Je li Englezima Ribar kao fanatik mogao smetati u njihovim planovima!?
Komunistički visoki dužnosnik Crnogorac Veljko Vlahović (1914.-1975.) bio je pošten čovjek, idealist. U Španjolskom građanskom ratu ostao je bez dijela noge, tijekom rata je u Moskvi urednik tzv. “Slobodne Jugoslavije”. U knjizi “Zapisi, sabrani radovi VII, Titograd, 1981.) svjedoči o jako zanimljivom događaju.
“Noćna uzbuna”, stranica 80. Usred noći, točnije u 1 sat ujutro Vlahovića je probudio telefonski poziv. Javio se Manuilski (Dimitrij Zaharovič, 1883.-1959.). Manuilski potječe iz ukrajinske seljačke obitelji, zarana boljševik, sudjelovao u pobuni mornara u Kronstadtu. Novinar, knjiški čovjek, akademik, zamjenik Bugarina Georgija Dimitrova u Kominterni. Iako je bio blizak s Lavom Trockim Staljin ga je poštedio smatrajući ga dobrodušnim i bezopasnim. Manuilski je zamolio Vlahovića da odmah dođe u Centralni komitet. Vlahovića je zbunilo pitanje stražara ima li kod sebe oružje.
Zatekao je Manuilskoga kako nervozno šeta; u fotelji je “bezizrazno” sjedio Mirov, urednik časopisa “Komunistička internacionala”.
Na upit druga Veljka zašto je pozvan u to doba noći Manuilski mu je pružio odluke II. zasjedanja AVNOJ-a (komunističke vlasti) u Jajcu (BiH). U nervoznoj i nategnutoj atmosferi inače dobrodušni i empatični Manuilski (koji se uistinu bio zabrinuo za Tita tijekom borbe na Sutjesci u proljeće 1943.) pita “druga” Veljka kako tumači te odluke? Vlahović odgovara da je to rezultat opće borbe naroda Jugoslavije.
Manuilski ga pita kako to gleda u svjetlu Teheranske konferencije (28. 11. do 1. 12. 1943., velike sile Sovjetski Savez, Britanija i SAD su dogovarale o budućnosti Europe i svijeta. Važna je odluka da se pomaže partizane i prestane pomagati četnike) Vlahović diplomatski odgovara da ne zna ništa o odlukama u Teheranu, a da vjerojatno ni drugovi u Jugoslaviji nisu s tim upoznati. Manuilski eksplodira i izjavljuje; “Idite do vraga, svi ste vi Jugoslaveni isti!”
Mirov je uskočio tvrdeći kako Vlahović ne shvaća o čemu se radi (što je vjerojatno istina, op. T.T.). U međuvremenu zvao je Molotov (Vjačeslav, 1890.-1986., sovjetski diplomat i političar blizak Staljinu, kao ministar vanjskih poslova potpisao Sovjetsko-njemački pakt s Ribbentropom 1939.). Manuilski je kazao Molotovu da je Vlahović kod njega i da se dogovaraju što objaviti u radio emisiji “Slobodna Jugoslavija”. Manuelski je oštro kazao Vlahoviću: “Eto, ljuti se i Hozjajin (gazda, jedan od nadimaka Staljinovih). Molotov ove odluke tumači kao zabijanje noža u leđa politici SSSR-a. Odluka o zabrani povratka u zemlju kralju Petru (Karađorđeviću) ne možete objaviti u emisijama”.
Lukavi Vlahović
Vlahović tvrdi da je bio zbunjen i pokušavao shvatiti što se događa (toliko zbunjen da komunističku zabranu povratka u zemlju jednom legalnom prijestolonasljedniku kojeg podržava London, pa i Washington nije mala stvar. Toliko naivan nije ni Vlahović, op. T.T.).
Manuilski se oraspoložio
Za nekoliko dana bio je drug Veljko opet kod druga Manuilskoga, ovaj puta raspoloženoga. Manuilski je izjavio “Vi Jugoslaveni imate ludu sreću”. Pristojni i povoljni komentari svjetskog tiska su odobrovoljili birokrata.
“Čini se da komentatori smatraju da su ove odluke bile unaprijed dogovorene među saveznicima i da su tijesno povezani s Teheranskom konferencijom.”
Lukavi hrvatski političar Vladimir Velebit (1907.-2004.) pita iz Kaira Nacionalni komitet (oslobođenja Jugoslavije, tzv. NKOJ) koji su tekstovi AVNOJ-a autentični, oni iz Jajca ili oni koje je objavila Slobodna Jugoslavija u Moskvi?
Još jedna mala simpatična anegdota. Sovjetski akademik N. Deržavin potpisao je Vlahovićev članak, jer je Manuilski smatrao da bi se uz Vlahovićev potpis članak moglo shvatiti kao jugoslavenski pritisak na sovjetsko rukovodstvo.
U članku iz 15. travnja 1944. se pita: “Zar nije došlo vrijeme da sovjetska vlada i druge vlade Lige naroda prekinu diplomatsko odnose s propalom grupom jugoslavenskih činovnika (misli na staru kraljevsku vladu, op., T.T.) i policajaca u Kairu koji ne predstavljaju nikoga osim sami sebe? Zar nije došlo vrijeme da se, prizna privremena vlada koju je stvorio sam narod i koja, prema neospornim podacima (?!, T.T.) uživa podršku ogromne većine Jugoslavena?”
Zakulisne moskovske igre
Taj članak je potpisao Deržavin Nikolaj Sevastjanović (1877.-1953.) filolog, bavio se podrijetlom ruskog naroda, poviješću Bugarske, ukrajinskim pjesnikom Tarasom Ševčenkom itd. Deržavinu oštro odgovara Korovin (1892.-1964.), specijalist za međunarodno pravo i član najviših birokratskih tijela. Korovin ističe “potocima ruske krvi izbavljeni su narodi Jugoslavije od inozemnog ropstva, u početku turskog, zatim njemačkog.”
Zaključak je. Korovina da Deržavin nije uzeo u obzir preporučujući sovjetskoj vladi prekid odnosa sa jugoslavenskom emigrantskom vladom to kakvi su odnosi naših saveznika prema toj vladi.
Manuilski i Georgi Dimitrov (1882–1949.) su imali simpatije prema komunističkoj Jugoslaviji, ali su oprezno lavirali.
Je li zasjedanje u Jajcu bio Titov blef, ili je SSSR lukavo iskušavao dokle može ići njegov utjecaj, ili su iza toga Britanci, što je na prvi pogled nevjerojatno.
Može li pogibija Iva Lola Ribara (1916.- 1943.) 27. 11. 1943., dva dana prije zasjedanja u Jajcu biti u svezi sa stavovima Britanaca i Sovjeta? O tomu nam je zanimljivo svjedočenje F. W. Deakina (1913.-2005.), predavača povijesti na Oxfordu koji je o svom boravku među partizanima ostavio knjigu “The Embattled Mountain”.
Jugoslavenski partizani, uključujući i samoga Ribara bili su protiv rizičnoga leta zrakoplovom koji je tek pristigao s pilotom prebjeglim iz Hrvatskih oružanih snaga NDH. Ribarov šef osiguranja bio je spomenuti Velebit koji je i sam trebao ići.
Službena istraga je proglasila krivim telegrafista koji je poginuo u napadu
Kako su Englezi forsirali let (i sam Deakin) krivica je ostala na njima, pa i dosta je hladno bilo držanje partizana prema njima, dok Tito nije kazao da je bio obavješten i odobrio.
Ostaje pitanje kako je laki njemački avion tipa Henschel bio baš toga jutra iznad Glamočkog polja, kada je trebala ekipa s Ribarom otići u Bari, Italija. Je li Tita zasmetala popularnost elokventnog, obrazovanog i šarmantnog mladića od 27 godina koji mu je mogao biti konkurencija? Nema dokaza o tomu. Je li Englezima Ribar kao fanatik mogao smetati u njihovim planovima. O tomu također nema dokaza, uostalom sam Deakin je riskirao život.
Zanimljiv je slučaj njemačkog obavještajnog časnika kojega su Englezi htjeli ispitati u Britaniji. Tito im ga je prepustio, ali da ga nakon rata vrate na suđenje u Jugoslaviju. Deakin to naziva hladnim Titovim humorom. Kasnije se u tekstu njemački časnik i njegova sudbina ne spominju. Razgovor partizanske delegacije s Nijemcima u Zagrebu (Velebit, Koča Popović, Đilas) nije mogao Englezima biti tajna. Kako je Tito mogao biti tako blizak s Englezima da mu Churchill povjerava vlastitoga sina Randolfa, i da u Napulju 12. kolovoza 1944. tako srdačno razgovara s britanskim premijerom i istodobno skrivi smrt Ive Hagjije (djed dr. Ive Banca) i Ive Tartaglije (1880.-1949., splitski gradonačelnik), te Dušana Šeparovića, uglednih antifašista, masona i anglofila? Zašto je divljački pretučen novinar Ive Mihovilović (1905.-1988.), što su od toga masona i partizanskoga čovjeka htjeli doznati pripadnici državne sigurnosti u svibnju 1945. godine? Naime on je bio označen kao veza u torbici Randolfa Churchilla!
S Ribarom je Vlahović bio blizak prijatelj. Ribarov otac Ivan (1881.-1968.) bio je predsjednik jugoslavenske skupštine kada je KP proglašena nezakonitom. Drugi brat Jurica Ribar (1916.-1943.) poginuo je početkom listopada u Kolašinu, Crna Gora. Ribari su bili Hrvati i po ocu i po majci. Stari Ribar bio je mason.
Osim možda moskovskih i londonskih pismohrana istinu je jedini mogao znati Vladimir Velebit, lisac hrvatske politike.
