se udala pok. sestra Teina. Taj kontrast može u filmu biti zanimljiv, i nas je koji smo bili pod udarom agresora izluđivao normalni život, kao da je grijeh popločati ulicu, u odijelu otići u restoran, da ne govorim o paničnoj reakciji na top grički koji puca točno u podne kao u vesternima. Mi smo se kupali i išli po kafićima dok je Vukovar gorio, tako i kad je rat zakucao na dubrovačka vrata život se (osim mobiliziranim mladićima) normalno odvijao već na Korčuli.
Tea započinje s pričom o ocu kapetanu koji je radi pjevanja Vile Velebita bio osuđen i koji izvođenje te pjesme od gradske glazbe prihvaća ravnodušno kao nešto najnormalnije. Prisjeća se suca Apolonija koji je pekara Kisića (divne je prstiće pekao niže TUP-a prema staroj tvornici cementa i Kantafigu) osudio na strogi zatvor zbog letaka o obnovi Dubrovačke Republike, da bi isti Apolonio propagirao republikanstvo u interesu agresora. Tad je Kisić pred udbašima trebao dati imena svojih ortaka, a on im izrecitirao gomilu imena i prezimena s istom adresom “Na Mihajlu”. Na Mihajlu je groblje maleno gdje su prvo vrijeme pokapani samo vlastelini. Dao im je imena pokojnika.
Kao u knjizi “Kuga” Alberta Camusa, živahan gradić preko noći dolazi u Srednji vijek, sakupljamo kišnicu iz oluka, pravimo marmeladu od ljutih naranača, trošimo devize iz stramca (madraca) za jaja i petrusin (peršin), živimo uz svjetlost svijeća i lumina slušamo radio na baterije.
Tea svega nekoliko dana prije bombardiranja se čudi vukovarskim majkama izbjeglicama koje grčevito drže svoju djecu i ne žele plivati na otoku Lopudu lijepom kao raj. Nismo prošli kao ranjeni Vukovar, nije dugo trajalo kao u Sarajevu, nije nam neprijatelj poubijao muškarce kao u Srebrenici ali…
Recimo, mladić Pavo, spomenimo samo njega među tolikim mladićima, civilima, pa i dječicom. Evo što piše Tea: “Naoružan samo kamerom poginuo je mladić Grada. Jedinac sin ostavio je ucviljene roditelje i sestru, voljenu vjerenicu”, koja “je istoga dana doznala i za smrt svoga oca na prvoj liniji obrane.”
“Pa da nitko drugi nije stradao, pa da ništa drugo nije bilo uništeno, ovo je trebalo biti dovoljno za njih tamo preko, za nas, za cijeli svijet, da se nikad više ne podigne oružje…”. “Kad sam mu prvi put susrela majku bilo je pola nje. U njihovoj kući svi su bili lijepi. I sad je bila lijepa, ali oči su joj bile nekako jako velike i lice zaleđeno, bez pokreta. Samo sam je mučeći (šutke) zagrlila i obje smo zaplakale. Tu nema riječi utjehe.”
E, sad, što je bilo pametno. Mnoge su žene i djeca (i većina muškaraca!) otišle brodovima iz Grada. Ulice su bile pune pasa lutalica koji su jeli oslabljene golubove (to Tea preskače ali ne i Teo!).
Tea je ostala sa svojom kćerkom Linom, pratila ju (između uzbuna) na balet, vodila galeriju. Po meni opasna iluzija o moći kulture. Ne zamjeri Tea, iskren sam.
Pilanje staroga namještaja u svrhu grijanja, pranje nogu starici koja je ostala sama, dijeljenje humanitarne pomoći, granatiranje u kojem su oslobođeni stege krovišta stari obiteljski dokumenti, računi, ljubavna pisma letjeli oko crkve svetoga Vlaha. I ljudi ih donosili nazad Tei. Nikada narod nije bio tako blizak, suočen sa smrću, prognanstvom, paležom, ruševinama. Danas su mnogi rasprodali kuće ili ih iznajmljuju turistima, razvodi, kocka, droga, prometne nesreće, zavisti, strančarenja, tajkuni i čudni investitori… Lako se zaboravi nevolja. Naša su djeca u velikim gradovima ili inozemstvu, dolazi nova nesvrstana čeljad, Nova Europa (liberalna), nova crkvena pravila.
Između Dubrovnika i Milana
Vratimo se gospođi Batinić koja ide k sestri u Milano nakon što je kćer Lina uspješno završila srednju školu u Zagrebu. Putujući između Milana i Dubrovnika Tea volontira besplatno za ljude u nevolji. Prevodi pisma bosanskih patnika na talijanski. “Jedno je pismo bilo izuzetno dirljivo. Pisao ga je starac djed udovac koji je izgubio sina i snahu i koji se sam brinuo o dvoje malih unučića. Priča je slamala srce. On se bojao da će umrijeti, a da ih ne će moći “izvest na put”.
Ono što je pojačavalo bol i tugu njegovih molbi i nade bio je njegov rukopis. Rukopis čovjeka koji nije puno pisao pisma. Ono najjače jest što je njegov pogled išao u budućnost, u spas djece, a ne u žalopojke za sinom jedincem.
Sina nema. Dušmani su ga ubili, ali djecu, djecu treba spasiti. Nema opisa zločinaca, nema kletve i molba Bogu da ih kazni, samo vapaj staraca da se sačuva ono što o ne će moći jer je star”.
Tu se načas slomila, što se gotovo uvijek događa volonterima na početku. Priča ima 33 (kao Krist godina?), neke vode u Crnu Goru, završna u Beograd. Lijepa je stvar pomirba, ali s Vučićem i sličnima to nije moguće. Niti na rezolucijama poput one crnogorske skupštine.
Ima divnih ljudi, bilo je i zavedenih medijima pa i starim komunističkim pričama poput Zafranovićevih. Danas radna snaga od preko 7.000 Srba iz istočne Hercegovine pristojno radi u Dubrovniku. Pridružuju im se Nepalci, Bangladešani…
Kaže Tea: “Nas su učili da ono što naslijediš nije tvoje. Dobio si od predaka i trebaš to proslijediti svojoj djeci, sačuvano i po mogućnosti ojačano.”
I dobro kaže.
