Natezanje Teherana i Tel Aviva ima dva moguća završetka: kolaps iranskog režima ili uništenje Države Izrael
Ducunt fata volentem, nolentem trahunt (Sudbina gura spremne, a vuče nevoljne) Dok projektili i bespilotne letjelice plove nebom od Crnog mora do Sredozemlja, čini se da je briga zapadnih diplomacija da što više odugovlače opći požar za koji svi vjeruju da je neizbježan.
Jedan od razloga za ovaj pesimizam je očigledan nedostatak puta naprijed u suočavanju sa sve teže rješivim međunarodnim problemima, poput onih u Ukrajini i na Bliskom istoku. Samo bi aksiološki pogled na politiku mogao dati tračak svjetla, ali danas svaka država, svaka koalicija, ima svoje kategorije Carla Schmitta, prema kojima je na onima koji vode sudbine naroda da s vremena na vrijeme odluče tko je prijatelj, a tko neprijatelj.
Tradicionalnom društvenom poretku, utemeljenom na augustinovskom “miru u redu” (De Civitate Dei, lib. 19, c. 12, 1), Schmitt suprotstavlja, kao normu politike, načelo nereda, utemeljeno na Hobbesovoj teoriji. od homo homini lupus . No, u doba međunarodnog nereda ništa se ne može sa sigurnošću predvidjeti i izračunati, a politika se pretvara u igru na sreću čije je jedino pravilo nemjerljivost. Vjerojatno niti Rusija nije dobro izračunala rizik od invazije na Ukrajinu, niti Hamas posljedice napada od 7. listopada. Proces naknadnih događaja prepun je neizvjesnosti i slučajnosti.
Abrahamski sporazum
Iz ove perspektive, rasprava o odgovornosti za događaje je sama po sebi sterilna, jer nitko od početka nije želio da stvari idu onako kako katastrofalno idu. Era urota, u kojoj se sve moglo dogovoriti, preplavljena je onom trajnog kaosa. Senekine riječi “ducunt fata volentem, nolentem trahunt” (“Sudbina vodi onoga tko želi da bude vođen, vuče onoga tko ne želi”, Poslanice Luciliju, 107, 11, 5) odnose se na situaciju u kojoj svijet koji se okreće natrag na Boga, jedinog Gospodara povijesti, nalazi se podložna neumoljivom zakonu sudbine kojom ne gospodari. Pogled se stoga mora prebaciti s polazišta na moguću krajnju točku događaja.
Što se Bliskog istoka tiče, natezanje Teherana i Tel Aviva ima dva moguća završetka: kolaps iranskog režima ili uništenje Države Izrael. U prvom bi slučaju bila izbjegnuta opasnost od iranske nuklearne intervencije, a Izrael bi mogao nastaviti putem “Abrahamskog sporazuma”, koji je prekinut nakon napada 7. listopada, kako bi izgradio mirovne odnose s nekim arapskim zemljama. U drugom slučaju, nestanak države Izrael islamski bi ummet vidio kao simbol kolapsa Zapada i početak muslimanskog ponovnog osvajanja Europe. Zemlje koje su pripadale islamu, od Sicilije do Andaluzije, bile bi potraživane, a ideološki i demografski projekt Euroabije postao bi stvarnost.
Što bi se moglo dogoditi istovremeno u Ukrajini? Ovdje se opet suočavamo s dvije moguće slike. U prvom slučaju, pobjednik nadolazećih izbora u SAD-u, bilo Biden ili Trump, nastavlja Ukrajini opskrbljivati oružje za borbu, dopuštajući Zelenskom da se odupre Putinu i, na temelju ove ravnoteže snaga, traži prihvatljive pregovore. U drugom slučaju, s druge strane, SAD i Europa prepuštaju Kijev njegovoj sudbini, ruska vojska se približava Lavovu, Ukrajina ponovno postaje dio Ruskog Carstva, a pobjeda potiče Putina da proširi svoj ekspanzionistički projekt na zemlje koje su bile dio raspadnutog Sovjetskog Saveza i nametnuti svoj protektorat onima koje s njima graniče.
Propast Zapada…?!
U svakom slučaju, napuštanje Izraela i Ukrajine značilo bi propast Zapada. Južna Europa bi pala pod jaram islama pod dhimmitudskim uvjetima, a Istočna Europa, sve do Balkana, postala bi vazali Moskve. Ali budući da između Rusije i islamskog svijeta postoji stoljetno neprijateljstvo, ne može se isključiti da bi Europa mogla postati, u ovom slučaju, zemlja sukoba dvaju imperijalizama, kao što se dogodilo kada su u XVI. stoljeću sile Francuska i Španjolska borile su se da zauzmu talijanski poluotok.
U situaciji u kojoj će stav Sjedinjenih Država biti odlučujući, najmudrije što Europa može učiniti jest naoružati se, pa makar i po cijenu pada životnog standarda kao posljedice ovakvog izbora. Ali hoće li Europljani to htjeti učiniti ili će radije beskrajno raspravljati o nedostatku ekonomskih resursa i poteškoćama pravnih koraka potrebnih za vođenje rata? Da bi se naoružali bio bi potreban onaj borbeni duh koji je Europu učinio velikom tijekom stoljeća i koji proizlazi iz učenja Evanđelja da Krist nije došao donijeti mir nego mač (Mt. 10:34-35; Lk. 12:51- 53). Danas se pak mir traži pod svaku cijenu, a nekadašnji slogan “bolje crven nego mrtav” zamijenjen je onom “bolje pokornost nego rat”.
Napuštanje Božjeg zakona u međunarodnom životu
Papa Franjo neprestano poziva na mir, kao što su činili i njegovi prethodnici uoči dva velika svjetska sukoba dvadesetog stoljeća. No, pape XX. stoljeća kao uzrok rata identificirali su napuštanje Božjeg zakona u međunarodnom životu i ukazali na povratak prirodnom pravu i Kristovoj vjeri kao jedinom uvjetu za uspostavu pravog mira.
Mir sigurno neće biti osiguran onim što se zove “liberalni poredak”. San o izgradnji civilizacije na principima prosvjetiteljstva i Francuske revolucije neslavno je propao. Zasigurno se Zapad ne može zavaravati u ime tih vrijednosti misleći da se može suprotstaviti neprijatelju koji ga napada. Ali još je iluzornije zamisliti da se može naći kompromis s islamskim svijetom koji nas napada ili misliti da bedem kaosu može predstavljati Putinova Rusija.
Istina je: ni u islamskim zemljama ni u Rusiji nema mjesta za homoseksualne brakove ili rodnu teoriju, ali u njima nema mjesta ni za širenje katoličke vjere. Na Zapadu, pak, diktatura relativizma progoni kršćane, ali mladi se vraćaju Bogu, krče crkve i pune sjemeništa kada se katolička vjera nudi prema tradicionalnom nauku i liturgiji. Ovo probuđenje je onemogućeno kako u zemlji islama, gdje se kršćansko svjedočanstvo kažnjava smrću, tako i u pravoslavnoj Rusiji, gdje zakoni zabranjuju apostolat katolika. Na pokvarenom Zapadu sloboda još uvijek postoji, a povratak u civilizaciju koja je Europu učinila velikom, uz Božju pomoć, još uvijek je moguć.
Neka ne bude iluzija. Kockanje glumaca na velikoj pozornici predodređeno je za propast, a apeli za bezuvjetnim mirom neće uspjeti pokriti riku oružja.
Vatru može ugasiti samo ljubav prema kršćanskoj civilizaciji koja je spremna na krajnju žrtvu.
