Nema susjeda protiv kojega Srbija nije ratovala zbog teritorija
U hrvatskom kotlu ne prestaje vriti. I nema čega još nema. Imamo i vukove, i jastrebove, i lešinare, i šakale i lisice. I, sve su to Božja stvorenja, kako kaže mađarski nadbiskup Gyula Marfi. Ali, samo dotle dok se ne preobuku u ovčja odjela. A mi u Hrvatskoj imamo cijelu kolonu takvih preobučenih.
Pa imamo i domoljube koji vole Hrvatsku, ali imamo i mrzitelje svega što je hrvatsko. Imamo i branitelje Hrvatske i rušitelje svega što je Hrvatima sveto. Imamo i prave, ali i one nazovi političare. Ali, imamo i one koji bi htjeli označiti sve ovo naše kao svoje, pa onda“prisajediniti” onoj njihovoj, tamo daleko. Pa se svim silama upiru, da taj njihov zacrtani “vekovni san“ i ostvare.
Pa nam, onda, nameću neku drugu i drugačiju povijest, pa nam ruše sve naše vrijednosti i tradiciju, pa nameću neko drugo pismo i neki drugi zajednički jezik.
Pa bismo, ako se ne probudimo, uskoro mogli i mi zapjevati:
“Oj Srbijo, ne treba ti više, pola Lijepe naše, ćirilicom piše!”
Tako je, nedavno, potpredsjednik Vlade Boris Milošević, u velikom intervjuu za Večernji list, otkrio kako se bori za implementaciju ćirilice koja, ustvrdio je, “nije agresorsko nego pismo kao i svako drugo i da Hrvatska ne će ništa izgubiti ako implementira svoje vlastite zakone i ćirilica se pojavi na nekoj javnoj ploči”.
‒ E. ne će to ići baš tako kako ste zamislili! Ćirilica nije hrvatsko pismo. I sada je, kao što je uvijek i bilo, službeno pismo latinica. I bit će zauvijek, Jer, službeni jezik i po Ustavu je hrvatski.
I samo HRVATSKI.
A ćirilicu možete, samo sanjati!!!
I KAZASTAN JE UVEO LATINICU, A VI BISTE NAMA UTRAPILI ĆIRILICU.
“U Hrvatskoj je službeni jezik hrvatski, koji je materinski za 95,60 % stanovnika, s latiničnim pismom…
Ostali su jezici doseljenih naroda:
albanski, bošnjački, bugarski, crnogorski, češki,
hebrejski, mađarski, makedonski, njemački, poljski,
romski, rumunjski, ruski, rusinski, slovački, ssrpski, slovenski, talijanski, turski, ukrajinski i vlaški.
A manjinski jezici u Hrvatskoj zaštićeni su međunarodnim sporazumima i ugovorima, ustavom, ustavnim zakonom i drugim zakonima”, Wikipedija.
‒ S jezikom je, moja Monika, uvijek i počinjalo. A nastavlja se i sada. Iako su sve pripremne radnje, mic po mic, već urađene.
A “da se postigne mir i mirnoća u Europi, neophodno je razoriti ne samo imperijalizam Njemačke, nego također imperijalistički šovinizam male Srbije”, rekao je davne 1945. na Jalti, britanski premijer Winston Churchil.
Bilo je nekada, ali je i sada. Jer se od tada ništa nije promijenilo. Sve do dana današnjeg.
I dalje se vrše pripreme za veliki san… o Velikoj Srbiji. I dalje se optužuje Hrvatska, I dalje nam se tovare na leđa svi grijesi ovoga svijeta. Da bi se uljepšala njihova prava slika i poništili zločini koje su stoljećima, u svojim imperijalističkim pohodima i etničkom čišćenju okupiranih područja, vršili nad svim svojim susjedima.
I, nema susjeda protiv kojega nisu ratovali zbog teritorija. Od Hrvatske, Bugarske, Madžarske, Makedonije, Rumunjske (oni su bili u planu), Crne gore, Bosne i Hercegovine, sve do Albanije …
„Strategija i taktika Srba je naseljavanje u susjedne zemlje, a zatim destabilizacija tih istih zemalja, terorizam i provociranje međunarodnih sukoba u regiji, zatim agresija i okupacija susjednih zemalja, ubojstva, prisilna mobilizacija, silovanja i terora nesrpskog pučanstva na okupiranom teritoriju, genocid s karakteristikama „etničkog čišćenja“ i progon nesrpskog pučanstva iz te druge zemlje, koje se tako destabiliziraju radi novih dugoročnih srpskih osvajanja, te doseljavanja srpskih kolonista u svrhu proširivanja „Velike Srbije…
…Agresivna politička taktika“ strvinarskog imperijalizma“ sastoji se u tome da se u cikličkim razdobljima, otprilike svakih 20 godina, terorizmom destabiliziraju susjedne zemlje ili pojedine regije, a zatim se agresijom priključe Velikoj Srbiji. Pučanstvo se genocidom očisti i protjera u sljedeće zemlje koje se kane destabilizirati, a na „neočišćena“ područja nasele srpski kolonisti“, izrekao je i napisao o srpskom imperijalizmu, nekadašnji francuski predsjednik i ministar rata, gospodin Georges-Benjamin Clemenceau, koji je njihovu politiku nazvao „strvinarskim imperijalizmom“ i konstantom srpske pretenzije na tuđe teritorije
A čopori njihovih i inih hijena i dandanas kruže oko nas. I sve ih je više i više… Pa kada nas okruže, kako oni misle i kako se nadaju, onda će navaliti – najprije da nas dotuku s pticama grabljivicama, a onda puste lešinare i potpuno nas unište…
I trpeza je puna očerupanih ostataka…
Pa tko voli, nek izvoli.
A, za svu tu pripremu i pripremne radove, u Hrvatskoj imamo i vrhunske majstore za pisanje scenarija, za nastupe, za provociranja, za angažiranja i uvježbavanje glumaca i statista u predstavi, za stvaranje kaosa i drame. S ove i one istočne strane. Točnije, sa svih strana. Jer, puno je onih oko nas, zainteresiranih za ovu našu prelijepu, Lijepu našu…
No, majstor nad majstorima, tj. majstor od zanata, a ispečen, zna se već gdje, nesumnjivo je naš mili Milorad, zvani Pupi, Srbin po zanimanju i po manjinskoj etničkoj pripadnosti.
A, sve je počelo davno, davno. I puno, puno prije.
Tako je i srpski ideolog Vasa Čubrilović izjavio u svom govoru 1939. godine u Banja Luci: “Srpska nacionalna manjina u hrvatskim zemljama mora uvijek predano raditi na sprečavanju nastanka bilo kakve hrvatske države, a ako se to usled povesnih okolnost i dogodi, pa Hrvatska dobije državu, dužnost joj je aktivno raditi na dekonsolidaciji takve države”.
I povijest nam se ponavlja i ponavlja… Ali, sada su, umjesto onih nekadašnjih, sada ovi naši današnji koji zdušno djeluju i rade na rastakanju Hrvatske, po već postojećem i već ustaljenom velikosrpskom “načertaniju”, i po naputku tog istog im ideologa Vase Ćubrinovića, i ne tako davnog Dobrice Ćosića. A u novije vrijeme tu je i Aleksandar Vučić, koji je sve to mudro nastavio, pripremio i zaokružio. Sve po onoj ”gdje ja stadoh, ti produži”.
I produžili su i produživat će i dalje…
I ne prestaju. I nemaju mjere.
I ne znaju kada je vrijeme za prestati i stati.
A za glavnog realizatora, ovdje u Hrvatskoj, izabran je, a tko drugi, nego naš Pupi. Iako je Pupovac, kako neki kažu, već davno, davno pročitana knjiga. Ali, naš Pupi ima stotinu lica, stotinu naličja. I stotinu maski. Te stranicama te njegove knjige, nikad kraja.
I nije jedini zamaskiran. Pa, pogledajmo ih malo bolje! Svi su pod maskama koje mijenjaju prema potrebi i prema trenutnoj situaciji.
Jer, još od Sanaderovog povijesnog “Hristos se rodi”, kada je službeno i stupio na političku scenu, Pupovac traje sve do danas tj. sve do današnje koalicije
HDZ-a sa SDSS-om.
I od tada, na hrvatsku scenu stupa naš Milorad Pupovac kao veliki velikosrpski manipulator, a Hrvatska kao država i hrvatski narod kao većinski, koji je i nositelj konstitutivnosti Hrvatske nacionalne države, postaje njegova stalna meta na koju neprekidno usmjerava svoje otrovne strjelice…
I napada, i optužuje, i širi objede. I laži i neistine.
„Hrvatska postaje čimbenik nestabilnosti u regiji i u njoj se pokušava rehabilitirati ustaštvo, u čemu važnu ulogu imaju pojedini pripadnici Katoličke crkve, neke političke stranke i braniteljske udruge”, kaže on.
‒ I što ćemo onda s Pupijem i njegovim lažima?
‒ Nemoj više o njemu, majke ti! Jer, samo što čovjek otvori oči i uključi TV, a ono se ukaže Pupi, glavom i bradom. Pun tuge, jada i nemoći. Riječi mu jedva kroz zube prolaze. Na rubu je plača. Ne može ni govoriti. Stanke su mu sve duže i duže. Lice patničko. Osušeno, posivjelo i ispijeno od bola.
–Što će jadan kad je u Hrvatskoj ugrožen? Napadaju ga sa svih strana. Ni krivog ni dužnog. Nedavno su ga napali čak i kriškom limuna, a sada ga napadaju i verbalno.
A on jadan došao pomoći nakon potresa, svojim sunarodnjacima. Pa se rastrčao na sve strane kako bi im pomogao u ovom teškom trenutku. Čak je išao i u Srbiju i tamo dao izjavu za novinare.
„Stradalo je sedmero ljudi, od kojih i troje Srba. Od njih troje je jedna djevojčica iz mješovitog braka“, kaže im on.
Pa je, onda, kako bi poništio štetu koju je nanio sebi i svojima, svojom izjavom o krvnim zrncima žrtava potresa u Petrinji, odmah angažirao (tako kažu a činjenice ne lažu) novoga napadača. Ali se grdno prevario jer je napadač bio Srbin, kojemu su i otac i majka rođeni u Srbiji, i Srbi su po nacionalnosti.
Sada se samo od sebe postavlja pitanje je li “ugroženi” Milorad angažirao Srbina D. P. da viče kako bi svi mi zaboravili da je on dan prije za srbijanske medije brojio krvna zrnca poginulih u potresu na Banovini(pa čak izdvojio i djevojčicu iz mješovitog braka) ili je nešto drugo u pitanju?
A gdje su kazne za naredbodavca? Gdje za izvršitelja?
Ništa. MUK.
„Milorade, crni Milorade, što ti je to trebalo???“
Ali, naš Plenki kaže: ”Hrvatska je učinila pravu stvar kada je u Vladu, kao koalicijskog partnera, uzela Pupovca i SDSS”.
‒ Možda je, ipak, nešto drugo u pitanju? Možda su opet na djelu psihički poremećene osobe. One iste koje su tijekom ljeta podgrijavale konzerve i palile vatre po Hrvatskoj za podgrijavanje kaosa i mržnje.
Možda, možda!!!
„Nakon kriminalističkog istraživanja osumnjičeni 52-godišnjak, 61-godišnjak, 65-godišnjak i 70-godišnjak, kao zatvorski čuvari, kazneno su prijavljeni da su u razdoblju od listopada 1991. do lipnja 1992. u Dalju, koji je bio okupiran, držali protupravno zatočene šestoricu hrvatskih civila i osmoricu hrvatskih branitelja“ – pišu mediji.
I opet, niti imena niti prezimena. Ništa, ama baš ništa. Ne znamo ni tko su krivci ni hoće li odgovarati.
Tko i zbog čega krije njihova imena?
Sve, sve nam, opet, ostaje nepoznato i sve zamagljeno. Jer će oni, onako jadni i ugroženi, za par dana izaći iz pritvora. Dok će sve ovo, uskoro prekriti magla i zaborav.
I poj’o vuk magarca!
–A kako se zovu, gdje su vršili zločine, zašto se toliko čekalo, tko su im bili msredbodavci?
Nema odgovora.
– Ali, zato odgovor ima jedan, kako kažu, poznati i priznati odvjetnik Ante Nobilo.
„Srbin u Hrvatskoj će biti osuđen za ratne zločine, a protiv Hrvata neće ni pokrenuti postupak za istu stvar. …Ono za što će Srbin u Hrvatskoj biti osuđen neće biti dovoljno da se protiv hrvatskog počinitelja ratnog zločina pokrene postupak, imamo diskriminatornu praksu. Prije dva tjedna Županijski sud u Zagrebu je vratio optužnicu za ratni zločin Državnom odvjetništvu jer su rekli da nema dokaza da bi optužnica postojala. I nije to prvi put“, tvrdi Nobilo.
– Sve mi se čini, moja Lucija, kako je drug Nobilo, po svom starom običaju, okrenuo pilu naopako. Ali, za svaki slučaj, tu se opet nađe i naš Pupi. Pa jadikuje o ugroženosti, optužuje Hrvate koje vraća u 41-u i traži zabranu i nekih oznaka postrojbi koje su sudjelovaaale u obrani Hrvatske od agresije. No, najviše mu (im) smeta pozdrav “Za dom spremni”.
“Dakle, ako si Hrvat, onda se sve može znati o tebi, pa i „krvna slika“, može te se u trenu osuditi, ali ako si bio na okupatorskoj strani tek samo inicijali. Jer, tada si zaštićen ko lički medvjed!”, piše jedan komentator.
–Zanimljivo, zar ne!? I dok, on i njegovi, telale o napadima, o mržnji, o netrepeljivosti, njihovi članovi, tj.članovi SNV-a, na visokim su pozicijama u hrvatskoj politici. Tako je novi šef te institucije Boris Milošević, osim što je bio SDSS-ov član i predstavljao tu stranku u Saboru , sada je i član Vlade, te sudjeluje u dva saborska odbora: Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, te Odboru za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo. A šef SDSS-a Milorad Pupovac, predsjeda saborskim Odborom za ljudska prava, a uz sve to još je postao i članom Odbora za vanjsku politiku, Odbora za obrazovanje, kao i Odbora za Ustav.
– Pa, nije šala, ljudi moji dragi, biti koalicijski partner vladajućeg Plenkovićevog HDZ-a, u čijem je mandatu i dopredsjednica Srpskoga narodnog vijeća Dragana Jeckov, također saborska zastupnica koja obnaša dužnost članice Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, ali je i članica Odbora za regionalni razvoj i fondove Europske unije, te članica Odbora za poljoprivredu.
A o zauzimanju mnoštva funkcija na svim razinama, da se ni ne govorin. Raširili su oni svoje pipke na sve strane I uvukli se u sve pore društva.
– Stvarno im je loše. Trebali bi svi mi zajedno malo poraditi i pripomoći njihovom položaju u hrvatskom društvu.
JER, STVARNO, STVARNO IM JE LOŠE!!!
– Ali, sve je to sredio i uredio naš Pupi. On je zato i najistureniji. I uvijek uspijeva u svome naumu.
Pa se. nakon uspješno provedene akcije, naš Pupi uvijek malo primiri, zatim ode po nove instrukcije u njegov glavni grad tj. Beograd, te se onda vrati pun NOVOSTI, potpuno spreman za novu akciju.
I opet počinje Pupijev theatar apsurda.
Gledam ga tako, u zadnje vrijeme, za saborskom govornicom. Em je mio, em mirotvoran, em milostiv i solidaran.
Bože dragi, Bože dragi, koliko dobrote dijeli oko sebe taj čovjek? To još Hrvatski državni Sabor nije vidio. Samo što ne zaplače nad sudbinom ljudi zahvaćenih potresom na Banovini. Najviše ga boli, što je i razumjeti, sudbina Gline te za učinjene propuste, žestoko kritizira sve redom. Naravno, sve osim Vlade čiji je i on član.
Pa je tako govorio o situaciji na “Baniji”, ustvrdivši kako je “nedopustivo da većina objekata nije spojena na toplu vodu te da neki još uvijek nemaju septičke jame.
…Nećemo valjda pustiti ljude da žive u mobilnim kućicama i kontejnerima na potresom pogođenom području i to bez septičkih jama i tople vode. Golema ekipa ljudi treba to riješiti u nekoliko tjedana, a ne razvući u nekoliko mjeseci.
To je pitanje zdravstvenog aspekta, ali i pokazatelj toga koliko smo efikasni kao društvo”, istaknuo je Pupovac.
Ali, i tu je odmah priskočila i SPC-a te poslala
izvjesnog tzv. teologa i humanitarca Miloša Stojkovića, koji je došao u sastavu državne delegacije Srbije u Knin u povodu blagdana sv. Save, pa se uspeo bez ikakvih problema na Zvonimirovu tvrđavu. Pa se i javio iz “okupirane srpske krajine” uz povike “Živela Srbija”, pri čemu su mu asistirali i drugi članovi delegacije. Hrvatsko je ministarstvo vanjskih poslova, doduše, uputilo prosvjednu notu Srbiji tražeći ispriku. Naravno, ispriku ne će, kao ni toliko puta dosad dočekati, jer je takav čin odraz sustavne politike Srbije.
‒ A gdje je sada naš Milorad? Pa, Milorad se, za divno čudo, i javio i oglasio.
“Za tako što nema mjesta u aktualnim odnosima Srbije i Hrvatske”, reče Milorad Pupovac.
I opet sve nanovo. I sve ispočetka. Milorad je opet tu. I svakom je loncu poklopac. Sve kritizira. Sve komentira. Pravi pravcati PRAVEDNIK.
To je „pravednik“ bez premca. I bez ikakvog grijeha, među nama grješnim ustašama, fašistima i zločincima koji su, uz sve navedeno, još i spremni za dom i domovinu nam Hrvatsku.
Strašno, strašno!!!
‒ Ma, razumjeti je čovjeka!!! Stalno ga jadnog napadaju. I njega i njegove pajdaše. Nije lako biti pogođen limunom, a da ti psihičko zdravlje ne bude poremećeno. Možda je jadan, od brzine i jačine pogotka, zadobio i kakvu jaču ozljedu. Možda!
– Pa ne bi se, moja Monika, da nije čovjek bio ozlijeđen, digli na sve četiri –i vlast, i mediji, i tiskovine. Ali, mora se priznati,kako ni on nikome ne ostane dužan, Sjećam se dobro s kakvom je žestinom branio svoje najbliže suradnike. Čovjek je i nije mu ni lako. Zato ne ću govoriti ni o “junačkim djelima” bliskog mu suradnika Vojislava Stanimirovića, koji je bio nekadašnji okupacijski gradonačelnik Vukovara, još dok je grad bio pod srpskom okupacijom, koji je bio i ministar-koordinator bez lisnice u “Vladi” okupacijske “Republike Srpske Krajine”, a s kojim je zajedno, nakon utemeljenja njihove stranke (utemeljitelj je ratni zločinac Goran Hadžić), nastavio njegovim stopama. Ne ću govoriti ni o njegovim lažnim optužbama protiv Katoličke crkve niti o tzv. prisilnom pokrštavanju 11.000 srpske djece. Ne ću govoriti niti o njegovoj upletenosti u zamračeno ubojstvo poznatog hrvatskog humanitarca dr. Ivana Šretera, niti kako je za njega Oluja predstavlja etničko čišćenje, niti kako je za njega i njegove Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd. Ne ću govoriti ni o njegovoj usporedbi demokratske Hrvatske s NDH-a, niti o sudjelovanju na četničkim dernecima u Srbiji gdje se Hrvatska uspoređivala s Hitlerovom Njemačkom. Ne ću govoriti ni o njegovim sustavnim pokušajima da se velikosrpska agresija na Hrvatsku proglasi građanskim ratom. Ne ću govoriti ni o njegovim mnogobrojnim performansima u Vukovaru niti o njegovom bacanju vijenaca u Dunav, kako on tvrdi, za sve stradale. Ne ću govoriti niti o njegovim odlascima i skupovima oko Šaranove jame, Grubora, Varivoda i Uzdola.
„Okupljat ćemo se i ubuduće da bismo čuli osudu ovog zločina. Okupljat ćemo se u najboljoj vjeri da ćemo poštujući stradanje, kroz koje su prošli naši sugrađani Hrvati i naši sunarodnjaci Srbi, stvoriti društvo mira“, poručio je Milorad Pupovac. Dalmacija danas, 6. 8. 2020.
I TAKO SE PUPOVČEV THEATAR APSURDA
NASTAVLJA, I NASTAVLJA, I NASTAVLJA…
