Mnogi sabotiraju obilježavanje spomena na 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva
Ljudsko društvo je raznoliko i upravo je to čarolija kroz koju se očituje koliko smo nadareni, maštoviti, koliko je ta različitost iznjedrila kultura. Neke su kulture stare više tisuća godina i još uvijek brižno njeguju svoju posebnost, iako su se nužno prilagodile modernim svjetskim trendovima. Svaka ljudska zajednica u malom, obilježena je svojim posebnostima, a te zajednice kad se uklope u velike državne tvorevine pokazuju da nisu bile niti kane biti bezimene, nekakvi globalistički projekti onih koji nastoje ograničiti ljude svih rasa i kultura, ukalupiti na nešto što nema u sebi vlastitu suštinu – srž, bit, na amorfnu masu iz koje se iscijedi – znanje, snaga, energija, zatim se izbriše, poništi. Srećom, u čovjeku je jezgro, – duh, duša koji su besmrtni, dok tijelo proizvodi sjeme iz kojega nastaje drugo tijelo. I tako od početka teče golema rijeka života koja u sebi nosi iznimno vrijedno blago. Sve tlačenje i svi tlačitelji, uz sve grozote i strahote, kojih smo svjedoci i u suvremenom svijetu, nisu uspjeli uništiti ljudsko sjeme, iako to kane raznim metodama na koje će prisiliti ljude da pristanu, jer u protivnom će biti uništeni oni koji se odupru. U ovim sudbonosnim vremenima, kad najutjecajnije institucije i bezdušni moćnici ulažu goleme napore da preinače ljudsko biće u nakazu, pokušavajući istrgnuti ljude iz njihovih vjerskih, kulturnih, tradicijskih i moralnih uporišta, vrlo je bitno svoju klicu održati na životu.
Koncert Marka Perkovića Thompsona
Ako želimo „biti“, u pravom smislu značenja tog glagola, opstati, posljednji je trenutak da se prenemo i prokažemo kao svoji, kakvi smo se oblikovali kroz tisućljeća. Ove godine kad bi trebali na svakom koraku obilježiti spomen na 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, kad bi trebali na svaku bocu vode, na svaki upakirani proizvod utisnuti znak toga jubileja, vidimo kako mnogi opstruiraju takve projekte, ne pridaju tomu značaj. Koncert Marka Perkovića Thompsona, nije tek tako planiran za ovu godinu. Marko, kao i onih 500.000 ljudi koji su kupili ulaznice za koncert, i još barem dvostruko onih koji ne mogu doći na koncert ali ga podržavaju, znaju što treba istaknuti, proslaviti, podvući debelom crtom. No, jesu li većina onih koji nisu izašli na izbore, imalo toga svjesni, ili oni koji su glasove dali globalističkim kandidatima i strankama, svjesni da time obezvrjeđuju svoj nacionalni, vjerski i povijesni identitet? Ako svoj narod ne voliš, ne cijeniš svoje mučenike koji su prolili rijeke krvi da ti omoguće život na ovom komadiću kugle zemaljske, za mnoge od nas svete nam Hrvatske, koju su nam doduše naveliko okrnjili i otuđili, upitaš li se, tko si, kakav si, čiji si?
Poljaci su se iskazali, a Hrvati zakazali
Završio je i drugi krug lokalnih izbora. Izbori su u prošlu nedjelju održani i u Poljskoj. Tamo je na birališta u drugom krugu izašlo i glasovalo 71,63 posto poljskih birača. Izabran je novi predsjednik Karol Nawrocki, desno orijentiran, na što se odmah EU propela na zadnje noge i zabrinula kako takav kandidat sigurno ne će biti pijun onih u Bruxellesu, jer ne će prihvatiti njihovu politiku bezumlja i sramotnih novih ideologija koje provode. No što je s nama, s našim izborima? U drugom krugu na izbore je izašlo malo birača, svega sramotnih 23,45 posto. U Zagrebačkoj županiji, 15,91 %. Kuš! Oni koji komentiraju izbore, navode da je razlog tomu što je bio produženi vikend, zasićenost izborima, loša izborna propaganda. Bubaju koještarije. Naša otupjelost je bolna, dokazuje da smo duhovno i moralno umrtvljeni. Nikome normalnom nije bio problem izdvojiti pola sata da izađe na izbore, tim više jer je dan bio prelijep. Malo tko osim teških bolesnika koji ne mogu izlaziti, nije propustio ne izaći iz kuće. Kad se sjetim svih mučenika koji su dali život za Hrvatsku, kad se sjetim svojih predaka, kad malo zastanem i promislim, koliko je i moja generacija bila prikraćena u komunizmu i koje smo torture izdržali, koliko smo istrpjeli da opstanemo, koliko bi trebali biti zahvalni onima koji su nam svojim žrtvama zaslužili da imamo Domovinu, a danas je mnogi ne smatraju vrijednom ni koliko je zrno boba. Sram ih bilo. I bit će sad kostriješenja, kokodakanja, pljuvanja. Trebalo bi im začepiti gubicu. Otkud im pravo da išta ikomu reknu?
Globalizam na naš hrvatski način
Izlaznost u više županija bila je ispod svake razine razuma, a Zagreb je totalno zakazao. Oni koji su izašli u Zagrebu, komu su dali glas? Da su bili malo zahvalniji, malo brižniji, barem se odlučili za Mariju Selak Raspudić, koja se doista pokazala kao trijezna, nadarena, elokventna i vrlo kulturna osoba. Pravih Zagrepčana je malo, oni su istrijebljeni dolaskom partizana i u poslijeratnim čistkama, tamo su nastanjeni došljaci iz Dalmacije, s otoka, iz Slavonije, Međimurja, iz Bosne i Hercegovine. Da ne govorim o onima koji su nahrupili s druge strane Drine. Što je s našim ljudima, koji se busaju da su Hrvati – katolici? Što je iz njih iscijedilo sve kršćanske ideale, svo domoljublje? Gdje su? Tko su? U što su se pretvorili? Silom zakona treba prihvatiti one koji su izabrani, ma izabraše li ih, izabraše. Šaka ljudi ih je podržala ali dovoljno da se šepire kako su dobili povjerenje građana. Dakle, Tomašević, SDP i MOŽEMO su bliski vladajućima, globalisti kakvih nigdje nema, anti – domoljubi. Komunističko – liberalni – globalistički agitatori. Ne znam s kim se poistovjećuju, ustvari znam ali ne smijem izgovoriti. Novo doba, u kojem upravo jesmo, ne inzistira na pojedincu, ono inzistira na masi. Sve svesti pod isti nazivnik, gurnuti u glib. To novo doba govori o općem, ne govori o pojedinačnom liku čovjeka koji mora imati dostojanstvo. Novo doba teži od svih napraviti mumije, ne one sahranjene u zlatnim kovčezima u veličanstvenim piramidama, nego samljevene u prah. Ukratko, to je globalizam.
Splićani su odabrali
U Splitu nam se posrećilo. Ja ne pripadam tom glasačkom području, ali svim srcem, duhom i umom, željela sam da pobijedi Tomislav Šuta. I pobijedio je. U još nekoliko dalmatinskih gradova i općina došli su na čelna mjesta relativno mladi ljudi, spontani, prirodni. Šuta, sa svojom zgodnom ženicom s kojom ima troje djece, klasik je, dijete naše domaće sredine. Bog, obitelj i Domovina. U Dubrovniku, uz Matu Frankovića gradonačelnika u trećem mandatu, izabran je novi župan – Blaž Pezo. Imala sam priliku upoznati ga. Iznimno nadaren, osviješten, vrijedan, domoljub, baš takav je Dubrovniku nužno potreban. Tu nema dvoumljenja. Uz dobar tim sličnih, a ima ih vrlo domoljubnih i sposobnih, takvi mogu okrenuti trend u politici. Nadam se da će Šuta i njegov tim ovaj znameniti grad izvući iz letargije i jada u kojem je zaglavio. Vrlo je značajno da u tom nastojanju budu sačuvana naša kulturna dobra. Više tradicije, manje uvoznog smrada. Ni jedan narod na kugli zemaljskoj ne može opstati ako svoje kulturno blago ne sačuva. A Dalmacija i cijela Hrvatska po kulturnom blagu je jedinstvena. U arhitekturi, u glazbi, narodnim običajima, nošnjama, gastronomiji, mi imamo golemo bogatstvo koje smo stvarali, s kojim smo se poistovjetili, to smo zapravo mi, naš odraz u vremenu i prostoru. Naš gen. Tko ne bi prepoznao Dalmatinca u njegovoj tradiciji, Slavonca u njegovoj tradiciji, Istranina u njegovoj tradiciji? To je naša izvorna slika. Zar nam nije na ponos da smo po mnogočemu u svijetu visoko na ljestvici. Naši slavni ratnici, pomorci, istraživači, izumitelji, pisci, glazbenici, športaši, nema gdje se nismo iskazali. Mi smo mitski narod. Tko nam nije zavidan? I sad, streloviti pad. Svjetski poznati kriminalci, dileri, lopovi, mrzitelji svoga roda. Tonemo. Komu bi uopće ti nedefinirani željeli pripadati?
Thompson i nada
Ovaj novi soj mladih ljudi koji stupa na političku scenu u Hrvatskoj, koji djelomično odskače od sadašnje garniture, čini mi se nekako izbor po Božjoj volji, iskreno žele dati sve od sebe da idemo naprijed. Pomalo su karizmatični. Uviđaju što se s narodom i Domovinom zbiva. Jesmo li ih izmolili od Boga, mogu li oni prožeti društvo nadom, pokazati da imaju sluha za našeg ugroženog čovjeka i njegove nevolje, svojim idejama i njihovom provedbom barem u svojim općinama i županijama podstaknuti ljude da se mijenjaju. Hoće li Marko Perković Thompson svojim koncertom, s onima koji će mu nazočiti, biti pokretačka energija našem društvu? Odvesti nas na izvore povijesti? Nadahnuti mlade koji se masovno opijaju i drogiraju, da se klonu tog pogubnog zla koje će nas istrijebiti bez puške i ispaljenog metka ako se ništa ne promijeni. Teško je išta promijeniti, oni koji su negdje u sivilu besmisla neće se trznuti. Ili oni koji ničemu ne pridaju značaj doli što će ukljukati u crijeva i kako živjeti parazitski, a takvih je uvijek posvuda.
Molitve
Nekad se po milosti Božjoj dogodi nešto što daje nadu. Sklona sam vjerovati da nam naši predci s onoga svijeta šalju poruke i svojim molitvama zaslužuju Božju milost, jer po ovom što mi činimo, postajemo sve nemoćniji, bezimeni, etnički blijedi, utopljeni u svjetsko blato. Ropski konzumenti tuđih zastranjenja i nemilosrdnog kapitala, koji smatra da se ljudi masovno moraju onesposobiti kako se ne bi plodili ni množili, tek manjina, i po potrebi oni koji bi im bili robovi, uz robote koji bi postupno zamijenili čak i te ljudske robove.
Ukrajinski odgovor
Prvi žestoki napadi Ukrajine na ruski teritorij s ozbiljnim posljedicama, čine Ukrajinu puno vidljivijom, jer su se Ukrajinci uvjerili da uzdati se u druge, to nije nimalo mudro ni pouzdano, jer kako kažu: „Vuk meso po poruci ne jede“, došlo im je to do pameti. Drugi ti se teško nađe pri ruci kad si u nevolji, a nekako se to i može razumjeti. Zašto da netko koga se to ne tiče radi tebe kiselo grožđe jede i upada u „kašetu brokava“? Ako i dođe do privremenog prekida vojnih sukoba, nastavit će se sukobi na drugim poljima. Ukrajina je magnet i za Rusiju, i za SAD, i za EU. A kad te nešto tako vraški vuče, nastojat ćeš domoći se toga. Lupeški se prikrasti. Nema moralnih načela kojima bi se pohlepne natjeralo da odustanu.
I tunjevinu uvozimo…
Pohvalili se naši „mudraci“ da je Kina pristala uvoziti od nas tunu iz uzgoja. Ma ljudi, saberite se. Na našim ribarnicama ima nešto ribe, ona koja je donekle svježa, cijena joj astronomska, a već mjesecima nije bilo srdela. Rekli su bit će od 1. lipnja. Riba se uvozi iz Turske, Maroka, Francuske, tko zna otkuda, i to sve ono što je upitne kvalitete. Doneseš je kući i staviš na tavu, ona se raspada. Iako u frižideru, istog dana kad je kupljena usmrdi se. Led u kojem je bila tko zna koliko dugo, kad se otopi, riba je nejestiva. Da cijelo naše malo more izlovimo i našopamo proždrljive tune našim srdelama, ne bi dostajalo za jednu kinesku gradsku četvrt. A mi ćemo jesti kinesku hranu koja se uvozi u velikim količinama, jest ćemo crve, već se i u nas uzgajaju. Vidjela svojim očima na našoj dalekovidnici kako ih uzgajaju i pripremaju naši uzgajivači. Zaustavite tu ludost, dajte narodu barem da može kupiti srdelu iz svoga mora, inćuna, skušu …
Gledajući sve što se zbiva, u meni je provrela bol. Ona unutarnja, koja navire izduboka, ona koja se ne da zatomiti, ona koja prska posvuda. Po zemlji, po nebu, po Suncu, po zvijezdama. Ne mogu je izdušiti, ne mogu je izdahnuti, ne mogu je iščupati, ne mogu je otjerati, ne mogu je izreći riječju. Ne mogu onu djecu koja su kosturi na izdisaju izbaciti iz misli. Ne mogu spokojno sjesti za stol i ručati, da mi ne iskrsnu u svijesti. I ne mogu prihvatiti ničiju ispriku da netko to može i smije činiti, s bilo koje strane to dolazilo.
Srcem pišem
Hvala poštovanim čitateljima koji prate moje kolumne, čitaju ih, pažljivo razrađuju, podupiru me da ni slučajno ne prestanem pisati ih, jer ja često pomislim da ovakvim pisanjem vraga povlačim za rep, može me probosti rogovima. Osvrnem se tek na djelić naših nevolja, a čega sve ima među nama, kakve nas sve protuhe strve, što sve čine narodu, trebalo bi romane napisati. I sve pod nazivom – Croatia. Sve napišem srcem, ne nastojim uljepšati bilo što, volim da bude izravno i svakome razumljivo. Poeziju doduše pišem na drukčiji način, to zahtijevaju neka pravila kojih se pjesnici moraju držati. Mogla bih i kolumne i ostale tekstove pisati na drukčiji način, upakirati neke događaje i misli u celofan, praviti se malo važna, služiti terminologijom koja nije svakome razumljiva. Ne želim. Neću. Ovo je misaono, više emotivno izricanje, nego pisanje po formuli, jer može se pisati po određenim obrascima da bude donekle zanimljivo, možda i pitkije, no to mi dokida stvaralački zanos i strast. Kažu mi da moram malo otupjeti, ta što bi me koštalo prikloniti se barem jezikom onima koji se vladaju kao bogovi. Kažu, to je razborito, oni svakoga čovjeka natjeraju da ustukne, to se mora učiniti da te ne gurnu u provaliju.
Suše
Poštovani čitatelji, koji ne želite sklapati savez s onima koji će vas razoružati, lišiti svake osobnosti i zdravog prosuđivanja, nije lako uvijek odupirati se. To zna biti gorče od pelina, opasnije nego hodanje po žici bez motke. Živimo u vremenu velikih svjetskih migracija. Mnogi tumaraju svijetom od nemila do nedraga da bi preživjeli. To me podsjeća u stampedo, kao one životinje u nacionalnom životinjskom parku Serengeti na području Tanzanije i jugozapada Kenije. To su nepregledne savane, koje se nazivaju „deseto svjetsko čudo“ gdje se odvijaju najveće seobe sisavaca u svijetu. Ali i tu, u sušnoj sezoni ostanu tek lokve vode. U njih se naguraju golemi vodenkonji, nema mjesta za druge, i njih uguši blato. Mnoge životinje uginu od žeđi. Nema više nigdje sigurnog preživljavanja. Kad nagrne mnoštvo, „vode i hrane“ svuda ponestane. Zdrav razum jedino nas može voditi naprijed. Mi nismo životinje, imamo svoja vjekovna staništa i moramo se izboriti za dostojanstven život, ostati na svom pragu. Ima u našoj Hrvatskoj dovoljno „vode i hrane“ za svakoga, ma mnogi lupeški sebi sve prisvoje. Vidimo kako pljačkaju tvrtke, ugrožavaju opstanak onima koji kruh svoj zarađuju u znoju lica svoga. Kakvim li se sve načinima služe da opljačkaju nedužne, i nitko ih ne proziva, ne kažnjava. Nema straha za njih. Jednom će svemu doći kraj, i njima, iako to nije utjeha jer nam ugrožavaju život iz dana u dan. Samo je Bog vječan. Neporeciv i nepobjediv. Kad li će osvanuti njegov – Obećani Dan?
