Kako i zašto su dubrovačke komunističke vlasti desetljeća prije raspada Jugoslavije odbile organiziranje međunarodnoga festivala televizijskog igranog filma
U knjizi “Dubrovačke fačende” iz 2004. godine autor Nenad Pata (Dubrovnik, 1930. – Zagreb, 2021.) daje slikovite detalje iz života Grada, s naglaskom na dvije osjetljive skupine, kulturnjake i osobenjake, tj. oriđinale. O biografiji ovog zaslužnog filmofila, urednika obrazovnog i dječjeg programa Radio Zagreba, producenta koji je mogao preporoditi hrvatski film da je bilo razumijevanja politike, neka pišu stručnije osoba od mene. Zagrepčanec iz Dubrovnika zaslužan je i za razvoj hrvatskoga animiranoga filma.
Mene su privukle crtice iz dubrovačkoga života, jer ta usporena, visokokultivirana i siromašna sredina je prohujala s vihorom. “Bilo je to potkraj sedamdesetih ili početkom osamdesetih, kada me je neki gospodin u Cannesu, prigodom mojih poslova za TV Zagreb upitao da li bi Jugoslavija prihvatila organiziranje međunarodnog festivala TV igranog filma. Bio je to predsjednik američkih korporacija takve produkcije.”
To je dobilo zeleno svjetlo i TV Zagreba i tadašnje državne JRT. I dubrovački gradonačelnik Ivica Valjalo prihvatio je tu ideju “objeručke”. U Dubrovnik su stigli republički ministar kulture SR Hrvatske, direktori TV Zagreba i TV Beograda, tehničko rukovodstvo projekta… Dogovoreno je da Dubrovački festival može biti organiziran u listopadu iduće godine, pod uvjetom da to ne budu samo američki filmovi, već i uradci iz istočnih (europskih socijalističkih, op, T.T.) zemalja. S Andrzejom Wajdom (1926. – 2016.), čuvenim poljskim režiserom dogovorio je 12 filmova iz SSSR-a, Poljske, Bugarske, Čehoslovačke, DDR-a… da bi bili pandan američkoj produkciji. U tadašnjim prostorijama Sindikata određivao se prostor za projekciju, kao i u kinu Jadran. Čak je i poslovođa obližnjeg restorana Jadran uređivao prostor za stotine novinara i gostiju.
Istočni filmovi trebali su se prikazivati u 17 sati, američki u 20 sati.
Tu radi Pata taktičku grješku; predlaže da načelnik bude samo reprezentativna osoba, a da peteročlanoj komisiji predsjedava jedan (ne imenuje o komu se radilo) uglađen, inteligentan, kulturan, obrazovan mladić.
Kasnije u svibnju pred odlazak u Cannes, gradonačelnik mu priopćava da je razgovarao s općinarima, te da Grad nije spreman da se takav veliki pothvat ostvari. Daje se zaključiti da Pata smatra gradonačelnika odgovornim, možda i općinare, ali napominjem da je možda kriva i suluda politika štednje, možda je tada umro Josip Broz, ili je bio potres 1979. koji je Dubrovniku i Boki nanio velike štete. To bi možda mogli znati slikar Tomo Gusić (1931.) i pisac Stijepo Mijović Kočan (1940.), ili pak povjesničar umjetnosti Tomislav Šuljak (1932.).
