Hrvatski Fokus
Kolumne

“Znaš li ti tko je moj tata?”

Mjesni šerifi i njihovi obijesni sinovi izazivaju strah, vrše teror i iživljavaju se

“Znaš li ti, tko sam ja?”, tu i takvu  rečenicu smo često čuli, slušamo je i slušati ćemo je, bez obzira u kojem i kakvom društvenom uređenju živimo, tko je pozicija, a tko opozicija. To se prenosi generacijama. “Znate li vi tko je moj tata (mama)?”, upitao bi učenik učitelja ili profesora, kad bi dobio negativnu ocjenu. Tu se je trebalo samo nasmijati. Međutim ja ne bih bila ja kad učenika ne bih zapitala: Znaš li ti tko je moj tata?”
– Ne, ne znam. Valjda nije netko poznat i važan.
– Jako je poznat i važan, makar samo u svom selu. On živi od rada svojih ruku i od uroda svoje zemlje. Radi neprekidno svakodnevno od jutra do mraka, da bi prehranio svoju obitelj. Plaća veliki porez da bi takvi, kao tvoj otac imali velike plaće i mislili kako na sve imaju pravo, pa i na tvoje ocjene.
– „Imat ćeš jedinicu iz matematike, tako dugo dok ne naučiš, ono što moraš da bi završio osnovnu školu.”
– “To ćemo još vidjeti.”
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/12/students-behaving-badly.jpg
Vidjeli smo uskoro. Otac je po mom pozivu došao u školu. Složio se sa mnom. Matematika se naučila, prepotencija nestala, ponašanje se vidno popravilo. Takvi su rijetki. Poznajem neke ravnatelje koji su učenicima poznatih očeva (lokalnih šerifa) u birtijama i na roštiljima u vikendicama sređivali ocjene. Kad neki kolege i kolegice nisu na to pristali, pozvana im je inspekcija.
“Znate li vi tko je moj tata ?” zapitao je mladi, tek diplomirani inženjer, kad mu je ravnatelj instituta rekao da ne zadovoljava mnoge uvjete za pripravnika.
“Boli me k…, tko je tvoj tata? To ovdje nisu kriteriji.” Ti kriteriji su se s vremenom “uskladili” sa željama, i prilagodili potrebama, jedva diplomiranih, kad je nečiji tata, bio pri vrhu ili u vrhu države, sasvim svejedno koje.
Naivno smo mislili kako nas u našoj samostalnoj, suverenoj, neovisnoj, demokratskoj, europskoj, modernoj, Lijepoj našoj, više ne će pratiti stare sheme, komunističke metode i “drugarski” principi rada i djelovanja. Kaj god! Sve se to prenijelo u “novu” državu, razgranalo, ojačalo i implementiralo u cijelo društvo, u svim područjima i segmentima, naročito u politici. Za vjerovati da je takvo nešto, uglavnom uvriježeno u nekim manjinskim grupama, interesnim skupinama, nedovoljno obrazovanim pojedincima koji sebe smatraju zaslužnima za nastanak, obranu, rast i razvoj Republike Hrvatske, po bilo kojim osnovama. Međutim, to daje negativan i sramotan pečat onima, na koje se dotični poziva, kome ili čemu pripada, bez obzira da li oni na koje se poziva dotični podržavaju ili ne podržavaju, njegovu tezu o njegovu osobnu značaju, bitnosti, stečenim zaslugama i trenutnoj funkciji, bilo gdje.
Balkanac ostaje Balkanac, naročito kad ga ohrabri alkohol i kad smatra da je glavni u nekom društvu. Članstvo RH u EU-u, to ne može umanjiti, ukloniti, niti apstrahirati. To se uči od najranijeg djetinjstva, u roditeljskom domu, u vrtiću, u školi, na fakultetu, odnosno svugdje, u firmi, društvu, na ulici. Čovjek sam sebe oblikuje, učenjem, radom, djelovanjem i životom. Svaki onaj tko se zaista, stvarno, utemeljeno ističe, uzdiže i nameće kao  vrijedan, istinoljubiv, pošten, stručan, poseban i zaslužan, ne će se sam hvaliti, isticati i tražiti poseban status, nigdje, ni za što. Takvi su ljudi skromni, ponizni i veliki, bez obzira na zvanje, zanimanje i poziv. Ne traže nikakve privilegije za sebe. Kad-tad zajednica i društvo će uočiti njihove vrline i nagraditi ih za to. Ako se to i ne dogodi, što nije rijetko, takvi pojedinci  su cjelovite ličnosti. Nije im potrebna posebna pažnja, funkcija, niti privilegija. Imamo ih, podosta. Nisu uočljivi, posebice onima koji su se posredstvom drugih i članske iskaznice brzo uspeli do vrha društvene ili političke ljestvice, te se smatraju elitom. Kaj god! Kojekakvih elita mi imamo, u svim područjima.
Imamo heroja iz München bojne i  stopostotnih ratnih vojnih invalida, koji su nakon oblokavanja, sa službenim džipom završili, u nekoj seoskoj grabi. Imamo raznih stručnjaka, eksperata čak, s lažnim kupljenim diplomama. Imamo primatelja raznih državnih poticaja, bez ičega, na što se poticaju daju. Imamo podobne i sposobne. Podobni su u vrhu. Sposobni se uglavnom, ne vide i ne čuju, poput znanstvenika Ivana Đikića koji je jako glasan. Zar je onda čudno i neshvatljivo da smo tu gdje jesno, među zadnjima po svemu dobrome  i među prvima, po svemu ne baš dobrome i po lošemu. Ova zdravstvena kriza – divljanje COVID-19, nije nastala spontano. To je rezultat rada i odnosa prema svima nama. U sve smo upleli dnevnu politiku. Jednom je virus opasan, drugi put nije, treći put ga nema, pobijedili smo ga, četvrti put je zanemariv, peti put je opet opasan, i sve tako redom prema dnevnim potrebama vlasti, vlade i premijera, što je Stožeru putokaz za interpretaciju, predlaganje, donošenje mjera, zabrana i kazni. Sve to običnog čovjeka zbunjuje i dovodi u zablude, koje štete njemu samome. COVID-19 ne bira svoje žrtve, ni po čemu. Nema podobnih. Nema privilegiranih za virus, iako, možda ipak, privilegirani postoje, u tretmanu kad ih virus napadne, bez obzira kako taj “rat” završio.
Čitam kako se traže “privilegije” u bolnicama i na grobljima. Sramota. Što očekivati, kad si svatko baš svatko dopusti pitanje: ”Znaš li ti tko sam ja?”, tražeći time za sebe neke olakotne okolnosti, benefite i oslobađanje evidentne krivnje, osobnim kršenjem zakona. Sjetimo se samo koliko je “tatinih i maminih” sinova oslobođeno krivnje ili malom krivičnom kaznom osuđeno za velika i teška zlodjela i zločine, naročito divljajući u prometu, bijesnim autom. Mjesni šerifi i njihovi obijesni sinovi izazivaju strah, vrše teror i iživljavaju se u svom rajonu, nad nedužnim građanima. Njima je sve dozvoljeno, ponegdje i besplatno. Ne želimo li biti “slučajna” država, već država u pravom smislu te riječi sa svim odrednicama, što jednu državu državom čine, nužno se moramo promijeniti, svi po redu.
“Znaš li ti tko sam ja?”, bi trebalo  i moralo nestati iz rječnika i uporabe, svakog građanina Lijepe naše.

Ankica Benček

Povezani članci

Protuhrvatski revizionizam Ace Stankovića

HF

Rezultat izbora u Italiji ohrabruje

HF

Srbi u Vukovaru imaju sva prava!

HF

Putinovi prijatelji na Zapadu izdaju Europu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...