Stanovala je na Prijekome, u ulici “Žudioskoj” (tj. židovskoj, i danas se tako zove ulica pokraj Sponze), u svojoj vlastitoj kući
O ženskoj osobi koja je mačke držala dijelom “familje” opširno i sa simpatijama piše dubrovačka pravaška “Prava Crvena Hrvatska” u broju 269. od 16. travnja 1910. “Među ženskijem u našemu gradu to je jedna od zadnjijeh dubrovačkijeh oriđinala (oriđino je osobenjak kojega u Dubrovniku ljudi više vole, negoli mu se rugaju. Drugdje na Mediteranu humor je prema drugačijima znatno grublji i opakiji. Sličan slučaj sa mačkama i gospođom opisao je posprdno i okrutno čuveni splitski pisac Marko Uvodić (1877. – 1947.), op., T.T). Malo je kojeg građanina koji ne će poznati Anu Mengulinku: osrednjeg stasa, malo pokučena, mršava k’o štap, blijeda, obučena sasvijem na starinsku, omotana žuto crvenkastijem šalom, na glavi klobučić u naliku škufije (kapica za sasvim malu djecu, djeluje komično na glavi starice), sa dva traka pod vratom, koji že zastalno bit imao preko pedeset godina, u crevljama (cipelama) od robe sa spletenom bursicom u ruci. Izgledala je potpuno živa slika antikitati. Umrla je na 27. januara ove godine (1910.) u 73. godini.
Njoj se nije išlo
Bila je vrlo osjetljiva, a pametno bi razložila, pripovijedala o Dubrovniku i o mnogijem dubrovačkijem gosparima i gospođama, ali je imala i svojijeh osobitijeh ideja, i što bi zabila u glavu niko da bi joj mogao izvaditi, odvratiti je. Stanovala je na Prijekome, u ulici “Žudioskoj” (tj. židovskoj, i danas se tako zove ulica pokraj Sponze), u svojoj vlastitoj kući. Ne samo što je živjela sama, ali nije dopuštala ni da joj časovito kogod u kuću stupi, pa makar joj bila najtijesnija prijateljica; ako bi joj ko iz susje(d)stva imao štogod rijeti (reći), kazao bi joj sa ulice, a ona bi odgovarala sa svoga prozorčića; kućna je vrata uvijek čvrsto zatvarala podupirajući ih još sa gvozdenijem pontapiljama! (vjerojatno kračun, pigliare na talijanskom znači uzeti, a ponat i ponta imaju više značenja, ovdje se misli na blokirati op., T.T.) Kad bi joj kogod primijetio zašto ne primi u kuću svoje susjede na razgovor, odvratila bi: “Ja nikoga ne sekavam (gnjavim, cijedim), pa neka ni mene drugi ne sekavaju”. Životarila bi sasvijem na siromašku (čakavizam, op., T.T.); najviše se je hranila sa kafom bijelom i suhijem kruhom (valjda beškotom, dvopekom?) Jedino joj je društvo bilo mačke, jer je imala mnogo (u Dubrovniku se riječ mnogo izbjegava, kaže se puno op., T.T.) mačaka, koje je njegovala i pazila ko najprvu stvar ovoga svijeta; i njih je hranila jedino sa kafom bijelom; u jednu ovišu pliticu ulila bi hladne kafe i nadrobila kruha, naokolo plitice okupile bi se mačke da jedu, a gospođa bi Ane zasjela, te pijući i ona kafu uživala bi gledajući kako mačke kusaju, i gdjekada bi se čulo kako ih kori, npr. “moj bjanko, ili riso, morko itd., ne ćemo tako, ne, ti si mi se dezerto; što grabiš, nije to za tebe samoga; kako što si ti moj tako su i one; a neka mi dođe tiro pa će uhitit što ga ide…, do ovijeh ura pa ga još nema…” I tako ko je nije poznavao, a čujući razgovore i prigovore mislio bi da u kući ima ko zna koliko čeljadi! Stoga su je i zvali “majka od mačaka”. Ali ko da ni u mačkama nije imala puno povjerenja, jer kada bi izašla iz kuće zvala bi sve mačke sa sobom, i ove bi se zavukle u buže (rupe) i obližnje prozorčiće u ulici, da je čekaju. Kada bi pak hodila na ulicu, sve bi mačke izašle joj u susret, milujući se oko nje, a ona bi se u tome momentu smatrala ko najsretnijom!
Kažu mi da malo dana prije nego li je umrla broj mačaka je za desetak poskočio: opet jedna mačka okotila, što je gospođi Mari bila neopisiva radost! Kada bi kogod pod njezinom kućom iz šale rekao: “ovodi stoji majka od mačaka”, gospođa bi Ane hitro izašla na prozor, pitajući:” evo me, što želite?” Jednom ju iz radoznalosti zaustavih na Poljani upitom: “Ma gospođa Ane, zašto onoliko hranite mačaka?; pa još od Vašega zalogaja za njih otkidate?”, na što mi uskošeno odgovori: “To nijesu ničiji posli; ko ih je hranio do sada, hranit će ih i odsada; mačke su mi najbolji prijatelji i sikura (sigurna) sam da mi ne mislu zla; a mis(l)jela sam da me opet dolazite sekavat radi mojijeh libara. (knjiga) I proslijedi dalje.”
Navodi autor da je Ane bila nesretna ako joj ne bi rekli gospođo Ane, bile je ponosita da je iz ugledne obitelji, prava Dubrovkinja. Nono (djed) bio je pomorski kapetan Pešut, a otac Frano Mengula (umro 1877. u 75. godini) nostromo u službi lučkoga poglavarstva, imućan čovjek koji je imao kuće u Gradu, te jednu u (tj. na) Lapadu.
Frano Mengula je svjedočio tragediji broda Triton 1859. kao očevidac, o tom svjedočenju je autor članka (sigurno Frano Schick, kasniji urednik) već pisao. Potpisan je sa F. S. k.
Gospođa Ane je živjela vrlo siromašno i iz tvrdoglavosti i ponosa, ako bi joj tko posalo kakvu hranu, uvrijeđeno bi je vratila.
Bila je valjana “švelja” i krojačica, te je rekamavala picilje (vezla čipke). Poznavala je talijanski koliko i hrvatski, napisala je čak i pjesmu rugalicu na dubrovačkom dijalektu, u kojoj je šibala dubrovačku gospodu i osobito gospođe. Izvezla je izvrsno jednog Turčina “u ponto pitura” (u vrh slikarstva, op., T.T.), od prodaje toga bi kupovala cukara i kafe za sebe i mace.
Vraćajući se iz sv Jakoba srela je naime jednog Turčina (valjda muslimana Bošnjaka?), koji se grubo našalio, pa mu je izvezla lik na platnu. Alkohola gotovo da nije ni pila, a prijateljice koje je posjećivala učila je da (iz)van Grada kupuju piće, da ih ne bi maliciozni ljudi proglasili pijandurama. Otac ju je obilato osigurao, ali ona taj novac ni na poziv Mata pl. Pucića nikada nije dirala, jer je smatrala da je karitat. (milostinja)
Ležala je na podu, jer je vjerovala da je na postelji prokletstvo, poštu nije htjela primati, pa ni porez na kuću – kako su onda zvali ove komunalne i sl. namete.
Povjesničar dum (don) Ivan Stojanović nudio joj je otkup njenih knjiga, na što je rekla: “Recite dum Ivanu da nijesu ni moji stari prodavali, pa da neću ni ja, pa lijepo da me pozlati; a ne služi ni da mi niko po kući dolazi, ako vas gusta vizitavat tuđe kuće, tad hajdete u financu (valjda poreznu upravu?).
Po smrti njenoj naslijedi je i rasproda joj mobilje (namještaj), robu i ostalo država, a mačke mijaukale.
Nekada se takvoj čeljadi razočaranoj u ljude i okruženoj beštijama smijalo; danas su takvi većina.
Volim životinje, rado proučavam njihovo ponašanje i fotografiram ih, stvarno sam i ljubitelj prirode, ali danas nesretni stvorovi postaju igračke koje vlasnici steriliziraju, hrane neprimjerenom hranom koja izaziva bolesti tipične za ljudski rod, oblače kao dječicu, drže u kućnom pritvoru. I kažu da ih vole. Tako je hrvatski eurozastupnik Ladislav Ilčić razgovarao s Anjom Hazekamp (članica Party for Animals), žaleći se da ptice kormorani uništavaju ribu u umjetnim ribnjacima, svaki kormoran pojede 600 grama ribe dnevno.
Anja: Ali nisu kormorani najveći problem.
Ladislav: A tko je?
Anja: Ljudi! Pojedu više ribe od kormorana!
Pa ti sad budi ribarom ljudi!
