Talijanska učiteljica na Mljetu koju su zavoljeli i učenici i Mljećani
Zašto bih želio da se prevede “Diario dalmata” (Centro studi per la Val di Sole, 2006.) učiteljice Jolande Vecchieti (1918. – 2020.) koja je davne 1941./42. službovala na otoku Mljetu? To nije velika svjetska povijest, ne daje čak ni neke nove i nepoznate podatke, ali nam govori o finoj i inteligentnoj ženi punoj takta koja voli ljude, koja je objektivan svjedok u ludom vremenu, koja razmišlja, osjeća i otvoreno iznosi ono što vidi i doživljava, nastojeći pomoći, razumjeti, graditi mostove.
Kako izgleda povijest iz perspektive mlade žene koju šalju na “rajski” otok gdje se živi kao u doba Odiseja, gdje uzdiše za svojim ljubljenim Villyjem (Pasqualini), s kojim razmjenjuje pisma i koji kao alpinac (elitna jedinica) stradava u ratnom vihoru u Crnoj Gori, a da Jolanda to i ne zna.
Ona je žena koja uči talijanski hrvatsku djecu (koja taj jezik ne poznaju), njezin otac mrzi Mussolinija i životari kao opozicionar, upravitelj mjesta (capoluogo) je ženomrzac i odvratan, iskompleksiran čovjek. Žena među muškarcima, mornarima, vojnicima, težacima koja mora držati distancu. Nije to kao film Mediterraneo (1991.), gorka je ta kratkotrajna idila na Mljetu.
Knjigu od 260 stranica na moju zamolbu pronašao je Nikola Duper, Dubrovčanin, točnije Mlinar (Mlini u Župi) koji je veći dio radnog novinarskog vijeka proveo u Italiji. Karakter knjige je takav da nikoga ne vrijeđa, niti iznosi stvari koje bi neke obitelji teretile, a i prošlo je od toga vremena punih 82 godine, tako da su i njeni preživjeli učenici u dubokoj starosti. Možda bi završne dijelove knjige koji se tiču rata u sjevernoj Italiji mogli preskočiti, jer nisu toliko zanimljivi mljetskoj, dubrovačkoj i hrvatskoj javnosti, ali vrlo je objektivna kada piše o fojbama; naime osuđuje jugopartizane, ali i navodi zločine koje su talijanski ljevičari (među kojima je dosta onih koji su prevrnuli kapute) radili nad svojim političkim protivnicima u Istri i sjevernoj Italiji.
Naša “Orlanda Starčević”
Naša “Orlanda Starčević”, kako je možemo prevesti (iako Jolanda iz grč. u lat. znači ljubičasti cvijet) u kratkom uvodu se ruga modernoj školi teorije i tehnologije u kojoj nestaje mitska figura nastavnika, majčinske učiteljice koja poznaje svoje štićenike do dna duše. Jolanda počinje raditi u Istri, Oslići (Olici) 1939. godine. Kakva je voda u kojoj se legu žabe i peć koja dimi, i uopće uvjeti života žene iz bogate sjeverne Italija, iz Trenta (Tridente) gdje je spomenploča našem humanistu Jakobu Baničeviću (1460. – 1532.). Jakob je sa Korčule dospio u Trento, Jolanda iz Trenta na Mljet. Preko Rijeke i Zadra putuje u Split gdje upoznaje ljubav svoga života, simpatičnog, inteligentnog i dobrog Villyja Pasqualija), veterinara iz Torina. Zašto se Jolanda nikada nije udala? Je li to siromaštvo (iako je otac posjedovao kuću), ponos, ili životne prilike? Ili je taj kratki susret bio nešto čega se sjećala do svoje 103. godine? U starije doba mnoge učiteljice ostajale su neudane.
Škola u Prožuri
Škola u Prožuri u kojoj je službovala, na zahtjev Ferde Gracića izgradio je moj djed graditelj Rikard. Jolandin učenik bio je i sad pokojni Stojan Jančić, kojemu je šaljivica promijenila ime u Stanislao.
Kada je došla na Prožuru (divna mljetska vala sa seocetom i djeca su vikala “Naša učiteljica. Talijanki je to zvučalo kao Ucidetella (tal. ubij je), ali je radost i bezazlenost lica uvjerili u dobre namjere dječice. Na Prožuri je upoznala gospara Iva Jančića, biondi sa očalima od 30 godina. Kaže Jolanda pravi intelektualac. Jedanput je s gosparom Ivom učiteljica išla barkom u Dubrovnik, pokvario se motor pa su morali prenoćit (nije se smjelo voziti noću) na drugoj strani Mljeta.
Dobra učiteljica Sofija, žena Ivova, bila je malo ljubomorna. Mala kćerka Nelka, Jančić poslije lingvist i talijanist (ud. Lovrić) nije se dala maziti od gošće, durila se sa “Ne ću”. Tu se nalaze škola, toranj iz XVII. stoljeća, crkva sv. Roka, kapela sv. Martina, korte, cisterna, uljara, uske uličice dok je Prožura bila ribarsko mjesto.
Učenika bilo je 38. Muška djeca nose jakne od crnog tekstila, barete ili kapu sa šiltom (štitnikom, obodom), ženske na glavi rupce i duge bječve, bijele košulje i crne jakne. Ili crne haljine do poda. Svi nose vunene bječve, opanke od kozje kože. Škola je dobro opremljena i dobiva primjerak časopisa za mlade “Il Balilla”, nazvanom po dječaku koji je u XVIII. stoljeću poveo narod protiv Austrijanaca. Nama su dobro poznati i opisani nošnje, običaji, poljoprivreda i ribarstvo na Mljetu, pa to ne ću prenositi.
Jolanda se brzo sprijateljila s Petrom i Franom, Nikolom (blondi student prava), Mateom Bašicom, Pavom Kaštelanom, Markovićima, Sršenima, Matanama, Belinima, Hajdićima, Markovićima, Vukašinima i drugima. Na nesreću na otoku je pronađeno 3 milijuna lira koje su ubacili Englezi, Jolanda smatra da je to bila pomoć četnicima, koji su se borili protiv ustaša i partizana, u početku i protiv Nijemaca, ali su bili bliski s Talijanima. U kolovozu 1941. jaje je vrijedilo 1 liru, sir 20, kruh 1 kg 2,50, pasta 3,20, riža 3,50, brašno 1.80 lira.
Dok je poljoprivredno bogata i industrijski razvijena sjeverna Italija gladovala i bila izložena napadima engleskih aeroplana, dotle se na Mljetu imalo obilje ribe raznih vrsta, rakova, glavonožaca, školjaka, ulja, vina, kupusa. Ipak načelnik je želio zabraniti Mljećanima da izlaze na more (radi engleskih diverzanata i podmornica), ali je učiteljica izmolila da mogu ribariti danju. Kao što je bilo i na Korčuli, i dio Mljećana je prakticirao provu, kad bi prije ženidbe par slobodno živio zajedno oko 3 mjeseca. To je tada bilo puno slobodnije i od sjeverne Italije.
Vrlo brzo idila poprima tragične obrise, kada more nanosi trupla talijanskih vojnika stradalih u torpediranju blizu obala Italije. Ironijom slučaja jednu osobu Jolanda je poznavala iz zavičaja.
Jolanda je posjećivala učiteljice u Babinom polju i Maranovićima.
Na Mljetu je upoznala doktoricu Mariju Urban (zapravo Vrbančić Feller), s kojom je govorila latinski. Doktorica je znala i francuski i engleski, 1943. se pridružila partizanima i postala pukovnica. Obitelj Feller je portretirala sjajna akademska slikarica Anka Krizmanić. I Miroslav Feller (1901. – 1961.) je bio liječnik, imao zanimljive ideje i smisao za reklamu, kao i njegov otac liječnik Eugen Viktor. I brat Vilim bio je intelektualac u SAD -u. Miroslav je nastojao osnovati zadrugu ribarsku na Mljetu 1938., o čemu piše u “Don Quijote na otoku Mljetu”. Bio u talijanskom logoru (kao Židov i komunist), pa u partizanima, pa u komunističkom zatvoru 13 mjeseci, te 1949. upućen na prisilni rad, nakon čega piše zanimljive stvari o estetici i psihoanalizi, da bi se 1956. povukao u osamu Silbe.
Čudna je i sudbina Stanka Sršena, studenta prava, koji je prkoseći Talijanima obitavao na brdu Veljem brdu, pa u talijanskom logoru, pa se pridružio partizanima da bi 1948. završio na Golom otoku. Zašto je Jolanda njega srela, i zašto su karabinjeri vršili pretres njezina stana?
Naša učiteljica se podsmijeva uvođenju talijanskog naziva Progiora za Prožuru, komentirajući romaniziranje romanizma kao kretenizam nekog činovnika.
Ukidanjem škole u Prožuri, Jolanda odlazi u Zaberge, nije to Zagreb (na talijanskom Zagabria) već Zabrđe kod Babinog polja. S učenicima rado su pjevali “Piemontosina bella”, ali kad je trebalo raditi u školskom vrtu i dvorištu dječaci su stajali sa strane, jer da na otoku je kuća i vrt ženski posao.
Jolandina mlađa sestra Ada koja je tad bila u pubertetu dolazi na Mljet i tamo se oporavlja od pertitisa. Vrlo se zbližila s Nikolom Bašicom, na slici sjedeći na zidiću izgledaju kao dvije vesele lutke.
Svećenik u mjestu bio je Dragutin Kiš (Karoly Kiss), rođen u Stanišiću (bliže Somboru nego Subotici) 1906. godine, ubijen na Mljetu 19. 10. 1943. Zajedno s tim dragim svećenikom, sviračem harmonike partizani su ubili mjesnog načelnika Petra Matanu, šefa pošte Ivana Čumbelića, Katu Hajdić.
Hrvatske ratne (ne)prilike tijekom rata
Naše hrvatske ratne prilike Jolanda definira kao čisti kaos (enormi confusioni) (partizani, ustaše, četnici, Talijani, Nijemci). Uživa u festama, vjenčanjima, zdravicama i napitnicama, mislim da je zavoljela kraj i ljude. Njeni posjeti Dubrovniku, Korčuli, opisi ljepote Mljeta su dobro informirani nadahnuti, ali nama već poznati.
Nakon rata više puta posjećuje Mljet i Dubrovnik, susreće se sa svojim učenicima i prijateljima, doznaje lijepe i ružne vijesti; otok su nakon Talijana zauzeli Nijemci, odveli ljude na prisilni rad, zatim slijedi partizanska mobilizacija, smrti, ranjavanja, bolesti ali i novi život, karijere, prijateljstva, materijalni i intelektualni uspjesi…
Velikodušna i srčana Jolanda znala je svim svojim učenicima slati za blagdane manje poklone, jednom i 500 eura. Donirala je i popravak mjesne crkve.
Završimo ovaj veselo tužni povijesni pregled jednom pjesmicom koja me podsjeća na doba kad sam bio Titov pionir:
O dobri Isuse
Sačuvaj našu domovinu
Učini da bude uvijek pobjedonosna
Zaštiti našeg Kralja
Jednostavnog i ponositog
Našeg Vođu
Velikodušnog i hrabrog
Koji tolikom mudrošću i pravednošću
Vode Italiju
Nek tako bude!
