Fotez je imao viziju. Igre su se izgubile u igrama. A možda i u Novom dobu. Dobu kvantitativne civilizacije
Dubrovački vitez
Što je dr. Marko Fotez (1911.-1976.) značio za Dubrovnik i hrvatsku kulturu ne mislim ponavljati; samo ću dati citate iz njegova putopisa “Uzkrs u Dubrovniku” iz 1939. godin, objavljeno u časopisu “Mozaik” iz 1942. godine.
Napominjem da se Krleža koristio ovim tekstom u svom “Brašančevu” iz 1948., pretvorivši ga u negativ. Fric (Krleža) je bio prgav kao primadona.
“Nebo, more, zemlja, ljudi, riječi, misli, pjesme, osjećaji, glazba, cvijeće, boje i mirisi – sve se to skupilo na ovom čarobnom mjestu… s bedemima, crkvama, grobnicama i spomenicima, s agavama, narančama, ananasom (?!, T.T.) i oleandrima, s čempresima i paomama, koje šume na vjetru nježno i lako kao prve bajke djetinjstva, s morem koje oplakuje zidove kao užarena ruka tijelo ljubavnice, s palačama i kućama što se činne kao vizije gradova snova, s ljudima kojima u očima blista svijetla duša i veselje, i sa suncem čija je ljepota kao refleks svih blagosti i slasti što se može naći na zemlji.
Dubrovnik! Simbol svega što može biti lijepa u svijetu, u državništvu, estetici, književnosti, prirodi, sinteza svih užitaka što mogu dati stvari izvan čovjeka, da probude osjećaj u njemu.”
“Velika uvala među Lapadom i Gružem polako počinje plamsati plamenom bakalja, koje su stavljene … uzduž zaljeva. Veliki amfiteatar postaje najednom pozornica fantastičnih prizora u kojima se do ekstaze oživljuju nevidljivi scenograf i redatelj. (gase se električna svjetla) Blještavu, ali hladnu bijelu boju zamjenjuje žutilo, toplo, intimno i pomalo mistično. Šare i vijugave linije električnih vodova po brdu … nestaju, dolazi tinjanje svjećica na prozorima vila, kuća, u vodoravnim stepenastim crtama, što se čine kao sitne očice anđela, koji radoznalo promatraju čarobnu predstavu.
Crvenilo vatre
Baklje na obali izgaraju u živom plamenovima… u svim nijansama crvenila vatre, kao na žrtveniku otajstvenog bogoslužja. Svijetle gromade usidrenih brodova pretvorile su se u siluete užarenih kontura…, svijetla na jarbolima lađa umnožila se u jato krijesnica po užetima…, grupe svjetala raspršene su u vatromet iskara i boja.
…čitavo je nebo jedna velika zvijezda, koja treperi u bilijunima plamečaka, trakova i razjarenih arabeska vatre. A more podatljivo, željno ljubavi i cjelova zvijezda upija u sebe svu tu kaskadu i spaja se sa obalama, brdima i nebom u strastven ljubavni zagrljaj. Nema granice između neba i zemlje, … među očima i zvjezdana. Čempresi su kao ruke Draganja, misli kao iskrenje kontura, čežnje kao plamenovi bakalja.”
U mističnom ugođaju Wagnerova čara … oživljen toplinom juga i žarom srdaca prolazi povorka.
Kao inkvizitor ali autodafe srednjovjekovne Španjolske, reda se lanac svijeća… od početka Lapada do kraja gruške luke…kao da su zvijezde sišle s neba, kao da su svi dragulji ovoga svijeta zablistali … Morem klizi barka. Dijamant para staklenu ploču i ona se razbija u milijune kristala.
Orgija boja i svjetala rasula se morem…”
Na Stradunu (Veliki Petak) također je sprovod.
Ali ovdje igraju portali, fasade, odore, tamjan.
Iz katedrale izlazi povorka. Golema masa ljudi vri bojama, koja u refleksima svjetla svakog trena mijenjaju nijanse. Iz otvorenih crkvenih dveri slijeva se bujica svećenika u bijelim roketama, crnim mantijama sa zlatom izvezenim brokatnom i dostojanstvenim karcinom odličnika.
Iznosi se i baldahin. Nose ga seljaci u svečanoj odjeći kojoj na plavoj podlozi svjetlucaju srebrne tome i zlatne niti. I sve se to kaleidoskopski rasipa svake sekunde.” (kao Dulčić, T.T.)
Na Veliku Subotu u podne novi život počinje s veseljem.
“Punto na Gloriju izić će šaljivi listovi u kojima će svak moć cimet što ima u Gradu novosti, kuriozitati i raritati. Ovakvi natpisi lijepe se na zidovima u noći od petka na subotu. (?, T.T.)”
Smijeh, vika, veselje. Pred Kneževim dvorom namještena je tribina… ,na kojoj su montirane “žabice”, rakete, bombice, praskalice… sve se pali jedno za drugim.”
Masa se skupi, nakon zvonjave zvona kreću eksplozije.
“Na stjegove dižu se zastave: Hrvatska trobojnica i bijela zastava sa dubrovačkim grbom (valjda svetim Vlagom, ne grbom op. T.T.). I u tom času kao da je sve zapalo u delirij, kao da je sam đavo opsjeo taj pitomi inače svijet, nastaje opće deranje i urlanje. Sa svih prozora bacaju se lonci da cvijećem, kante limene i posude staklene, lupaju se žarulje, boce i čaše, i sve to trepti i razbija se uz zaglušnu karmu…, djeca cikču i urliču, svi viču izobličenih lica…”
A golubovi lete u visine. Pružaju se ruke, traže stisak bližnjih. Na današnji dan treba zaboraviti sve svađe, sa svima se pomiriti, svakom pružiti ruku.
Teatarska patetika
Slijedi Fotezova teatarska patetika i pretjerivanje: “Stari jedan dubrovački vlastelin, izravni potomak mletačkih duždeva (?, T.T.) desetke puta gledao je ove Dubrovačke svečanosti (feste) Pokopa i Uskrsnuća. I rekao je: “U jednoj je rečenici povijest Dubrovnika i smisao života: “Život nije etika, nego estetika.”
Dodajmo dubrovačkoj temi i druge Fotezove tekstove.
“U deset dana kroz deset gradova”, iz 1939. piše: “Stari ali postojani samovoz vijuga Konavljem.(!) Kad čovjek spomene to ime, sjeti se narodne nošnje, vina i smokava. Ali ima ondje nekih posebnih čempresa, gore su plavije nego igdje, u zraku cvrče Nazorovi (Vladimir, 1876.-1949.) cvrčci. Od aerodroma Grude do Dubrovnika, Kupari, Mlini, Srebreno, Cavtat, to su zaista biseri. I u njihovom nizu blista kopča, plavi rubin ili opal. To je plava kupola vile Šeherezade.”
“Sad je aktualno (1939.) pitanje svečanih igara. Prevelika izloženost ljepotama čini se da rđavo djeluje na njihovo izrabljivanje. Narodi koji nemaju ni izdaleka toliko prilika (što se tiče prirode, ne materijala i tradicije) imaju već odavna organizirane svečane ljetne igre. Mi naše ljepote ne vidimo, ili ih u najboljem slučaju opazimo na krivom mjestu (navodi slučaj Botićeve poljane u Splitu gdje je vrućina, buka, skučenost).
“Nigdje more ne klokoće kao pod Lovri(je)ncom, nigdje cikade (cvrčci) ne zuckaju kao pod Minčetom, nigdje palme ne šume kao na Pločama (istočno predgrađe, danas su palme nebrigom uglavnom propale, op. T.T.), nigdje oleandri i čempresi ne mirišu kao na Gradcu…”
Fotez je imao viziju. Igre su se izgubile u igrama. A možda i u Novom dobu. Dobu kvantitativne civilizacije.
(Svršetak)
