Sklizak je teren na ovom svijetu po kojemu hodimo, zamke, provalije i neprijatelji su posvuda
Ljudi vazda kalkuliraju kad će se dogoditi Posljednji Dan. Dva mlada Australca pronašla su 25. rujna 2024. mrtvu ribu koja pluta na moru. Ta se riba zove „riba sudnjeg dana“. Ona koju su oni pronašli dugačka je 3,5 metara a naraste i do 17 metara. Ima glavu sličnu konjskoj, lošeg je želatinastog okusa. Stanovnici Australije i okolnih otoka preplašili su se, jer kako se navodi u nizu medija, takve ribe plutale su po površini mora prije potresa i velevala (tsunami) u Japanu 2011. Slušamo kako uragan, Helena, divlja na jugozapadu SAD-a, toliko je jak i razoran da se to ne pamti. Do sada je poharao sedam saveznih država, ima dosta mrtvih, traga se za puno nestalih. Tko želi može kalkulirati o Posljednjem Danu. Tako je bilo i 2012., kad su po kalendaru drevnih Maja neki „znanstvenici“, izračunali da će taj dan biti 21. prosinca 2012. Kopali ljudi bunkere, skladištili konzerviranu hranu, vodu, kao da bi im to što koristilo. Pisali i pjevali pjesme, budalakali na sve načine. Puno puta kroz ljudsku povijest dešavale su se kataklizme koje su podsjećale na apokalipsu, i ljudi su mislili da je stigao „Posljednji Dan“, ali kao što Isus kaza: “Nitko ne zna dana ni časa, kad će se to dogoditi doli otac nebeski.“ (Matej, 24, 37,)
Ivanovo Otkrivenje
Budući sam krštena i time pridružena Crkvi Kristovoj, dužnost mi je barem onako laički upoznati se s gradivom Biblije. Vrlo često čitam Ivanovo Otkrivenje, jer dok ga čitam, osjetim silno strahopoštovanje prema Bogu, natjera me da pomno pazim što činim. Zaplaši me, jer Božja ruka i mije i bije. Stavimo uzde konju i okrenemo ga kud želimo, zakočimo automobil da ne udarimo negdje, ali pripitomiti sebe i zakočiti kad treba da ne učinimo kakvu glupost, to je malo teže. Kad molimo Gospinu krunicu i na završetku, Zdravo Kraljice, u toj molitvi na jednom mjestu kažemo, „K Tebi vapijemo, prognani sinovi Evini. K Tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini.“ Sklizak je teren na ovom svijetu po kojemu hodimo, zamke, provalije i neprijatelji su posvuda. Uzdišemo i plačemo, molimo se i vapijemo, jer ljudski put je trnovit. Ovisni smo o Božjem milosrđu, ljubavi i pomoći. No baš, Ivanovo Otkrivenje, utječe da život shvatim vrlo ozbiljno, ne zaribam sama sebe kakvom glupošću. Isus nam je Učitelj i Otkupitelj, ali u Otkrivenju se zrcali Božja najizravnija poruka.
Znanost kaže da će zahvaljujući NANO – tehnologiji, u nekoj izglednoj budućnosti na jedan list papira formata A4, stati sve dosad zapisano, i sve učinjeno. A meni je, Ivanovo Otkrivenje, baš to. Toliko je slojevito, i sadržava u neku ruku sve od početka svijeta, a posebno od početka nove ere do današnjega dana. Nitko do sada, ni mudraci, ni mistici, ni sveci, ni znanstvenici, nisu uspjeli dublje izučiti, istražiti ni dešifrirati taj tekst. Sve što su shodno svom razmatranju i proučavanju do sada iznijeli, jesu pretpostavke. Trebali bi svi vjernici to čitati i razmatrati, možda bi nekome sinula zraka svjetla da dobije dar Duha Svetoga i nešto dokuči. Žensko sam, kako kažu „kratke pameti“, ali i s to malo pameti usuđujem se razmatrati. Nešto me tjera na to mimo moje volje. Rovari u meni poput crva. Pitam se, obzirom da smo duhovno i moralno potonuli, dokle smo po Otkrivenju stigli na svom zemaljskom putu? Je li ovo baš ono vrijeme koje je navješteno u IV. poglavlju Otkrivenja, SMRTNA BORBA SVIJETA.
Sedam anđela
Je li ovo vrijeme kad i posljednji anđeo od onih sedam anđela „obučenih u bijeli i čisti lan, opasanih po grudima zlatnim pasom, koji nose u rukama sedam čaša Božjega gnjeva“…, izlijeva posljednju čašu. Jer kroz protekle dvije tisuće godina, usuđujem se pomišljati da je onih šest čaša do sada izliveno. Sadašnja zbivanja podsjećaju na to. „I sedmi anđeo izli svoju čašu u zrak. Uto udare munje, grmljavine, gromovi i veliki potres zemlje, „kakav nikada ne bi“, otkada se ljudi pojaviše „na zemlji“ – tako bijaše velik taj potres toliko snažan …“ . Koga zanima može čitati dalje. Ovo su tek naznake. „Potres“ ne mora značiti samo trešnju zemlje, već sveopću katastrofu, totalno urušavanje čovječanstva. Ako sad netko kaže kako se nismo urušili, očito je da mu nedostaje nešto u glavi.
Iako smo ponosni na svoju kršćansku vjeru koje je oplemenila svijet, unijela u njega svjetlo i nadu, uzdigla čovjeka, evo papa Franjo gdje god stigne ne prestaje se ispričavati za brojna zlostavljanja koje su počinili „crkveni pastiri“. U drugim religijama slučaj je identičan, ako ne i gori. Žrtve zlostavljanja su u većem broju djeca. Pedofilskim lancima diljem svijeta nitko ne može stati na kraj. Najmlađe silovano dijete prema nekim objavama imalo je samo 11 dana života. Vjerojatno ima i sablažnjivijih slučajeva. Prašta li Bog takve zločine, ne znam, ali što je sa žrtvama koje su zauvijek uništene? Pečati zlostavljanja ostaju trajno na duši. Tko ikada može iscijeliti zlostavljano biće, izbrisati iz njegova srca i uma to što žrtva proživljava, to je stigma iz koje trajno teče bol. Čak i zlostavljanje životinja ne bi trebalo biti dopušteno, ali tolerira se. Zlostavljanja u prošlim vremenima, bilo odraslih, bilo djece, bila su pravilo, pogotovo zlostavljanja ropkinja i robova. To se nije uzimalo u obzir. A zlostavljanja u braku? Kad bi se o tome govorilo, zemlja bi se tresla od jeze. Kod nas je uhićen policajac iz Bjelovara koji je zlostavljao svoju nevjenčanu partnericu i njezinu sestru. Uhićen je i radnik koji je došao tražiti kruha u Hrvatskoj, Uzbekistanac, koji je u Zadru zlostavljao djevojčice. Zlostavljača i zlostavljanih ima u obiteljima, u institucijama, na radnim mjestima, posvuda. Što sve zlostavljani nose u sebi i skrivaju od straha da to netko ne bi doznao, i koliko trpe, neizrecivo je. Zlostavljaju nas i Vlasti. Koliko nas je zlostavljao komunistički sustav u zemljama u kojima je doslovno uništavao čovjeka, ulio nam strah u kosti da nismo mogli disati. Kolike je pomorio? Okrutno su zlostavljani i narodi pokorenih zemalja. Izgladnjivani, trovani, ubijani nemilice. Zlostavljaju nas razni zakoni za koje ne znamo tko ih donosi. Zlostavljaju nas i oni koji su nam odredili mirovine koje mnogima nisu dostatne ni za mjesečne naknade za režije.
Pobjeda demokracije u Austriji
Na parlamentarnim izborima u Austriji, desna slobodarska stranka dobila je s 29 % glasova birača. To je stranka koja se želi izboriti za identitet i dostojanstvo svoga naroda. Odmah po objavi rezultata počela je golema hajka na tu stranku kojoj joj je na čelu Herbert Kickl, koja je tobože populistička, kojega nazivaju novim Hitlerom. Sve lijevo-liberalne opcije u mnogim državama krenule su da ga linčuju. Tko god teži desnoj opciji, po medijima se blati nemilice, fašist je i opasan za čovječanstvo. A čovjek samo želi mir i prosperitet svom narodu. Da odu silovatelji, nasilnici, lijenčine koji žive na tuđoj grbači, oni koji potkopavaju pravni poredak njegove zemlje. Teroristički napadi koje takvi čine i silovanja sve su učestaliji. Konačno i Španjolska vlada donijela je odluku o vraćanju ilegalnih migranata. Francuska se priprema za oštru kontrolu migranata. Ne znam što se s nama zbiva, mi smo vreća za svaku balegu.
Zašto bi u današnje vrijeme itko ikoga silovao? Seksualne slobode su neograničene. Pa ima bezbroj registriranih javnih kuća gdje se ide slobodno, ima tajnih, ima podvođenja. Korisnicima usluga na raspolaganju su žene sa svih kontinenata, svih nacionalnosti, svih boja kože, mlade i stare. Visoke i niske, mršave i debele. Zavodljive i manje zavodljive. Plavooke, kosooke, crnooke, smeđooke. Plavokose, zlatokose, crnokose, smeđokose, crvenokose, riđokose. Dugokose, kovrčave, kratke kose, čak i obrijanih glava. Postoje i javne kuće za pripadnike lgbt zajednica. U mnogim zemljama je uvelike razvijena i dječja prostitucija, na užas svih normalnih ljudi. Zar to nije dostatno za sve koji nisu skloni standardnim, naravnim erotskim užicima? Kažu da je prostitucija stara koliko i svijet. Iz mnogih drevnih knjiga, različitih tekstova, pa čak i iz Biblije imamo svjedočanstva o tome. Ispada da je čovječanstvo najviše zaokupljeno svojom seksualnošću. Izrađuju se i lutke-roboti, s kojima korisnik može postupati kako hoće, one su poslušne, trpe svaku vrstu nasilja. O ljudskim seksualnim sklonostima i maštarijama, napisani su milijuni knjiga, snimljeno bezbroj filmova, porno-zvijezde su među najbolje plaćenim glumicama i glumcima. Izgleda kako tu ne postoji nikakva granica, sve su davno prijeđene.
Pogubna Istanbulska konvencija
Seksualnom nasilju uvelike je pridonijela Istanbulska konvencija. Konvencija je sastavljena pod okriljem Vijeća Europe, a potpisana je 11. svibnja 2011. u Istanbulu u Turskoj. Stupila je na snagu 1. kolovoza 2014., nakon što ju je ratificiralo 10 država Vijeća Europe. Hrvatska je tu Istanbulsku konvenciju potpisala 2013., a ratificirana je 13. travnja 2018. Za nju je glasala većina zastupnika u Hrvatskom saboru. Do siječnja 2018., potpisalo ju je 48 država. U mnogim zemljama potpisnicama mnogi su odgovorni, razumni i pristojni ljudi digli glas protiv Istanbulske konvencije, jer je bilo prijeporno pitanje rodne ideologije i razdvojenosti roda. Ono da će štititi žene koje su zlostavljanje, kažnjavati prijestupnike i bla-bla, samo je prazna priča, krinka ispod koje se krije vražje lice. Naravno, po tom pitanju zaštite žena, nije učinjeno ništa. Postoje udruge vikačica koje nitko ne benda. Ali tu je ono što se po pitanju rodne ideologije i seksualne orijentacije itekako sprovodi. Negdje sam pročitala da je do sada nabrojeno 27 vrsta osoba s različitim seksualnim orijentacijama. Nisam htjela čak ni čitati do kraja koje su sve to seksualne orijentacije, jer me potreslo, zaplašilo, sablaznilo.
Govori se o ravnopravnosti svih tobožnjih spolova. Koji su to spolovi? Ja znam dva za čovječanstvo bitna spola, muški i ženski, i za treći gdje se nekad priroda prevari, dođe do poremećaja broja kromosoma, desi se greška i rodi se biće muško-žensko, koje se modernim jezikom zove, nebinarno biće. Tu se uplela i ilegalna trgovina hormonima koja se podmuklo koristi kod djece koja još nisu svjesna sebe ni svoje spolnosti. Što se nalazi u cjepivima, hrani i lijekovima, to je zasad pod službenim vetom. Ta konvencija podržava „Standarde spolnog odgoja u Europi“ koji uključuju, „praktične vježbe doktora“ za djecu od 0 do 4 godine života, želeći „standardizirati“ ranu seksualizaciju djece. Ovaj dokument koji su sastavili Njemački savezni centar za zdravstveno obrazovanje i lokalni ured Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), može vrlo brzo biti uveden i u nas. Ovo je sablazan nad sablaznima, ovo je ono, opet se vraćam, Ivanovu Otkrivenju, „klanjanje Zvijeri“, gnusoba gora nego u Sodomi i Gomori. Ovo je protivno hrvatskom Ustavu, hrvatskim zakonima, i Protokolu o spolnom uznemiravanju u slučaju seksualnog nasilja. Ima li itko u Hrvatskoj tko u ime svih nas smije podupirati ovakve stavove, nametati nam ovakvu ideologiju? Ili samo na to imaju pravo oni kojima smetaju molitelji na trgovima, ispred bolnica, čak predlažu za njih novčane kazne i zatvore. Ja ni iz medija ni iz institucija koje su dužne oglasiti se, ne čujem glasove razuma, prosvjeda niti poziva da se to razmotri na Vladi. Što se tu još ima reći?
Ratovi
Vidimo da ratovi eskaliraju, prirodne kataklizme više nisu pojedinačni slučajevi već svakodnevno divljaju na svim kontinentima. S jedne strane, u ratovima se bespoštedno ubija, ruši, pustoši, a s druge strane kad su prirodne katastrofe, broje se mrtvi, računa kolika je šteta. Kako sad to razumjeti? Ratujući sami prizivamo i doslovno proizvodimo nesreće i nemjerljivu štetu, nanosimo nemjerljivu bol jedni drugima, i to ne prestaje. To je unosan biznis. Novac koji se zarađuje na tuđim jadima. A s druge strane kukamo kako je priroda postala ekstremna, ide se iz krajnosti u krajnost. Mi smo neukrotivi, mi smo opaki, puno opasniji i razorniji od prirode. Kako razoputiti i objasniti onima koje ništa ne zanima osim onoga što će unijeti u crijeva, i kako će lagodnije živjeti da ni oni nisu iznad ljudskih tragedija. Kako objasniti roditeljima koji nisu nikad poželjeli pročitati Istanbulsku konvenciju, da bi bili primjereno informirani što čeka njihovu djecu? Kako navesti političke moćnike da ne nasrću na one koji tek dolaze na svijet, nemoćne, bezazlene, nevine? Njih žele oskvrnuti, povrijediti, učiniti čudovištima, na njima eksperimentirati, nad njima vršiti bludne radnje. Kako im reći da im je dužnost da zaustave ljudska zlodjela, ratove, ljudsko divljanje? Imaju toliko moći i načina da stanu tomu na kraj. Očito „Kip Zvijeri“, ima vlast i mnogi mu se klanjaju. Bože, do kada?
Svako malo u nas požar u nekom radnom kolektivu ili po običaju na Tomaševićim odlagalištima otpada. Ovaj u Gorskom Kotaru, u Mrkoplju, u pilani drva, može li se držati slučajnim? Požari se u većini slučajeva podmeću. U ovom poznatom kolektivu gdje u drvnoj industriji iz svake obitelji u Mrkpolju radi barem jedna osoba, što im je bilo jamac egzistencije i ostanka na ovom području, to je kao da si im presjekao životni dah. I prosvjed radnica u tekstilnoj tvrtki -Leonarda, u Daruvaru, izaziva nelagodu i strah. Bez posla ostaje 30-ak radnica, od kojih su neke samohrane majke, a plaću koja im je obećana neće dobiti, jer se zatvara talijanska tvrtka Benetton u Osijeku, i račun je blokiran. Eto kad se sve prepusti strancima. Ima u nas jako puno poduzetnih ljudi i onima koji su provjereni, pokazuju rezultate i imaju pošten odnos s radnicima, treba olakšati i dati im ono što se davalo stranim poduzetnicima. „U tuđinu nikad vire, ni u moru mire.“
Tomaševićev otpad
Što će Tomašević po novom planu s otpadom u Zagrebu? Nadzire li ga itko? Koliko je bačeno novca uzalud a da se sanacija odlagališta nije provela, i ono što kani učiniti, samo je bacanje novca. Ministrica okoliša, kao da nema pojma o čemu je riječ. Dok je na čelu Ministarstva prostornog uređenja i graditeljstva bio ministar Horvat, do onog „Posljednjeg dana“ ne bi se izišlo iz kaosa koji je učinjen u tom ministarstvu. Otkako je na čelo tog ministarstva došao Branko Bačić, učinjeno je jako puno. Vidljivo se ide naprijed, svaka mu čast. Ja bih mu dala i ministarstvo Zaštite okoliša i zelene tranzicije. Bačić je radišan, temeljit, pametan i pouzdan, odgovoran, ima emociju, nije samo lik koji lunja i pokazuje se po potrebi na televiziji da znamo da postoji. Stigao bi on i to postaviti na zdrave temelje i dovesti u red. U svakom slučaju bio bi dobar upravitelj ma gdje god bio postavljen. Takve trebamo.
I tako hodimo ovim svijetom, ne znajući gdje ćemo zaglaviti ni što nas čeka. Svi koji smo rođeni, baštinici smo ovoga svijeta, dio ljudske zajednice. A rasuli se, rascijepili, mržnja raste, taj opasni, neiskorjenjivi korov. Ništa ne mogu učiniti nego svima poželjeti da budu razboriti, suosjećajni, miroljubivi, mudri, malo više razmišljaju, ne sramote ni sebe, ni svoj narod, ni svijet, ni Boga koji nas je stvorio. Promišljajmo na one koji će tek doći, da ih ne dočeka samo gorka čaša žući, mnoge glad i siromaštvo, zlosilje, okovi i krvoproliće, jer od rođenja postajemo žrtve u ovom svijetu koji smo pretvorili u pakao. Makar izgradili nebodere visoke kilometar, činili tko zna kakva čuda, to nije otklon od zla. Ne bi smjeli dopustiti da nedužni plaćaju cijenu za naše grijehe.
1 komentar
Gđo. Bartulović,
Izvrstne opservacije, hvala.
Komentari nisu aktivni.