Atentati se događaju, u pravilu, kad je manjkava zaštita štićene osobe, a to nikada ne može bit slučajnost
Još Donald Trump nije skinuo zavoj s uha, a već se javljaju najnovije procjene američkih anketarskih agencija kako je Kamala, a da se nije stigla ni sladko nasmijat, u tiesnoj prednosti. To već počinje budit sumnju. Nakon euforičnih predviđanja kako samo naivci ne vjeruju u Trumpovu pobjedu, iako mislim da bi za Ameriku i sviet, u sadašnjoj situaciji pred ponorom svjetskog sukoba, on bio trenutno najmanje štetan izbor, ozbiljno sumnjam da će Trump uspjet. Zapravo, pravo pitanje u ovom trenutku, odnosno u posljednje četiri godine je – tko upravlja Amerikom? Vjerujete li da čovjek koji ne može pronać izlaz iz vlastitog stana upravlja svjetskom nuklearnom supersilom? Dakle, molim, neka nam odgovore pusti analitičari koji se hvataju za trbuh kad netko spomene teorije urote.
Da je kojim slučajem izvršen atentat na bezazlenog, miroljubivog, dobrohotnog staroga Joea, možete li zamislit kakva bi kanonada danima bila izpaljivana iz glavnostrujaških glasila, svjetskih organizacija, humanitarnih zaklada, živopisnih udruga za zaštitu prava svega i svakoga. Atentati se događaju, u pravilu, kad je manjkava zaštita štićene osobe, a to nikada ne može bit slučajnost. Isti obrazac možemo pratit od ubojstva F. Ferdinanda u Sarajevu, preko ubojstva J. F. Kennedyja u Dallasu do ovog najsvježijeg slučaja, spominjući samo ove najpoznatije primjere, iako ih je poviest prepuna. Nu, organizatori su pogriešili u izboru izvršitelja. Trebali su to povjerit izkusnijem veteranu, takvih ima dosta na crnom tržištu. Valjda su se vodili popularnom krilaticom da stvari i u toj branši treba prepustit mladima. Toliko su zažmirili da bi svaki laik s lakoćom pogodio metu s takve udaljenosti. Dopustili su to konfuznom dripcu bez specijalističke obuke. Budući da nije obavio lak zadatak, ekspresno i profesionalno je neutraliziran (naravno, isto bi bilo i da je atentat uspio) na mjestu zločina. Nagradno pitanje – što mislite, hoće li ikad bit odkriveni urotnici nalogodavci?
Ne će biti iznenađenje ako Trump ponovno izgubi izbore
Prije tri godine napisao sam u članku pod naslovom – Sviet nakon Trumpa, Hitlera našeg doba da ga ne smiju ubit jer bi to bilo prozirno. Ovaj slučaj govori u kakvoj je panici t. zv. duboka država, okultna oligarhija, lutkari iz sjene, kako god ih želite zvat, kad su se odlučili na ovaj očajnički pokušaj. Zato ne će bit iznenađenje da Trump ponovno izgubi izbore. Kako? Pa jednostavno, ne će valjda dopustit Trumpu da nadzire brojanje glasova. Nigdje istinska desnica ne može pobiedit, pa makar joj i ankete bile naklonjene. U Francuzkoj su svi prognozirali pobjedu Marie Le Pen, a to se ipak nije dogodilo nakon što je K. Mbape s europskog nogometnog prvenstva pozvao svoje sunarodnjake da se ujedine protiv zločeste tete Le Pen, narod je to ozbiljno shvatio, zbio redove, izašao na izbore i snagom broja pobiedio zle sile. Francuzka nepokolebljivo ostaje na liniji vriednosti koje joj je namrla revolucija iz 1789. Tako Francuzi i danas slave, kao naveću svetinju, svoju krvavu revoluciju, Rusi su isto tako ponosni na svoju krvavu kupku iz 1917., a i Hrvati se imaju čime ponosit pa i danas dobar dio potomaka šumskih revolucionara zapjenjeno brani tekovine kravavih Titovih jamara iz 1945., vrišteći, kao njihovi djedovi u deliriju partizanske bolesti, da je posao traljavo obavljen.
Racionalan političar
U spomenutom članku uzporedio sam Trumpa s Hitlerom, ali na razočaranje mnogih, ne u negativnom smislu. Spomenut ću samo izjavu jedne profesorice Zagrebačkog sveučilišta, davne 1982. godine kada je izjavila, na opazku jednog studenta, da je Hitler bio psihopata (tako se onda izpravno govorilo, danas Hrvati smiju reći – psihopat), oštro uzvratila kako je Hitler bio vrlo racionalan političar. To je kritička izjava znanstvenika i intelektualca, promišljena i izrečena na temelju nekih znanstvenih spoznaja. Zamislite kakva je bila intelekutalna i građanska hrabrost to reći u onim olovnim godinama. Tko bi se danas to usudio reći. I Trump je racionalan političar. Možda okultna oligarhija i dopusti Trumpovu pobjedu jer više ne znaju kako se povući iz Ukrajine podvijena repa. Putin je, šahovskim rječnikom, u Ukrajini matirao atlantiste, uvjerivši ih da nisu jedina globalna sila i da će sviet morat dielit i s drugim stanarima. Pitanje je samo koliko težko će oni to prihvatit. Aleksandar Dugin napisao je najbolji geopolitički učbenik, vodič ruskim stratezima, sintezu geopolitičke misli uobće, već sada geopolitički klasik, pomno analizirajući atlantističku geopolitiku Mackindera, Spykmana, Kissingera i Brzezinskog i suprotstavivši im euroazijsku kontinentalnu doktrinu. Na stratežkoj, doktrinarnoj razini, pobiedio je atlantiste, što praksa na terenu, ne samo na ukrajinskoj bojišnici, nego i na diplomatskoj sceni (BRICS, Šangajska skupina, osovina Moskva – Peking – Teheran, Tursko približavanje Moskvi, zbližavanje s južnoameričkim i afričkim zemljama…) dodatno potvrđuje.
Ukrajina je vršna točka temeljnog sukoba i pokretača poviesti
Ukrajina je vršna točka temeljnog sukoba i pokretača poviesti – sukoba Kopna i Mora, Behemota i Levijatana, gdje More zakonito teži ekspanziji prema Kopnu, njegovu srdcu. Jer civilizacija Mora je nuždno trgovačka, materijalistička, dinamična, osvajačka, Kopno je statično, duhovno, sakralno pa zapadnjaci ne mogu shvatit Duginovu sakralnu geopolitiku poniklu u metafizici čovjeka s mističnih, nepreglednih stepskih prostora. On je tu, duboko ukorienjen u stepsko tlo, poput žilave biljke, tu niče i umire, za razliku od čovjeka Mora, lutajućeg putnika, koji nema ni koriena, ni odtiska, bez čvrstog tla, jer njegov medij je fluidan, nestalan, on nagonski traži kopno na obzoru, vječno razpet između dva nomosa. To je obrazac koji se zakonito ponavlja od sukoba Atene i Sparte, Rima i Kartage, ali danas je taj sukob konačan, globalan. Zato je Ukrajina vršna točka poviesti i kraj klasične geopolitike.
Svima koje ovo zanima preporučam da, umjesto komentara na portalima, pročitaju izvorne Osnove geopolitike A. Dugina. Može se naći jedino na ruskoj i srbskoj ćirilici. Oni koji ne mogu to čitat strašno su zakinuti u istini. Zanimljivo je da ovo djelo nije prevedeno ni na jedan strani jezik, osim na Srbski. Srbi se u posljednje vrieme puno bave geopolitikom, što nije loše, ali mi bismo itekako trebali pratit i srbsku geopolitiku (kad već danas nemamo svoju, uzprkos bogatoj i dugoj tradiciji od Ive Pilara, Radovana Pavića do admirala Domazeta). Srbi pišu jako zanimljive stvari, a tiču se našeg obstanka u velikom globalnom preslagivanju. Srbi se nadaju Putinovoj pobjedi i proširenju ruskog svieta pa na tom valu i ostvarenju doktrine srbskog sveta, na naš račun, naravno. Njihov vodeći geopolitičar Milomir Stepić predlaže nekakvu hrvatsku konfederaciju od tri regije – Slavonije, Hrvatske i Istre, samostalnu državu Dalmaciju, bez Dubrovnika i rta Oštro, naravno i Boke. Sve bi to djelovalo zabavno i smiešno da ne dolazi iz pera vodećeg geopolitičara, čije zamisli službena srbska politika i vojni vrh najozbiljnije razmatraju i analiziraju, čekajući razplet ukrajinskog čvora pa da krenu u izvršenje. Uz to, sve te radove objavljuju ćirilićnim pismom, tako da je i time sužen krug čitatelja.
Snaga geopolitike
Tako, slično je i s djelima njemačkih geopolitičara Friedricha Ratzela i Karla Haushofera, možete ih čitat samo na njemačkom. Je li to slučajno?
Kada pišu o Duginu, analitičari govore istim tonom kao i o nacističkoj geopolitici, iako Dugin samo odgovara na atlantističku agresiju i otvoren plan komadanja ruskoga teritorija. Ukratko, danas je valjda jasno svim atlantističkim apologetima u satelitskim državama SAD-a, a to je i Hrvatska, da se u Ukrajini Rusija brani svim sredstvima protiv anglosaksonskog posljednjeg udara jer ako izgubi – bit će zbrisana sa zemljovida. Ovo nije nikakav rusofilan stav, daleko od toga da bi nam bilo bolje pod nekakvim ruskim režimom, ovo je je surova realnost, a suočavanje s realnostću zahtieva trezven odgovor i stav, prije svih, vodećih elita, a onda i svih državljana neke zemlje, ako žele sačuvat svoj način života i vriednosti ter goli obstanak. Osvješćivanje kroz nacionalnu geopolitiku može samo pomoći.
Geopolitika čudesno zadire u sve pore družtva pa tako i jezik. Već sam negdje spomenuo nasilje nad jezikom uvođenjem pravosudnog pojma sudca istrage (ili, kako oni vole napisat, u duhu Vuka Karadžića – suca istrage).
Već nekoliko posljednjih dana čujem i čitam na teletekstu kako spominju iztražnog sudca (oni, po vukopisu, pišu istražni). Ne znam je li taj izlazak sudca iz genitiva posljedak provedbe Zakona o hrvatskome jeziku ili su novinari lieve orientacije ljudi iztančana šestoga osjetila pa slute neke promjene koje mi obični smrtnici ne osjećamo, kako je to duhovito primietio Slobodan Prosperov Novak u jednom podcastu. Ako se u praksi govori i piše parnični sudac, ovršni sudac, kazneni sudac, a ne sudac parnice, sudac ovrhe, sudac kazne, zašto nam je netko uvalio sudca/suca istrage. Siguran sam da pomno proučavanje srbske geopolitike može nedvojbeno odgovorit na ovo pitanje. Budući da Srbi nemaju odgovarajuću silu kao 1991., oni to čine mekom silom, jezikom, izvozom svoje (ne)kulture putem glasbe, filma, slanjem svojih kazalištnih emisara u zemlje u okruženju. Nema te filmske, kazališne, glasbene, knjižne smotre u Hrvatskoj, a da se ne nađe glavna zviezda iz Srbije. Pa i na ulici, kad novinari zaustavljaju turiste ili u kolonama na autocesti, obvezno ćete u središtnjem Dnevniku najprije vidjet Dejana i Zorana iz Beograda, pa onda možda kojeg Austrijanca ili Niemca, koji su tu samo uzputni gosti.
Jezična srbizacija hrvatskoga jezika
I tako, kao u Garašaninovu Načertaniju otimati kamen po kamen od Turskoga carstva, tako otimati rieč po rieč od hrvatskoga jezika i danas, kako tvrdi profesor Ilija Protuđer, u hrvatskom jeziku u živoj uporabi je tridesetak tisuća srbizama. Ako hrvatski jezik čini fond od stotinjak tisuća rieči, jasno je koliki je ovaj balast srbizama. Evo jednog primjera kako to oni lukavo rade. Predsjednica Grabar-Kitarović jednom je izmjestila svoj ured. Valjda joj je to netko dobronamjerno došapnuo. Da je imala malo osjećaja za jezik, prelistala bi savjetovnike i rječnike ili pitala stručnjaka. Tako je počinjena šteta i pod pritiskom auktoriteta bez konsenzusa i glasila taj izraz s vojničkih terena jugoarmiske pešadije (izmestite ovaj top i usmerite ga na Vukovar) već je istisnula našu toliko uobičajenu rieč premjestit. Čak i prevoditelji, kojima je jezik osnovni alat, ne znaju da obim nije hrvatska rieč pa tako književna djela vrve takvim nakaradnim izrazima. Kakvo čudo, kad ugledni voditelj središtnjeg Dnevnika HRT-a tri puta u minuti ponovi usaglasit, uzprkos tome što mu gost, ministar, isto toliko puta u istoj minuti odgovori – usuglasit. A bizantinci se sladko smiju – kako Hrvati lako usvajaju tuđice, težko ih se odriču i glupavo se izživljavaju na svojim starim dobrim izrazima kao što je odredište (umjesto destinacija), samovoz, brzoglas (rieči koje ćete naći u Parčićevu rječniku iz 1901.), brzojav, samokres, strojopuška, zemljopis, olinoslovlje, lučba, zvjezdoznanstvo, suzvježđe i svih onih tridesetak tisuća naših rieči koje čekaju da zamiene nepotrebne nam tuđice. Srbski jezik nam nije strani jezik, ali Hrvatima je tuđi jezik, barem bi to trebao bit.
Jezikoslovci šute…
Čudim se da se jezikoslovci ne oglašavaju na ovu pošast, ali ne mogu odoljet ponovno pozvat one koji će možda ovo pročitat, na suzbijanje loše navike ponavljanja bezsmislene poštapalice – definitivno. To je toliko zabrinjavajuće uzelo maha da u javnom prostoru niste ništo spomena vriedno rekli ako to niste začinili ovom izpraznicom na početku i na kraju svake rečenice koju izgovorite. Ne treba se čudit športskim novinarima (koji imaju i najbolju prigodu jezičnog odgajanja puka), iznimno, treba pohvalit gospodina Antona Samovojsku, koji, osim što jednu dosadnu igru može učinit nevjerojatno zanimljivom, zna poučit svoje kolege i gledateljstvo, na jedan uglađen, nenametljiv, gospodski način, da se izpravno kaže novac, a ne novci (u t. zv. stručnim krugovima novac vole nazivat sredstvima!?) Eto, to je uloga javne osobe, između ostalog – poučavat. Ali otužno je slušat vrhunske intelektualce i akademike da tako lako padaju pod utjecaj ovih loših trendova i natucaju hrvatski poput prvašića (na način da, bez da, najveći ikad, nekritičko prihvaćanje ljetnih igara). Tko će puk poučit bilo čemu uz takva glasila i intelektualnu elitu.
Na kraju, opet ću spomenut Slobodana Prosperova Novaka, koji je, komentirajući maturantsko ludovanje ulicama (evo još, sve češće možemo čuti maturski rad, maturska zabava), rekao – neka se vesele, liepo je to, ali svaki taj srednjoškolac, maturant, trebao bi znat čemu služi izgradnja zračne luke u Trebinju. Ali takvi savjeti riedko padaju na plodno tlo, dovoljan je jedan pomno organiziran koncert u Areni, mračna Ultra u Splitu, koprena pada na oči, pomuti se um, ruke u zrak, pijmo do zore, i tisuće mudrih rieči i savjeta razbit će se o moćne decibele ove nerazumljive, neopisivo ružne, grozne i zastrašujuće buke, štetnije za zdravlje nego što je to bieli prah koji sve to dodatno začinja.
