Tog dobrog mladog ribara koji je primio dječaka na barku žandari su zajedno sa sudruzima na otočiću pored Starigrada toliko mlatili da se jauk sužanja čuo do obale
Vinko Pakušić Škrokaro (Stari Grad, 1930. – 2010.), ostvario je sjajan opus. Poeziju, dnevnik, pjesme, pripovijetke, dramu, putopise. Dosta je toga u rukopisu, ali djelo lijepih i gorkih (amarcord) uspomena “Moj nuono i druge priče iz Paiza” (paese je selo, pokrajina) iz 2004. godine zvoni slatkom čakavicom, majstorska čipka kratkih priča i slika prošlosti.
Pasovale (prolazile) su ure. Kruto veselo kurilo je vrime. Bonaca – divota I ko ne bi siječnja tu lipotu i zakantol? (zapjevao) Ko ne bi napunil sačac muora i odbila ga doma za blazinju? (jastuk)
Svako sarce koje je i manje ranjeno, tukalo bi da duojde sada u ovu batanu (tip lađe ribarske), u ovu koru od oriha (oraha), da se malo zavojo (zabavlja) i izdahne, sve bi mu pasalo (prošlo).
Jer tuo more imo u sebi lik za sve bolesti, za sve juske (ljudske) nevoje i palangore.”
“Ova kašeta ispod naših nuog bila je lipa kako fijera (sajam sa drangulijama mahom šarenim), kako pun banak najlipših igračkih…”
“Kantol je kako grdelin. (češljugar, staglin, štiglić)
Tuo se sve intonavalo kako boket najlišega cvića, tuo je meni opijalo dušu i tilo…”
Tog dobrog mladog ribara koji je primio dječaka na barku žandari su zajedno sa sudruzima na otočiću pored Starigrada toliko mlatili da se jauk sužanja čuo do obale. Ipak nisu se ni komunisti poslije pokazali milosrdnijim od žandara. (op. T.T.) (janduormi čapali Pijereta)
Barba Fobe Mijengo, Tuona, Stana, Nikolina, Bepo osebujni su likovi priča piščeva djetinjstva.
Poetičnih, iako zadnje poglavlje o bolesnima od tuberkuloze nježnije duše neka priskoče.
Dalmacija je bila i zemlja tuge, zato je moguće i zamisliti blasfemiju komunizma, fašizma nekad ; danas u obilju praznog i protuživotnog liberalizma.
“Dvodeset i pijetog jenora (siječnja) 1938. godišta, dogodila se jedna tremijenda (zastrašujuća)stvor. Ne samo navar(h) Paiza (mjesta), nego nad cilon Dalmacijom začarnjenilo se nebo. Parilo (činilo) je da je neko prolil kor (krv) po nebu i sad ta kor putuje po svitu. I Judi su bili čarnjeni, a bori su čapali kolur zemije. (borovi uhvatili boju zemlje) Bilo je zima i lijed (led) je stisal cilu Novu rivu, ispunila je sve one jonke (rupice) ča su učinili kareti. (karići, drvena minivozila sa željeznim kotačićima)
Judi su izahodili (izlazili) Vinka, gledali u nebo, mohali glovuon, i svak je rekal svoje. Po njima tuo se prolila kor, juska kor po svitu i da nas Bog opominje. Niki su štroligali kako je tuo od Sunca, i kako je hlodno. Sunce se odbije od muora i tuče u nebo.”
“Talijonci su bili smišan svit, a smišno su bili i obučeni.Imali su na glavu klobuke sa perjanicom od fažane, a nosili su nike krotke puške, a bili su moli, zapol čovika. Fobe je slobodno moga čapat četiri pod ruku i odniti ih u levut.” (leut, vrst barke)
” Bidan naš Paize – imol si Endehaziju dvi šetemone (tjedna), a poslin Talijonce, pak su nas oslobodili partizani, ma su utekli prin što su došli Nimci, pok su se urotili, a umej temu su nos kanunima (topovima) tukli sa ingleškijeh brodova.”
Fobe i dječak (pisac) su sa Nijemcima mijenjali ribu za kruh, žito ili raž.
“Bili su mi fali jednu panjolu, a tuo je bila Amerika – kruh – kapite (shvaćate), kruh! Ije da je bil čoran(crn) i da si čovika mogal ubit sa njim (toliko tvrd), ma se moglo jist.”
Nijemci su se povukli iz sela, ali Englezi su to ne znajući sa brodova otvorili vatru i ubili troje mještana.
Sirota Nikolina je imala prihod od kokoši.
“Ma bogati! Ca ste pametni, a? Da von jo dan jaja za feticu sira? Kako ne! Jite vi sir, a muoj Bepo ce joje, pak ćemo vidit komu Ce bit boje pri stunku. (stomaku) Pok, ca je tuo sir? Pinku mlika, i tuo ne cistega mlika nego kozno ca oni izmisodu unutra. Nijece sir u moju fameju, ne! Šijest son ih odgojila bez sira i eno ih, ca in fali? Svi su zdravi kako hrebi (krijek) od masline.”
Kad bi: Bepo ulovio dobru ribu mogli su kupit malo štrakula. (Goveđa podstražnjica, dobra za juhu. U Dalmaciji cijenjeno)
“A ča je tuo, puol kila za njih sedan? Tuo je bilo samo za gledot i jist očima. Nikolina bi uvik kuhola maništru ma na folšu juhu, pulijentu na slone sardele ili sa pinku loja, fažuol,a za večeru zieje (zelje), pijatić ziejija sa slonon sardelon i žmuluon (čašom) vode, a od ribe bi se izilo somo ono ča se ne bi moglo prodat.”
Kako je Nikolina klela kad su joj ukrali kokoš. Njeno jedino blago.
“Grijemo kako puži po katramu.” (Idemo kao puževi po katranu)
“Zač papa da grijemo doma? Ovuod je puna damijonica vuode, imamo ča pit.
– Nemuoj bit šalvadik (salvatik, zdravitelj), vuoda se stavije na stol za cviće, sa njuon se zalije vartaj (vrt), u njoj se liježu karkavice.(žabe). Bogati, neka mi dodje karkavica u grlo, ča ću onda?”
Mali duhovito odgovara tati da kad bi bilo tako, cijelo bi selo kreketalo osim Buzolića. Nastranu šala, vino daje kalorije, željezo, cirkulaciju i dezinfekciju. Srdela i ulje korisne masnoće.
U vrijeme kada su talijanski fašisti brutalno napadali gladnu i nemoćnu Etiopiju stari Gorgo je kazao: “Mi smo Abesinci. Grijemo na ribe sa vodom, ne imo(jedemo) mijeso(meso), ne možemo kupit postole (cipele)… boje je puoć u Abesiniju poginiti, nego ovako živit.”
Ubilo je kroja Lesandra u Marseilleu, a doša je ingliješki kroj na otok u krotke gaće i ni izglijedol bogzna čo!
Autor Vinko Pakušić mi je drag već i tim što sliči na prijatelja Boža, starog brodskog albatrosa, zapravo ima i oka i nosa i sluha, osjeća pulsiranje života. Veliki je talenat Pakušić, nažalost ostala su mu djela nedostupna
Njegov me rječnik sjeća djetinjstva kad bi moja none rekla “Apena je arivo vapor u Porat!”
Da ste je pitali koji je to jezik začuđeno bi Vas pogledala i rekla hrvatski.
Ima u rječniku Pakušićevom i riječ kojom narod zove onoga koji nasjedne na ženinom imanje. To je na stranici 120, a ja je ne ću rijet, jer ima ljudi osjetljivih na grubu rič! Domazet na starograjski puno grubo se kaže!
(Svršetak)
