Cijela naša povijest, uključujući i posljednju borbu komunizma protiv kapitalizma, samo su različiti pokušaji ostvarenja istog mesijanskog sna
Razgovor s Aleksandrom Duginom, ruskim političkim filozofom, sociologom i geopolitičarom. Dugin je začetnik ideje novog euroazijanstva, a blizak je visokim vojnim, političkim krugovima i tajnim službama u Rusiji. Zagovornik je tradicionalizma te kritičar marksizma i liberalizma. Razgovor je vođen 1998. godine.
- Što je bit ove istine?
– Cijela naša tisućljetna povijest pokušaj je otkrivanja te istine i traženja oblika njezina izražavanja. To je istina koju je Zapad zaronio u svoje dubine, to je istina o spasenju, preobrazbi svijeta, novoj pleromi, novoj kvaliteti postojanja, uskrsnuću od mrtvih, preobrazbi tijela, o solarnoj svjetlo koje bi trebalo doći iz usta Velike Majke. Na to smo mi Rusi pozvani zbog svojih etničkih i vjerskih predispozicija. Cijela naša povijest, uključujući i posljednju borbu komunizma protiv kapitalizma, samo su različiti pokušaji ostvarenja istog mesijanskog sna.
Pravoslavlje koje je Staljin uništio bilo je jako pozapadnjačeno
- Iskreno da vam kažem, nekako mi je teško komunizam zamisliti kao borbu za svetinje svijeta. Posebno u vrijeme Staljina, kojega je g. Staljin tako hvalio, bio je to duboko antipravoslavni pokret: crkve su rušene i zatvarane, biskupi su mučeni i ubijani, vjernici su zatvarani i slani u Sibir, provodila se prisilna ateizacija.
– Prije svega, pravoslavlje koje je Staljin uništio bilo je jako pozapadnjačeno – prožeto duhom Zapada, otuđeno od nacije. Drugo: mesijanski san koji sam spomenuo mogao bi živjeti izvan pravoslavlja i razvijati se u drugim oblicima. Komunizam je bio pokušaj oslobađanja tog mesijanizma od čisto religijskog shvaćanja. Možda je ovaj pokušaj bio neuspješan upravo zato što je bio tako daleko od teologije. Tako da mislim da bi u sljedećoj ekspanziji trebali iskoristiti sva naša iskustva, i čisto sakralna i socijalistička. Socijalizam nije ništa drugo nego sekularizirana verzija bizantizma, to je crveni Bizant, pravoslavlje u sektaškom, egzaltiranom obliku. Može se reći da je narodni monarh Staljin s narodnom vjerom, tj. komunizmom, krenuo protiv otuđene, gospodske, plemićke, pozapadnjačene monarhije i Crkve. Nisam tako gorljivi pobornik staljinističkog sustava, ali jasno vidim pulsiranje našeg povijesnog postojanja i u komunizmu. Dakle, ako kažem svoje bezuvjetno “da” boljševizmu, Lenjinu i Staljinu, to nije zato što je to bio idealan sustav, nego zato što je to bilo jedino rješenje za nas. Ovaj put još nismo uspjeli, ali sljedeći put ćemo očistiti pravoslavlje i komunizam i odbaciti one elemente koji su doveli do toga da su se ti modeli otuđili od naroda. Naša sljedeća etapa bit će pravoslavni komunizam – euroazijski, misionarski, panslavenski, filotaristički…
Opija nas Euroazija
- Zvuči skoro kao postmoderni projekt.
– Puno toga uključujemo, ali i puno toga isključujemo. Isključujemo individualizam, jedinicu, slobodno tržište, svjetonazorsku neutralnost, toleranciju, a uključujemo barbarske, fanatične i egzaltirane elemente. Ovo nije postmodernizam, nego recimo postmodernizam. Postmoderna je objektivno stanje u kojem živimo nakon pobjede Zapada nad nama. Moderna je gotova. Postmodernizam je samo jedan od odgovora na izazov postmodernosti, liberalni odgovor. Može postojati i antiliberalni odgovor, dakle naš – antipostmoderni postmodernizam. Zapadna refleksija sve razlaže na prafaktore, a pritom sve sterilizira i suši kao eksponate u cvjetnoj gredici. Naš odraz nam, međutim, ne oduzima aromu života, čak ni erotski užitak naših ideja, opija nas, opija nas Euroazija…
• Nikita Panin je već u 18. stoljeću povijest Rusije opisao kao polarno pulsiranje beživotnosti i kaosa. Slično, dva stoljeća kasnije, Jurij Lotman – kao skokovi u entropiji i organizaciji. Današnji publicisti često uspoređuju današnju situaciju u Rusiji s Weimarskom erom u njemačkoj povijesti…
– Vrlo prikladna usporedba. Zapad je geografski Sotona, geografski Antikrist
• Zapad je toga svjestan i zato ne želi poniziti Ruse, poniziti njihov nacionalni ponos, kao što je to učinio Nijemcima nakon Prvog svjetskog rata, kada je od njih ubirao ogromne doprinose. Zapad radije želi povećati aprecijaciju Rusije, poziva je u skupinu G-7 i upumpava milijune dolara u rusko gospodarstvo. Želim izbjeći weimarski scenarij…
– Zapad se vrlo oštro odnosi prema Rusiji. Ne mislim da je naučio lekcije iz Weimara. Što nas više bude pritiskao, to će više morati platiti. Djeluje poput opruge: što jače pritisnete, to jače uzvraća udarac. Zapad je geografski Sotona, geografski Antikrist. Zapad treba da plati sve. Najbolje bi to bilo naseliti s Kinezima, Tatarima, Muslimanima, svim tim euroazijskim nomadizmom. Kad sam nedavno šetao ulicama Pariza, odjednom sam primijetio da nešto nedostaje. I shvatio sam da je to nedostatak mirisa, neka sterilnost, aseptičnost. Jedini miris na Zapadu je parfem. Zemlja, zrak, cvijeće i drveće počeli su mirisati tek u Poljskoj, a kada sam se vratio u Rusiju, utonuo sam u ludilo mirisa. Zapad je mrtva zemlja. Živjet će tek kad ga nasele Kozaci, Tadžici i Kazasi. Donijet će život sa sobom, donijet će mirise.
• Gotovo na svakom koraku pozivate se na pravoslavnu tradiciju. No, priznaje li samo pravoslavlje vaše ideje? Razgovarao sam s mnogim predstavnicima Ruske pravoslavne crkve u Moskvi i nitko od njih vas ne smatra pravoslavcem, već vas smatraju heretikom.
-Tko je to rekao? Starovjerci
• Na primjer, đakon Andrej Kuraev.
– A đakon Aleksandar Mumrikov je rekao da sam potpuno pravoslavan. A što s ovim? Mišljenje jednog đakona protiv mišljenja drugog. Srećom, kod nas nema katolicizma gdje postoji Papa i svi ga moraju slušati. Također mogu sa sigurnošću reći da đakon Kuraev nije u potpunosti pravoslavac. Trenutno postoje dvije pravoslavne crkve: prva – živa, puna duha i druga – službena, formalizirana, kadrovska. Đakon Kurajev predstavlja formalnu, prosistemsku, čak bih rekao i profanu granu pravoslavlja. Piše tekstove koji su katoličkog duha. Primjerice, smatra da je kršćanstvo zaslužno za razvoj znanosti, što je rezultiralo desakralizacijom prostora. Hezihasti bi ga odmah označili heretikom. Srećom, pravoslavlje je šire od same pravoslavne crkve i uključuje i granu starovjerstva. Iako pripadam Moskovskoj patrijaršiji, duhom sam sa starovjercima. Štoviše, sebe smatraju jedinim pravim pravoslavcem. Ako ikada i dođe do istinskog preporoda pravoslavlja, on ne će doći iz okoštalih struktura službene Crkve, nego iz dubine ruskog nacionalnog duha, koji je najpotpunije sačuvan među starovjercima.
• Koja vam je frakcija starovjerstva bliža? Domaći ili ne-domaći?
– Ova se podjela odnosi na hijerarhiju Białokrynice. No, mene više zanima drugačija podjela: na estradne i neestradne. Bliži sam bezpopiscima koji odbacuju svećenike kao radikalnije. Među njima mi je ipak najbliža frakcija netista koji vjeruju da je kraljevstvo Antikrista već došlo, a to je katolički i protestantski Zapad.
Aktivan sam u Nacional-boljševičkoj partiji
• Vidim da imate vrlo zatvoren sustav razmišljanja. No kolike su šanse da ideje koje promičete naiđu na odjek u društvu? Promatrajući vas, možemo reći: sjedi neki ukleti idealist u podrumu i mrmlja nešto ispod glasa, ali njegove zablude nemaju apsolutno nikakvog utjecaja na ljude. Još jedna frustracija kojih je naše stoljeće puno…
– Pokušat ću odgovoriti na ovo pitanje u tri koraka. Prije svega: čak i ako sam idealist koji sjedi u podrumu i čije ideje ne igraju nikakvu ulogu, to me ne brine, jer su sve velike ideje krenule od idealista koji su sjedili u podrumu i nisu igrali nikakvu ulogu. Sudbina ideja je specifična. Čovjek koji se bavi idejama uronjen je u teurgijsko ozračje gdje mu se ono nevidljivo i nečujno čini vidljivim i čujnim, čak iu obliku teksta ili diskursa. Pa čak i ako sam ostao nikome nepoznat do svoje smrti i nije ostavio nijednu pisanu riječ iza sebe, ono što se računa je činjenica da uhvatim glavne vektore povijesti, glavne ideje civilizacije. Drugo: aktivan sam u Nacional-boljševičkoj partiji. Nije velika stranka, ali ima jasan fokus: posebno nastojimo utjecati na mlade, posebice studente, koji će u budućnosti biti elita mlade generacije. Mi smo zapravo jedina stranka koja se bavi promišljanjima mladih. Učimo ih misliti i živjeti. Indoktriniramo buduću generaciju. To u Rusiji nitko ne radi: ni liberali ni komunisti…
• To televizija radi.
– Tako je, ali to formira prosječne i pasivne ljude. Mi, međutim, oblikujemo ljude koji su, kako ih je nazvao Gumilov, strastveni, natprosječni, oni koje je Pareto nazvao protuelitama budućnosti. Druge nacionalističke stranke, npr. Barkaševa stranka, ne čine protusaveznike prošlosti, već obrambene jedinice. Njihove borbene organizacije nisu elite. Mi se ipak fokusiramo na one koji će u budućnosti davati ton životu u Rusiji, koncepcijski ih pripremamo. Za njih organiziramo seminare, izdajemo časopise i knjige. Moglo bi se reći da je naša stranka čisto intelektualna. Svi ti protesti i demonstracije samo su dodatak osnovnoj zadaći, a to je intelektualna priprema generacije. Diljem zemlje već imamo stotine ljudi formiranih na ovaj način. Treće, i konačno: moje ideje nisu ograničene samo na stranku. Od 1987. godine aktivno sudjelujem u ideologizaciji široko shvaćenog domoljubnog tabora. Dvije najveće stranke u sadašnjoj Dumi – komunisti Zjuganova i nacionalisti Žirinovskog – preuzele su od mene glavne ideološke i geopolitičke misli, posebice iz mojih ranijih tekstova. Mnogi političari koje nisam ni osobno poznavao također su se pozivali na ideje koje sam iznosio, npr. general Liebidjev.
Euroazijski geopolitički koncept
• Možda zato što je Gejdar Dżemal postao jedan od Liebedovih savjetnika. Godine 1991. objavili ste knjigu Orientacja: Północ.
– Džemal i ja smo se razišli jer je njegov tradicionalizam i euroazijstvo muslimanski, a moj ruski. No vratimo se na prethodnu temu. Nije važno poznajem li osobno Ruckoya ili Hasbulatova i oni preuzimaju moje ideje. Ja sam poput Ivana Peresvetova koji je izmislio opričninu za Ivana Groznog. Ja sam misaoni laboratorij. Ne mislim za sebe, mislim za državu, za naciju, za povijest. Čekam svog Ivana Groznog. Svi političari koji će tražiti pravu i veliku ideju za Rusiju će prije ili kasnije doći k meni. Ne zato što sam veliki pojedinac i što sam osobno nešto smislio, nego zato što postoji objektivna predodžba o Rusiji, a ja sam samo njen eksponent. Moju posljednju knjigu Osnove geopolitike čitaju svi oporbeni političari i ozbiljniji dužnosnici Jeljcinove administracije. Ideja osovine Moskva-Berlin-Pariz, o kojoj je Jeljcin nedavno govorio, preuzeta je izravno iz mojih spisa. Dodamo li tome i Tokio, imamo posla s klasičnim elementom euroazijskog geopolitičkog koncepta. Štoviše, mnogi krugovi u drugim bivšim sovjetskim republikama zainteresirani su za naše ideje konzervativne revolucije. Primjerice, u Armeniji je krug Roberta Kocharyana, koji je sada došao na vlast, tzv strana u ratu su ljudi uvelike oblikovani našim spisima. Dakle, da rezimiramo: sa mnom ili bez mene – ono o čemu pišem ionako će se dogoditi. Tko će biti predmet i tko će realizirati te ideje – ne znam i ne usuđujem se odgovoriti. Možda će sadašnja vlast promijeniti svoje lice, možda će to biti neka oporba, možda će se to dogoditi za mnogo godina, ali to je neizbježan proces. Ja mogu nestati, ali moje geopolitičke ideje ne će nestati.
• Za vaš krug se često kaže da je ruski ekvivalent zapadnoeuropske nove desnice. Ova orijentacija, utemeljena na pretpostavci da se borba za sudbinu čovječanstva neće odvijati na političkom, nego na kulturnom polju, proglasila je svojevrsni culturkampf…
– Jean Thiriart – autor ideje o eurosovjetskom carstvu – Kulturkampf nove desnice je divna ideja, Alain de Benoist je herojski aktivist i briljantan mislilac, ali njihova tridesetogodišnja borba nije donijela nikakve rezultate. Govorili su da će bojno polje biti kultura, ali amerikanizacija je svoje najveće trijumfe postigla u kulturi. Desničarski gramizam je u jadnom stanju, nikad nije otišao izvan margine. Kako ovo objasniti? Mislim da je konceptualni model Nove desnice vrlo zanimljiv, ali je temperament njenih europskih aktivista nedovoljan da takve ideje provedu. Previše su civilizirani, previše konzervativni, previše kukavice, takve tople knedle. Zato se ne volim uspoređivati s njima, jer to je u biti uspoređivanje s gubitnicima. Tijekom godina opozicije u Rusiji radio sam stvari o kojima oni nisu mogli ni sanjati. Nisam se bavio Kulturkampfom, nego ideološkom oplodnjom ozbiljnih političkih snaga. Radio sam sa živom poviješću, ne s arheologijom. Jedini čovjek na Zapadu čija me je širina pogleda zapanjila bio je Jean Thiriart – autor ideje o eurosovjetskom carstvu. Prije smrti, čak je došao u Moskvu; Ugostio sam ga ovdje, upoznao ga s Jegorom Ligačevom, Zjuganovom, Baburinom… Europa danas ima izbor: euroazijstvo ili atlantizam. Ili ide s Rusijom ili s Amerikom. Ako europska nova desnica bira nas, to znači da bira barbarski element, pa stoga mora usvojiti naše metode djelovanja. Moramo organizirati napade, sabotaže, paliti i minirati mostove. Istinski antimondijalizam je destrukcija i teror. A što radi Nova desnica? Pretvorio se u intelektualnu sektu. Već se trideset godina na seminarima okupljaju premršavi i sijedi ljudi i galame. Naravno da morate čitati knjige, ali to nije dovoljno. Morate stvoriti gerilu. Ako ste protiv Novog svjetskog poretka, onda uzmite nož, stavite masku, izađite noću i ubijte barem jednog jenkija. Zato su mi Nova ljevica, Crvene brigade i Rote Armee Fraktion tako bliski. Naš zadatak nije ograničen samo na kulturu, naš zadatak je napraviti pravu revoluciju. Za to nam je potrebna ideološka i intelektualna priprema, ali bez konkretnog sudjelovanja u akciji, bez frontovskog iskustva, bez vatrenog krštenja – to će nam ostati nedostižno. Ne znam je li itko od aktivista Nove desnice ikada bio pod topničkom paljbom, ali naši ljudi ne idu samo na mitinge ili se bore na barikadama, nego idu i u prave ratove, npr. u Tranddnistriju ili Jugoslaviju. Nowa Prawica je samo projekt, a mi smo projektanti i realizatori, arhitekti i graditelji. Budućnost je naša.
