Kako se boriti protiv pritiska ekologa bez slabljenja zaštite okoliša: mala pitanja o Wauquiez metodi
Kako se boriti protiv pritiska na okoliš bez slabljenja zaštite okoliša: nekoliko pitanja Carlu Enckellu i Fabienu Bougléu o metodi Wauquiez. Laurent Wauquiez učinio je svoj antiekološki stav pravim političkim argumentom s obzirom na predsjedničke izbore 2027. godine.
Atlantico: Laurent Wauquiez učinio je svoj antiekološki stav pravim političkim argumentom s obzirom na predsjedničke izbore 2027. godine. Do te mjere, ponekad, obećanja da neće poštivati zakon. Što točno znamo o njegovoj metodi kada je u pitanju odupiranje ekološkim pritiscima? Je li u pravu postupiti na taj način, posebno s obzirom na stanje uprava zaduženih za okoliš u drugim regijama, kao i na nacionalnoj razini?
Carl Enckell: Strategija Laurenta Wauquieza na neki je način slična strategiji drugih regionalnih predsjednika, uključujući Xaviera Bertranda. Oba se temelje na ovlastima regija, uključujući prostorno planiranje, što podrazumijeva da državne službe, odnosno državne uprave unutar regija, održavaju dijalog s regionalnim vijećima i njihovim većinama o temi politike koju treba provoditi. Sasvim je zdravo, štoviše, podijeliti nadležnosti između države i lokalnih vlasti… Ali svi još uvijek moraju igrati igru ove razmjene. To, naravno, ne sprječava zauzimanje različitih stajališta između regionalnog vijeća i gore navedenih uprava. To ne čudi. Međutim, brutalno protivljenje u načelu općenito ne dopušta pojavu kvalitetnog rješenja ili kompromisa.
Rješenje za blokiranje ne može biti održivo rješenje. Izazov okoliša, posebno kroz planske dokumente, je predviđanje i podrška ekološkoj i energetskoj tranziciji, što podrazumijeva da svatko mora odigrati svoju potrebnu ulogu. S obzirom na to, istina je da su neki prisiljeni uložiti više napora od drugih i da država može biti ambivalentna po tom pitanju. Osobito kada se odnosi na proturječne naloge gospodarskim subjektima, s jedne strane, i lokalnim tijelima, s druge strane. S jedne strane poziva na participativni dijalog, a s druge strane potiče zabranu pristupa velikim gradovima zastarjelim vozilima, često vozilima naših najskromnijih sugrađana.
Istina, država si stoga mora dati sredstva za ostvarenje svojih ambicija. A regije moraju poduzeti mjere za te ambiciozne, ali ključne ciljeve. Nažalost, politika prazne stolice ne nadoknađuje izgubljeno vrijeme. Pogotovo zato što, treba imati na umu, ti ciljevi nisu rođeni samo u ministarskim kabinetima: oni su najčešće prenošenje europskih tekstova unutar država članica (a time i unutar njihovih regija). Međutim, problemi mogu nastati u slučaju prekomjernog prenošenja.
Fabien Bouglé: Počnimo s podsjećanjem da Laurent Wauquiez nije antiekološki u užem smislu. Njegova akcija je mnogo više alter-ekologija, jer zagovara drugu ekologiju. Moramo biti oprezni da kvalificiramo kvalifikator “ekolog” jer ga mogu koristiti pristaše političke ekologije u Francuskoj. On nije protiv ekologije kao takve, on je protiv političkih pokreta koji tvrde da su ekološki, ali koji se zapravo ne bave ekologijom. Upravo je zbog toga prestao financirati određene udruge koje polažu pravo na kvalifikaciju i zašto je okončao sve projekte vjetra. Laurent Wauquiez umnožava mjere, na razini regionalnog vijeća, koje mu omogućuju da prakticira alternativne politike; uključujući teme koje su izvan njegovih ovlasti. Kada zahtijeva moratorij na pitanje vjetroturbina, to je zato što ne može učiniti više, ako ne i prestati financirati te projekte. To je jedini manevarski prostor regionalnog vijeća.
Također je istina da se Laurent Wauquiez protivi prisutnosti ekologa u regionalnom odboru za energetiku. To je izbor koji se odnosi na šire probleme, koji se odnose na upravljanje u ekološkom i energetskom polju. Kako stvari stoje, vlada je vrlo vertikalna i nameće svoje odluke kada ne stvori desetke Theodule odbora u svim slojevima administracije. Na taj način obvezuje neke općine da podignu zone ubrzanja obnovljive energije koje čine sustav bez alternativa. Ukratko, regija postaje zupčanik u kotaču prenošenja naredbi koje daje vlada, oruđe legitimizacije potonjeg. Stoga vjerujem da je Laurent Wauquiez u pravu što se opire… posebno s obzirom na bilancu tih odbora, koja ostaje upitna kada se može utvrditi. To još nije slučaj sa zonama razvoja i ubrzanja obnovljive energije, čiji uvjeti tek trebaju biti utvrđeni. Još uvijek se krećemo po viđenju ovih tema.
- Što je s pitanjem prava? Možemo li legitimno odobriti obećanje da se ne ćemo pridržavati onoga što je utvrđeno u zakonu o politikama zaštite okoliša koji bi se teoretski trebao primjenjivati?
Carl Enckell: U pitanjima čistog zakona, vladavina prava ne može odobriti obećanje da se neće pridržavati zakona, ne. Ali važno je zapamtiti, u ovom slučaju, da zakon nije egzaktna znanost. Pravo je prije svega sredstvo djelovanja, pravno sredstvo, posebno s obzirom na takozvane zakone svrhe, kao što su oni koji postavljaju ciljeve. Stav Laurenta Wauquieza stoga je u osnovi politički, suočen s pravnim alatima. Da biste pravilno odgovorili na ovo pitanje, bitno je razumjeti to.
Prisjetimo se da je isti stav bio i stav izvršne vlasti u prošlosti, kada je mogao izjaviti da je prije razmišljanja o kraju svijeta potrebno usredotočiti se na kraj mjeseca. Na neki način, odluka Laurenta de Wauquieza predstavlja pretjerano nadmetanje iste logike.
- Što znamo, štoviše, o stupnju entryizma opadajućih, antikapitalističkih, antinuklearnih aktivista za zaštitu okoliša u državnom aparatu?
Carl Enckell: Od Foruma za okoliš Grenelle, država tvrdi da je kolegijalna u donošenju svojih odluka o energetskoj i ekološkoj tranziciji. To je stup Aarhuške konvencije. Konkretno, to znači da se savjetuje sa svim zainteresiranim stranama. Kao što je civilno društvo, putem gospodarskih subjekata ili nevladinih organizacija, koji tako doprinose izradi zakonodavstva o okolišu. Neke nevladine organizacije to ponekad čine na nasilan ili kontraproduktivan način. Tada je na državi da arbitrira između različitih stajališta i da ne zadrži sve argumente. Radikalizacija određenih nevladinih organizacija može napeti svačije pozicije, a to je također stvar koju treba napomenuti. To je isti proces koji se odvija na teritorijalnoj razini s regijama.
U državu se danas infiltrira cijeli ekosustav sve manjih antinuklearnih agencija
Fabien Bouglé: To je pitanje kojim sam se imao priliku opširno pozabaviti u svoje posljednje dvije knjige (Nuklearna, skrivene istine i energetski rat, u izdanju Editions du Rocher). Ovo je jedna od velikih političkih drama koja se danas odigrava u Francuskoj. Već 20 godina, a posebno od množine lijeve od Lionela Jospina, suočeni smo s postavljanjem prave pete kolone u srce državnog aparata, koji se infiltrirao u nuklearnu industriju, u administracije, što je dobro uspostavljeno kada je u pitanju financiranje. Mogli bismo govoriti o OFATE-u, francusko-njemačkom Uredu za energetsku tranziciju, koji nije ništa manje nego lobi za energiju vjetra i koji ima svoje prostorije u Glavnoj upravi za energiju i klimu u okviru Ministarstva ekologije u Francuskoj. Unutar samog ministarstva, povjerenstva usmjerena na raspravu o nuklearnoj sigurnosti stoga uključuju smanjenje antinuklearne energije, kao što može biti slučaj s France Nature Environnementom (protiv kojeg se Laurent Wauquiez usput uporno bori), Greenpeaceom ili WWF-om. Moramo spomenuti i ADEME (bivša agencija za upravljanje energijom), čiji proračun iznosi 4 milijarde eura godišnje i koja služi kao jazbina za sve dekulturiste, pristaše energetske trezvenosti i druge antinuklearne aktiviste. To je javna ustanova, sjetimo se!
Općenito govoreći, u državu se danas infiltrira cijeli ekosustav sve manjih antinuklearnih agencija. Neke čak plaća njemačka vlada, kao što bi mogao biti slučaj s Mrežom za klimatsku akciju (RAC). Zbog toga moramo prestati financirati ta tijela, koja su u suprotnosti s našim nacionalnim interesima.
- Ima li francuska politika zaštite okoliša toliko veze s okolišem koliko i s ideologijom?
Fabien Bouglé: Francuska politika zaštite okoliša povezana je s energijom. Potpuno je ideološki orijentirana. Konkretno, usklađena je s ideologijom njemačke Energiewende. Dvadeset godina su se te agencije, te ekološke udruge, pa čak i ekologske političke stranke, ideološki svrstavale uz njemačku ideologiju u opadanju; kojim se promiče provedba modela obnovljivih izvora energije u kombinaciji s plinom. To je model koji tvrdi da brani okoliš i prirodu, ali koji, zapravo, mnogo više doprinosi šteti našem planetu. Ugljični otisak njemačkog miksa električne energije najočitiji je dokaz za to: Njemačka emitira 8 puta više stakleničkih plinova od Francuske.
Mogli bismo govoriti i o katastrofalnom danku energije vjetra na moru, ali i uništavanju krajolika, životnog okoliša… Ali da bismo u potpunosti razumjeli o čemu ovdje govorimo, važno je shvatiti da su u pitanju i veliki financijski interesi. To je također važna pokretačka snaga, uz samu ideologiju.
Pod krinkom ekologije, Francuska je često meta globalnih ekonomskih ratova
- Kakav rizik za nas predstavlja ova situacija (i na strani Laurenta Wauquieza i na strani politike zaštite okoliša koja se trenutno primjenjuje)? Što se može reći o izazovima zaštite okoliša općenito?
Fabien Bouglé: Ulozi su doista temeljni. Pod krinkom zaštite okoliša i pod krinkom stvarnih ekoloških problema, određena ideologija osigurava da proizvede niz mjera osmišljenih da uspore, opterete i stave kamen u cipelu francuske ekonomije. Vrlo često je sve to izgovor: to nije ekološka politika koju treba provoditi, to je politika smanjenja na koju pozivaju na temelju pogrešnih izgovora. Pod krinkom ekologije, Francuska je često meta globalnih ekonomskih ratova.
Carl Enckell: Ova situacija puno govori, istina je. Pokazuje da se iza kreposnih govora, ponekad iskrenih ili, naprotiv, samopravednih, koji se sastoje od isticanja ekoloških problema, stoje i vrlo jaka pitanja, koja se međusobno sudaraju. Međutim, javne politike, kao što je prošlost pokazala, također se mogu napustiti. Odricanje od poreza na teška teretna vozila moglo je to posvjedočiti pod Ségolène Royal, suočeno s bijesom Crvenih šešira. Od tada je postalo moguće utjecati na vladu u slučaju neprijateljskih reakcija. To je slučaj koji je postavio svojevrsni presedan. Od tada politički akteri znaju da se mogu osloniti na prosvjede građana (ponekad legitimne, ponekad korporativističke, ponekad oboje) kako bi natjerali javne vlasti da se povuku.
