U Saboru uvijek ista priča, sumorna i dosadna
Diljem Hrvatske i svijeta brojni su prosvjedi, štrajkovi, referendumi, općenito ljudi iskazuju nezadovoljstvo i neslaganje s onim što im nameću njihove Vlade i svjetska Vlada. Ni Vladama nije lako rješavati nagomilane probleme, prekompliciran je svijet, promjene se događaju naglo, mnogo je toga odavno izmaklo kontroli. Ne može se milijardama ljudi od kojih svatko želi živjeti, u većini slučajeva imati obitelj i postići nešto u životu to omogućiti. Resursi su ograničeni, onaj tko je jači želi prednjačiti, druge držati u ovisnosti, često i izrabljuje na brutalan, neljudski način. Sve kad bi Vlade i radile na dobrobit svojih građana, teško bi postigli da većina budu zadovoljni. Minimalan je broj zadovoljnih koji ostvaruju zaslužena prava, a ima puno onih koji ostvaruju nezaslužena prava. Kad bi se sve dijelilo, i kad bi zakoni štitili svih, opet bi bilo neizvedivo pravdu donekle provoditi. Ako uzmemo u obzir ljudske slabosti i propuste koji se čine svjesno i nesvjesno, onda je to čista utopija. Pravde nema ni koliko je potrebno za osoliti kruh, pa ostane neosoljen, nejestiv. Ili ako nema u njemu kvasca, bude pljesniv, nije za jelo, to je pokornički kruh. Tako ispada da je život većini građana svijeta prava pokora.
Pritisak ilegalnih migranata
Onima koji su u donekle sređenim državama još je i dobro, ali ogromni pritisak ilegalnih migranata na te države i njih ugrožava. Tuga obuzme čovjeka kad vidi što sve poduzimaju ljudi, pa čak i djeca, da se udalje iz zemalja u kojima je ljudski život gotovo nevrijedan. Trgovanje ljudskom nesrećom, mora da je jako unosno unatoč golemom riziku, i kad su krijumčari uhvaćeni i završe na kratko u zatvoru uz minimalne novčane kazne, njihov broj se ne smanjuje. Više ih je nego gljiva poslije ovih obilnih kiša. Za upitati se kakva su to stvorenja? Mislim da ih nijedan psiholog ne može definirati jer ne spadaju u normalnu ljudsku kategoriju. Načini krijumčarenja ljudi su toliko perfidni da ih se uz sve napore policije i svu tehnologiju, teško otkrije. Uz to mnoge kriminalne skupine postaju ugroza stanovništvu pojedinih zemalja, i nitko ih više ne može obuzdati jer imaju svoje privatne vojske i najsuvremenije oružje. Nasilje koje oni čine čak ni policija ni vojska nisu u stanju spriječiti. Danas kad se u računala unosi svaki stanovnik zemlje, trebalo bi imati uvid u život svakog pojedinca. To izgleda neprihvatljivo, ali čini se neizbježno, postaje nužno zlo. Nužno je znati tko što čini, tko spada u skupine koje ugrožavaju ne samo ljude u svojoj zemlji, nego i u svijetu. Sve se financijske transakcije mogu pratiti, kretanje ljudi i robe. Došli smo nažalost dotle da nam je privatnost potpuno uništena. I kad smo mislili da je imamo bili smo špijunirani svi odreda, pa zašto to danas ne bi bilo javno priznato?
Kad se razgovara s ljudima koji su živjeli časno, radili svoj posao, nisu se ni u što petljali, mislili sad mirno uživati u plodovima svoga mukotrpnog rada, kažu, više nigdje nema mira ni sigurnosti, svuda si ugrožen, život je varka, zabluda da možeš biti siguran i spokojan. Samo oni povlašteni mogu reći da su sretnici. I to je upitno, jer na što oni pristaju, što oni nose na savjesti, kad-tad savjest grakne, takvi u sebi nemaju mira. Donose brojne zakone, povelje, potpisuju deklaracije, održavaju konvencije, forume, sprovode neke reforme za koje dobro znaju da nisu u skladu s ljudskim naravnim potrebama, i uporno tvrde da su to instrumenti za zaštitu ljudskih prava. Sve se prikaže bajno, poželjno, ne može biti nego tako. Čovjek se počne nečemu nadati, pomisli, zaista napredujemo. Kako da ne! To je „Trojanski konj“, poput onoga kojim je lukavi Odisej zavarao Trojance nakon desetogodišnjeg bezuspješnog nastojanja grčke vojske da ih porazi. Tobože se Grci povukli, a onda se domislili kako Trojance prevariti. Ostavili su na ratnom poprištu drvenu grdosiju i lađama se udaljavali kao da odlaze. Trojanci su dovukli tu grdosiju unutar zidina Troje, i poslije burnog slavlja i pijančevanja, bez postavljenih stražara pozaspali. Noću iz drvenog konja izišli su naoružani neprijatelji, otvorili vrata Troje na koje su ušli vojnici. I po običaju ubijali, pljačkali, silovali, rušili do potpunog uništenja.
Prevode nas žedne preko vode
Sva ta tobožnja obećanja da smo sigurniji i da nam je budućnost svjetlija, samo su obmana i kad se narod malo opusti, uspava, onda iskače zlo koje opustoši svijet. Pravnih zavrzlama je toliko da ih ne razumiju ni oni koji su ih ispisali, a ne može ih se poništiti, jer je na njih udaren žig i stavljen obvezujući potpis da će se detaljno sprovoditi. Nikakvi postojeći sudovi ne mogu ih mijenjati, iako su nauštrb puka, koji je ionako tu da bi bio iskoristiv za služenje. Eto i porez na krevete malim iznajmljivačima negdje će porasti i do 600 %. Sve je više golemih, bajkovitih vila za koje samo Bog zna u čijem su vlasništvu, mali iznajmljivači neka se opet provlače kroz iglene uši. Vlada time siječe granu na kojoj sjedi, ali tko razmišlja o malom čovjeku? Očekivati promjene koje bi nam zaista bile nužno potrebne za napredak obitelji i zadržati mlade kod svoje kuće, zaista bi značilo da smo budale. Žedne nas prevedu preko vode.
Uzaludno je tražiti pravdu
Kad sam bila mala, navečer poslije večere, čitao bi se kroz korizmu „Gospin plač“, svi bi se okupili a čitala ga je moja pokojna mater, i meni ostale u pameti tobože Gospine riječi: “Ajme pravdo, na zemlji te nije, kad Irudov“ sud taki je.“ Nisam tada znala ni tko je Irud, ni koga se osudili. Uvukao mi se duboko u sjećanje i lik sluge Jerneja, iz knjige Ivana Cankara, „Sluga Jernej i njegovo pravo.“ Jernej kojega mladi gospodar izbacuje iz kuće kad više nije sposoban za rad, ide tražiti svoje pravo, od seoskog poglavara pa sve do cara. Napokon shvaća, tražiti pravdu je uzaludno, prije bi našao bijelu vranu. Pa sad eto u Hrvatskoj imamo niz uhićenja , znamo kako to funkcionira. Imamo niz prosvjeda i štrajkova onih koji opravdano traže da se ispoštuju njihova prava, ili okupljanja požrtvovnih roditelja koji traže minimum prava za svoju teško bolesnu djecu. Imamo one koji ne moraju ništa tražiti a sve dobiju. Malo će se podići prašina, malo će članovi oporbenih stranaka po običaju graktati, malo će novinari snimati i izvještavati, no bit će kako je i bilo. Pravda nikad na zemlji nije zaživjela. Ona je na ovom svijetu nepostojeća kategorija. Sudovi i sudnice su mjesta gdje uigrani sudački i odvjetnički timovi glume svoju tobožnju ulogu u izrežiranim predstavama.
Uhićeni reper
Konačno je uhićen poznati reper koji živi u SAD-u, Sean Combs, poznatiji kao P. Diddy. Slavljen, bogat do ludila, njegov je život horor. Tereti ga se za trgovanje ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja žrtava, drogiranje zlostavljanih, jezivo nasilje nad žrtvama. Ispod plašta njegove „slavne karijere“, izvire više nečisti nego iz paklene jame. Haračio je dugo dok napokon netko nije odlučio da mu stane na put, jer rekoše, takav je tip opasan po narod i državu. Tim njegovih odvjetnika nudi 50 miliona dolara da ga se pusti iz zatvora kako bi se branio sa slobode. Zasad je to odbijeno, i biti će zanimljivo kako će ta reperska „zvijezda“ završiti, je li konačno „odrepao“ svoje repanje? Trebalo je nekoliko desetljeća da mu se stane na rep. Njegovi fanovi ga obogotvorili, desetine milijuna obožavatelja, a koga su obožavali? Tih obožavanih „zvijezda“ proizvodi se po potrebi za zaluđivanje mladih i starih. O ukusima se ne raspravlja, a to repanje ne ću reći na što mi sliči jer je to ružna riječ.
Branitelji s protezama, na štakama…
Jučer dok sam žurila kroz grad, ispred mene je hodao branitelj iz Domovinskog rata, stavljene su mu dvije nove proteze kakve se stavljaju u zadnje vrijeme, koje su tehnički puno naprednije od onih koje su se koristile u nas prije koje desetljeće. Služi se i štakama u obje ruke. Noge su mu vjerojatno zbog ozljeda amputirane iznad koljena, proteze nisu baš duge, tako da izgleda manji nego što je bio dok je bio neozlijeđen. Izvana djeluje sasvim pristojno, sabran, čini se da drži do sebe, u maskirnim je hlačama i vojničkoj majici, ponosan na svoj doprinos Domovini. Išla sam za njim motreći ga, nisam brzala kao što inače brzam u hodu, bilo me čak sram da tobože tako lako i brzo hodam, da ne pomisli kako je on prikraćen za taj dar hodanja na vlastitim nogama. Palo mi na pamet, kad sam neki dan gledala sjednicu u Saboru RH, i nadala se čuti štogod pametno, a koliko sam gluposti čula. Uvijek ista priča, sumorna i dosadna, prebacivanje, dobacivanje, tko je što, kada i kako. Upitala sam se kad bi tamo sjedili ljudi koji su žrtvovali budućnost za Domovinu, ostali osakaćeni, nisu zasnovali obitelji, živjeli su za ideal slobode, sigurno bi bili puno učinkovitiji, mudriji, dosljedni. Oni koju su tamo, čast iznimkama kojih uvijek ima, doima se kao da se nalaze na nekoj školskoj debati i prepucavaju bez ikakva smisla. Bilo mi je tragično smiješno dok su postavljali pitanja premijeru Plenkoviću. Pitanja su bila kao kad ih prvoškolci upućuju učiteljici, od četrdesetak postavljenih pitanja možda je bilo desetak donekle suvislih. Premijer Plenković je maestralan, kome se sviđao kome ne sviđao, i to je stvar prosudbe, nitko ne može poreći da je nadaren i da ih je nadišao za tri koplja. Čak i neki od kojih sam očekivala malo mudrosti, zapleli se u neku svoju pređu, skroz spetljali. Ispada, „trla baba lan, da joj prođe dan.“ Žali Bože traćenja vremena, novca i strpljena hrvatskih građana koji zaslužuju više od viđenoga i čuvenoga.
Mirovni plan
Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski iznijet će „mirovni plan“, za prestanak strašnog rata u Ukrajini. Predložiti, Bidenu, Trumpu i Harris, sadašnjem predsjedniku SAD-a, kandidatkinji i kandidatu za naredni predsjednički mandat kako bi se taj nepošteni, agresorski rat koji ugrožava dobar dio svijeta, mogao riješiti. Rat u Ukrajini, započeo je 2014., kad su poluotok Krim aneksijom Rusi pripojili Rusiji. Ovaj koji je planuo 24. 2. 2022., koliko je tragedija, boli i patnje naneseno narodu Ukrajine, teško je zamisliti. Koliko je protjeranih, izbjeglih, masakriranih, silovanih, u narodu koji se nastoji obraniti? A svaki narod i svaki pojedinac ima pravo braniti se. Koliko je financijskih sredstava uloženo, koliko je gubitaka u privredi, moglo se u svijetu iskorijeniti glad, pomoći svima koji ne mogu pratiti društvene standarde razvijenih zemalja da ih dosegnu. Da su poginuli s bilo koje strane, ostali na životu, i doprinosili svaki svom narodu i svijetu, koji bi to bio pomak? Čemu samo sijanje mržnje, straha, razaranje, neizmjerljive patnje i okrutnog usmrćivanja? Tako je bilo u nas, tako će biti u nekom novom ratu. Kamo li tek vodi rat koji Izrael vodi protiv Hezbolaha od kojega traži da mu povrati taoce i dopusti mir, i kako bi uklonio opasnost sa svojih granica, jer su Izraelci narod sa svih strana okružen Arapima, narodom drukčije vjere i drukčijeg mentaliteta. Država im je na vrlo osjetljivom geopolitičkom području.
Održava se opća, 79. skupština Ujedinjenih naroda u New Yorku. Pa ljudi dragi koji ste se tamo okupili kao predstavnici naroda, promijenite statut, promijenite povelju jer ništa nije mijenjano od osnutka UN 24. listopada 1945. To se čini kao prapovijest. Novo vrijeme i nove prilike-neprilike zahtijevaju novu povelju. Učinite nešto za ovaj svijet, za ovaj planet. Pametni ste vi, pokažite tu pamet, odgovornost, odlučnost, hrabrost, volju da se uhvatite u koštac s nagomilanim problemima. Nastup predsjednika Bidena, zaista je bio impresivan, ali i govor Trumpa, koji je odlučniji i hrabriji. Samo da se nešto provede u djelo.
Poplave…
Vodni val Dunava ušao je u Hrvatsku kroz Križevačko-koprivničku županiju u Batini i nastavit će dalje priticati. Tek se očekuje njegov vrhunac. Odgovorni kažu da su sve linije zategnute, što znači osigurani su nasipi, poduzete sve moguće obrambene radnje. Kažu kako se nadaju da ćemo ga ispratiti bez većih posljedica. Izlijeva se i Drava. Napokon građani u Budimpešti mogu predahnuti i baviti se čišćenjem grada i okolnih mjesta, sanacijom i vraćanjem života u normalu. Ljudi su bili spremni koliko se to može biti, grad je obranjen iako su ponegdje nasipi popustili pa opasnost još postoji. „Kad se ljudska srca slože i olovo plivat može.“ Nije baš da su se srca složila, ali jesu ruke. Kad je zajednica ugrožena, najbolje rezultate donosi ljudsko zajedništvo. Vodene bujice zbog velikih količina oborina razaraju Europu, neka područja Azije, SAD-a… Poslije velikih kiša i poplava dolazi do učestalih potresa, jer goleme količine vode koje se slijevaju u zemlju, uzrokuju neželjene posljedice. Tu bi trebali biti složni baš svi da se priroda štiti, kažnjavaju oni koji je uništavaju. Kako Zemlja može funkcionirati kad je sva rastresena, raskopana, izbušena, puna otrovnog otpada. Zračne i vodene struje ne kreću se više istim rutama. Zrak i eter su postali odavno opasni za organizam zbog onog što ispuštaju tvornice, automobili, zrakoplovi, rakete, sateliti …i tko zna tko i što. Nema ni stope Zemlje gdje čovjek nije stigao i ne čini zlodjelo, sve mora oskvrnuti, opljačkati. Ni Arktik ni Antarktike nisu pošteđeni. Što činiti da promijenimo sebe?
