Vučić ide po svijetu i kuca na svaka vrata očekujući da će ga netko primiti
Proteklih dana prisjećali smo se mučnih događanja tijekom srpske agresije na Hrvatsku. Na mnogo mjesta donosilo se cvijeće, polagalo vijence, otkrivali se spomenici, palile svijeće, čitala imena žrtava. Živi se spominjali tragedija, neshvatljivo okrutnih tortura nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima, nad našim braniteljima. Rušenja, paljenja, iskaljivanja neviđene mržnje i bijesa nad cijelim hrvatskim narodom, ničim izazvanog. Dapače, tijekom desetljeća agresori su iscrpljivali sve naše resurse, ocrnili nas diljem svijeta, uništavali kao korov na njivi. Sve nam otimali. Našu kulturnu baštinu pljačkali i prikazivali svijetu kao svoju. Klali, silovali i mrcvarili na sve načine. U spomen na poginule održavale su se mise zadušnice. Proslavila se i 30. obljetnica slavne 4. brigade u Splitu. Zatim sjajna pobjeda Hrvatske vojske u VRO Bljesak u Okučanima. Prisjetili smo se bestijalnih zločinstava počinjenih u Borovu selu nad našim redarstvenicima, granatiranja Zagreba i mnogočega što je vezano uz taj agresorski rat.
Prekinuta šutnja o ubijenoj djeci tijekom srpske agresije
Prvi put nakon 30. godina od završetka Domovinskog rata, našim političarima prešlo je preko usta ono što je trebalo biti odavno rasvijetljeno i zločinci kažnjeni, a to je sjećanje na djecu ubijenu tijekom srpsko-četničke agresije na Hrvatsku. Kao da su pobijeni štakori, a ne dječica. Nitko nikad među onima u Vladi nije ni pomislio da bi se trebali zločini istražiti, krivci otkriti. Nema takve kazne kojom se takvi zločinci mogu iskupiti sve da u zatvoru provedu ostatak života. Ali šutjelo se. To je bilo pod strogim vetom. Ta i tako se svaki dan izvrši tisuće pobačaja, (u stvari ubojstava dječice), pa što spominjati tih 402 djece? Bili, i nema ih. Bog će se radovati što je dobio toliko anđela, mada na način na koji ne bi to poželio.
Neispunjena obećanja
Naravno, obećavalo se brda i doline, busalo u prsa. Te izgradili su porušeno, oporavili smo se, živimo u miru, predobro nam je, država o nama jako brine. Domovina nam je cjelovita. Ne, ne živimo u miru, nije nam dobro, naši mladi su iseljeni. Za koje desetljeće ne ćemo se više ni sjećati sebe. Domovina nam još nije cjelovita, granice nisu riješene. Ovo što nas je ostalo unutar Domovine, većim dijelom starija populacija, bolesni, uništeni ratnim tragedijama, drogom, alkoholom, kriminalom. Djeca se rađaju bolesna, jer je sve zagađeno. Žene masovno koriste kontracepcijska sredstva kojima narušavaju reprodukcijske organe. Gledala sam u jednoj dokumentarnoj emisiji od čega se kontracepcijska sredstva prave. Jedna glumica kupila je u nekoj dalekoj zemlji farmu da spašava krave koje se umjetno oplođuju a onda se iz njih vade posteljica i začeti plod, te se to koristi za proizvodnju kontracepcijskih pilula. Krave postanu kljusine, a ona se sažalila čak i nad tim iscrpljenim kravama. O tome ne mogu puno govoriti, ali u Hrvatskom Fokusu piše sjajna liječnica, veterinarka, – Marija Rodjena Kuhar koja piše o prisilnom cijepljenju i njegovim posljedicama, možda bi ona to stručno pojasnila.
Zaštićeni srpski zločinci
Moguće rušenje spomenika koji su podignuti u čast zločincima koji su uništavali Hrvatsku, navodno će se rušiti. Pa gdje na ovoj kugli zemaljskoj ima takvo što da se zločincima podižu spomenici za počinjene zločine na teritoriju tuđe države na koju su nasrtali mnogo puta, a zauvijek im oprošteno. Mi postali genocidni zločinci, oni žrtve. Stvarno se sve izokrenulo naopako. Još im i velebne spomenike podigli na grobljima, dok su mrtve kosti naših branitelja i nestalih tko zna gdje bačene. Žive uposlili, dali im mirovine. Vlada Republike Hrvatska uz goleme financijske izdatke stvara preduvjete da oni ojačaju, šire svoju kulturu a našu zatiru. Tako nas i dalje žderu nepravde, pitamo se čemu institucije, čemu država i zakoni kad nisu voljni ispoštovati ih? Da je netko njihov nastradao, bio zatočen u logoru, ili ne daj Bože njihovo dijete ubijeno, da su osjetili bol koja razdire srce i dušu i nikad ne popušta, bi li bili svjesni nepravde i patnje onih koji trpe? Ne bi bubali koještarije, davali prazna obećanja, ne bi stajali skrštenih ruku. Da njihova djeca napuštaju dom i traže po bijelom svijetu gdje će zaraditi poštenu plaću, priča bi bila posve drukčija. Jao onom tko je uzrok tuđoj patnji, kad – tad, osjetit će posljedice. „Ono što za života činimo, odjekuje u vječnosti.“ Ovo je rečenica iz filma Gladijator. Sve ovo što nam se događa, obori i one najhrabrije. Skrši čovjeka, skrši duh, ubije nadu.
Huliganstvo
Utakmica između Hajduka i Dinama odigrana u Splitu u subotu 3. svibnja 2025. još je jedno crno i mračno poglavlje naše stvarnosti. Osposobljene redarstvene snage bile su u punoj pripravnosti kao da se očekuje ratna agresija. Sukobi prije utakmice između Torcide i Bad Blue Boysa, činilo se da su izrežirani, jer brutalnost koju su pokazali pojedinci, čak ni između suprotstavljenih navijačkih skupina, bez obzira na navijačku strast i eksplozivni naboj, uz intervenciju policije, ne bi mogla dosegnuti razmjere takve mržnje i nasilja. Tko su oni huligani i nasilnici, koji su iskaljivali bijes na onome koga dohvate, u kakvom su psihičkom stanju da bi onako udarali i ranjavali bilo koga? U kakvom društvu su oni odgojeni, gdje mogu živjeti, jer među nedužnim i mirnim građanima nije im mjesto. Ozlijeđeno je 16 policajaca, uhićeno oko 160 nasilnika, neki su pušteni, neki pod istragom. Opet će sve proći uz simboličnu novčanu kaznu, koji mjesec rada za opće dobro ili što već. Imaju li ti huligani obitelji, imaju li svoju djecu? Tko uopće može ikoga zaštiti od takvih nasilnika koji su prijetnja cijelom društvu? Svi smo ugroženi, jer gdje god da se oni nađu, njihovo je ponašanje ugroza drugima. Neki ih pravdaju, kažu da je to izraz nezadovoljstva zbog društvenih nepravdi, frustracija, posljedice uzrokovane općim stanjem u državi.
Nasilje
Ne može to biti opravdanje, jer su ljudi posvuda nezadovoljni, mogli bi se međusobno ubijati i uništavati do istrjebljenja. Sve je više nasilnika i zatvorenika u svijetu. Predsjednik SAD-a, Trump opet otvara zloglasni zatvor Alcatraz, jer puno nepopravljivih zločinaca se izvuku plaćajući skupe odvjetnike, ili završe u zatvorima gdje također čine nasilje. U Alcatzaru gdje će biti među sebi ravnima, vidjeti će kako je strepiti za život i biti zlostavljan. Zločinačke organizacije preuzeli su čak i neke vlade. Navodno će oni ispravljati nepravde. Kuš!
Ugrožen brak
U obiteljima se događaju prave drame. U mnogim zemljama muškarci previše piju, drogiraju se, kockaju, varaju žene. Žene ne drže do braka, smatraju da su superiorne i da im muškarci samo ugrožavaju komoditet. Djeca trpe nasilje. Ovi muškarci što se mole po trgovima naših gradova, napadani su. Na njih pogrdama i zaglušnom bukom bubnjeva nasrću oni koji ni ne znaju što je obitelj, što je normalno, kojima je svaka institucija, pogotovo brak, za izrugivanje. Ne mora to biti ni brak, neka je i partnerstvo, jer su se mnogi opekli u braku i više ne žele vjenčavati se, ali neka među tim partnerom i partnericom vlada sklad i međusobno poštovanje. Tobože su ti izrugivači napredni. Sve treba razoriti što je u temeljima nekog zdravog društva. I čime to zamijeniti? Sramotom, razuzdanošću, neodgovornošću? Psovkama, pljuvanjem? Slušala sam pjesmu jednog repera izrugivača. Ajme koje neprimjereno izražavanje. Mnogi to prihvaćaju. Drugi šute, ako išta reknu ismijat će ih, ta živimo u vremenu „sloboda“. Na što li se svodi čovjeka?
Ratovi
Kakvi ljudi vladaju svijetom? Uglavnom mizantropi. Oni gaje mržnju i prijezir prema čovjeku, čovječanstvu i prirodi. Ne podnose nikakav red, ne daju nikomu mira. Vladaju se kao da su stvarni bogovi, ali oni iz pakla, samo im je na umu ubijati i razarati. Nasilno regrutiraju tuđu djecu, golobrade mladiće i guraju ih u smrt. Nije slučajno što su u rat gurnuti mladi ljudi, što se ubijaju mladi ljudi i djeca. To su žrtve koji okrutnici prinose na pakleni oltar svom vladaru tame. Svijet pred njima drhti. Koliko se granatira Ukrajina, koliko je mrtvih samo u tom ratu, da ne spominjemo druge ratove koji nisu ništa manje okrutni. Ovaj između Indije i Pakistana, koji dugo tinja, planuo je i može postati prava svjetska katastrofa.
Prljava dostava hrane prljavih dostavljača
Sad kad je postignut sporazum između SAD-a i Ukrajine o eksploataciji rijetkih minerala, to je dodatno dolilo ulje na vatru. Napadi su sve silovitiji. To je zasad jedini sporazum koji ima smisla jer bi ionako u Ukrajinu uložili vjerojatno mafija, crpli bogatstva i samo oni zarađivali. Ovako ide pola – pola. SAD vjerojatno dobro promišljaju kako doći na tlo Ukrajine i vaditi minerale bez opasnosti da će biti pod stalnim raketiranjima bespilotnih letjelica. Kakav ugovor sklopiti s Rusijom, da bi se spriječili njihovi napadi? To je škakljivo pitanje koje treba pažljivo razraditi i uz pomoć EU-a, koji ne smije stajati po strani. I EU treba rijetke minerale, te konačno pozabaviti se ozbiljnim pitanjima ne onime čime se bavi; rodnom ideologijom, pravima LGBT osoba, dopremanjem migranata, njihovom socijalizacijom, zelenom tranzicijom… Kad vidim one Wolt Drive dostavljače hrane, na biciklima koji bezglavo jurcaju posvuda, s onim prljavim naprtnjačama, ne bih to što dostave mogla progutati da sam gladovala mjesec dana. Svi odjednom trebaju dostavu, a samoposluge i trgovine hranom na svakom koraku.
Smrt u prometu
Prometni udesi gdje stradavaju brojni građani izgledaju kao neko prokletstvo bačeno na nas. Tko su sve vozači i u kakvom stanju voze? Jesu li osposobljeni za taj odgovorni posao? Jesu li dovoljno spavali, odmarali? Jesu li zdravi? Pod utjecajem alkohola? Droge? Tko ih kontrolira? Nedostaje vozača. Kažu digli im plaće. Možda im plaće i jesu malo iznad 1000 eura, ali što je to za budnost na dugim cestovnim rutama? Što je to u ljetnoj sezoni kad temperature prelaze preko 40 stupnjeva Celzijevih, vozi se u zastojima, ima da umreš od vrućine, u zagušljivim i pretrpanim autobusima koji se svako malo kvare. Kad ih noću napadaju huligani. Ni 2000 eura ne bi bilo ni približno zadovoljavajuće. To moraju biti psihofizički zdravi i snažni ljudi, vrlo trijezni i odgovorni. Ali koga je briga za raju, neka se tiskaju kao srdele u kutiji, neka hropću i znoje se. A i više se rijetko tko moli kad na put polazi. Mi na selu nismo išli ni na njivu, ni u polje, ni u šumu, ni po vodu na bunar, ni na put, da se nismo preporučili Bogu, stavili u Božje ruke. Mnogi su hodajući putom molili. Ostalo mi to u krvi pa tako činim i danas. Rekli bi stariji: “Tko se Bogu moli, s puta ne zalazi.“
Vučić ide onima koji će ga primiti
Vučić se vratio iz SAD-a. Rekoše, pozlilo mu. Sad je s njegovim zdravljem sve u redu. Krenuo i u Rusiju, gdje će se u Moskvi 9. svibnja 2025. održati velika vojna parada u povodu Dana pobjede nad fašizmom. Ali, Litva i Letonija, nisu dopustile prelet zrakoplova preko svog zračnog prostora. Nema rode. Ne može se sjediti na dvije stolice, vrlo je nezgodno, iako je to u politici običajno. Ipak netko kaže – ne. Nisi dosljedan, srpske su laži globalno poznate. Odnio vrag šalu. Sve se važe na filigranskoj vagi. Stigao je u Rusiju preko zračne luke u Bakuu.
Poljska se žurno naoružava. Susjedi su im Rusija i Bjelorusija, pa ne mogu mirno spavati. Izdvajaju golem novac za nabavu oružja, kane i svoju industriju oružja pokrenuti i razviti. Kad moraš kupovati oružje od drugih, često dobiješ rog za svijeću. Dugo čekaš, skupo platiš, nema ti tko servisirati ratne strojeve. Hoćeš – ne ćeš prisiljen si sam se brinuti za sebe. Ako se pouzdaš u bilo koga da će te braniti, taj najprije osigura sebe, i obično te iznevjeri. Tamo je bio i naš potpredsjednik Vlade i ministar obrane, Ivan Anušić. Srećom čovjek zna kako danas oružane snage moraju biti opremljene, kakav kadar moraju imati. Smatra da imamo dovoljno potencijala da i mi u toj vojnoj industriji nađemo mjesto. Ne daj Bože da sve to oružje bude upotrijebljeno, razorili bi cio Sunčev sustav. Kad već ne proizvodimo hranu na svom plodnom zemljištu nego uvozimo gnjilež i trulež, makar da se zaposle stručnjaci u proizvodnji oružja. Nažalost.
Sveti Duje
Danas. 7. svibnja, 2025. proslavili smo blagdan svetog Duje zaštitnika grada Splita i dan grada. Duje je bio podrijetlom iz Sirije, a djelovao je kao salonitanski biskup u Saloni. Pogubljen je tijekom progona kršćana 304. godine u doba vladavine cara Dioklecijana. Prvi splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin, nakon pada Salone u VII. stoljeću, naložio je da se kosti sv. Duje s ranokršćanskog groblja u Manistirinama u Saloni, prenesu u carski mauzolej na Peristilu u grad Split, čime je ujedno i posvećena splitska katedrala. Taj tradicionalni višestoljetni blagdana, zvan Sudamja, slavi se danima prije i poslije 7. svibnja. Slavlje je vrlo svečano. U Split se slije rijeka ljudi sa svih strana. Ipak, po mnogočemu ovo današnje slavlje bilo je siromašnije nego proteklih godina. Nije bilo svih onih bratovština, vjerskih i folklornih grupa i skupina, svih onih barjaka. Manje je bilo svećenika, manje državnih čelnika. U procesiji na čelnom mjestu bili su neki koji se izjašnjavaju kao nevjernici, poriču Boga, ali oni su prvi. Viđeni. Uglednici. I Juda je sjedio pored Isusa. Što se može?
Borba između Boga i Sotone
U ovom životu, kad se pomnije razmatraju događaji koji su bitni pokazatelji što činimo, čini se da je ovo borba između Boga i čovjeka. Borba između Boga i Sotone je oduvijek, a između Boga i Čovjeka je otkad smo mi stvoreni. Umjesto da stanemo na Božju stranu i dopustimo Bogu da dokonča našu patnju, mi smo se okrenuli protiv njega. Nismo svjesni što je očišćenje, što je iskupljenje, što je oslobođenje, spasenje. Koje prepreke moramo savladati da bi iskorijenili vjekovne zablude, bili jednom cjeloviti. Neki mudri i ustrajni, prohodili su sveti put kušnje, ali oni su u manjini. Nema ih dovoljno da se njima osoli svijet, da spase čovječanstvo. Mi bi Bogu dokinuli prava koja kao Stvoritelj ljudskog roda ima. Pa eto, sad vidimo što smo postigli samovoljom. Naša taština i prkos, skupo nas stoji. Oružje, oružje i oružje. Smrt, smrt i smrt. U tome smo preko grla. A mir? Nema ga ni u tragovima, ni u srcima, ni u dušama, ni u glavama.
