Postav izložbe u Sveučilišnoj galeriji uključuje radove trojice autora, gdje je u fokusu rad Zvonimira Mihanovića uz izabrane radove dvojice svojih učitelja
Povodom 50. obljetnice osnutka Sveučilišta u Splitu, u ponedjeljak, 10. lipnja 2024. u Sveučilišnoj galeriji otvorena je izložbe pod nazivom Zvonimir Mihanović; Ante Kaštelančić /Andrija Krstulović LAUS DISCIPULI, GLORIA MAGISTRORUM.
Postav izložbe u Sveučilišnoj galeriji uključuje radove trojice autora, gdje je u fokusu rad Zvonimira Mihanovića uz izabrane radove dvojice svojih učitelja, koji su ga podučavali na studiju likovnih umjetnosti pri splitskom Pedagoškom fakultetu. Posebnost ovog događaja je i to što je Zvonimir Mihanović rijetko izlagao u Hrvatskoj, što potvrđuje i činjenica da je posljednja izložba u Splitu bila 1986. godine, a u Zagrebu 1982.
U Podstrani se oblikovala memorijalna zbirka Kaštelančićevih djela
Izložbu su predstavili akademik Kažimir Hraste i prof. emeritus Joško Belamarić. U ime ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek obratio se saborski zastupnik Andro Krstulović Opara. Izložbu je otvorio rektor Sveučilišta u Splitu dr. Dragan Ljutić.
Želja Zvonimira Mihanovića da svoje slike ‘uokviri’ djelima svojih učitelja s Pedagoške akademije u temelju nosi dvije njegove misli. Prvo, nastojanje da se dodatno skrene pozornost na opus Andrije Krstulovića koji je u sintezama o hrvatskom kiparstvu druge polovine 20. stoljeća bio spominjan tek uzgredno. Drugo, da podsjeti na prijedlog kojim bi se u Podstrani oblikovala memorijalna zbirka Kaštelančićevih djela, kad su se već njegovi nasljednici uspjeli othrvati želji brojnih kolekcionara da svoje zbirke obogate njegovim djelima. Obitelj je, naime, na okupu očuvala jezgru od oko devedeset umjetničkih djela, među kojima su mnoga uistinu reprezentativni primjeri Kaštelančićeva opusa.
„Kad se spomene ime poznatog i priznatog slikara, umjetnika, filantropa, humaniste, našeg splitskog slikara Zvonimira Mihanovića, iz naše memorije izlaze njegove slike mira, tišine, veduta Mediterana, koji napajaju dušu i bude kontemplaciju. Slike koje su toliko prepoznate, ne samo u Dalmaciji, našoj državi Hrvatskoj nego i širom svijeta koji zapravo žudi za tim stilom i načinom života. Poznavajući Zvonimira Mihanovića, već desetljećima svjestan njegove izuzetne radne energije i posebnog stvaralačkog nadahnuća, ne mogu se ne zahvaliti da jedan takav umjetnik živi i radi upravo u našoj sredini. Nije lako skupiti vrlo vrijedna djela tog umjetnika koja se čuvaju u muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama širom svijeta, prikupiti ih toliko da budu prezentirana na jednom mjestu, upravo ovdje u Galeriji splitskog Sveučilišta. S druge strane velika je čast imati privilegij da upravo radoznalo zavirimo u jedan dio opusa ovog velikog umjetnika koji je krenuo u svijet umjetnosti upravo iz Splita, na kojega su u Splitu utjecali umjetnici ove sredine. Stoga, razmišljajući s kojim umjetnicima bi mogli upotpuniti ovu izložbu, nije bilo nimalo dileme da je to upravo profesor Ante Kaštelančić i drugi veliki bard naše umjetnosti Andrija Krstulović.
Ovom izložbom zapravo dajemo počast ljudima koji su bili izvorom umjetnosti Zvonimira Mihanovića, a time dajemo i doprinos adekvatnoj valorizaciji poznatog slikara Ante Kaštelančića i jednako tako genijalnog, ali uvijek u sjeni Meštrovića, kipara Andrije Krstulovića“, rekao je rektor Sveučilišta u Splitu dr. Dragan Ljutić.
Kustos izložbe Joško Belamarić u predgovoru izložbe zapisao je: „Među komoditete kritičara spada da umjetniku traže pedigre u dobrim učiteljima. Poštovanje prema svojoj školi i mentorima iskazivali su i mnogi umjetnici sami. Što su bili veći, radije su to činili: Leonardo prema Verrochiju; Cézanne kojemu je Pissaro bio „quelque chose comme le Bon Dieu“; Picasso spram Jośe Ruiz Blasca, vlastita oca… Znali su zašto im zahvaljuju, premda se često u samim djelima nisu mogle naslutiti izravne veze između opusa učitelja i učenika, koji su im zahvaljivali i za temeljne vještine, oblikovanje pogleda na svijet, nadahnuće, životnu mudrost… Takav je slučaj s ovom izložbom kojom je Zvonimir Mihanović želio iskazati poštovanje dvojici učitelja, Anti Kaštelančiću i Andriji Krstuloviću, koji su ga 1960. podučavali na studiju likovnih umjetnosti pri splitskom Pedagoškom fakultetu.
Mihanović je uspio sakralizirati zavičajni krajobraz
Sudeći po broju imitatora njegovih slika, Zvonimir Mihanović bi mogao biti među najutjecajnijim hrvatskim slikarima našeg doba. Više je razloga toj činjenici. Mihanović je, prije svega, uspio sakralizirati zavičajni krajobraz na način da je njegov osobni likovni izraz mogao lako zadobiti oblik opće imaginacije, koja u nekim vremenima, poput ovog našega, nužno teži utopiji. Što je u stvarnosti taj krajobraz bivao više izvrgnut bezobzirnom niveliranju i prekrajanjima, to se slikarstvo činilo logičnim duhovnim azilom, zrcaleći urođenu čežnju svakog zdravog čovjeka za vedrinom duševnog mira. Što je pritom taj krajobraz bio anonimniji, bilo ga je lakše posvojiti kao sliku vlastitog sna i projekciju naših želja.
Netko je napisao da su Mihanovićeve slike na neki način uvijek iste. Možda, ali su onda iste baš onako kao što je isti svaki anđeo, uslijed svoje duhovne i nematerijalne naravi – kako je naučavao Toma Akvinski – čitava anđeoska vrsta za sebe. U jednoj vrsti, naime, ne može postojati nego samo jedan individuum. Koliko je anđela, toliko je njihovih vrsta, makar svi skupa sačinjavali jedan jedinstveni duhovni (anđeoski) svijet. Sve nam ove asocijacije nadolaze možda u prvom redu radi karakterističnog sakralnog osvjetljenja, po kojem Mihanovićeve slike svijetle nekako iznutra – „od ispod motiva“.
Čitav njegov opus valja stvarno promatrati sub specie lucis. U malo kojeg suvremenog hrvatskog slikara svjetlo ima toliku ulogu. U svom difuznom, ravnomjernom prostiranju, svjetlo ugrađuje svojevrsnu simetričnost u Mihanovićeve strogo arhitektonski odvagnute kompozicije. Učili su nas donedavna da teme slika nisu važne koliko forma i boja. Modulacije svjetla i boje njegovih slika uistinu su tkivo razmjerno uskog broja ikonografskih inačica, na neki način i njihov najvažniji formalni aspekt. Ali, obojena svjetlost, zaštitni znak njegovog toliko karakterističnog stila, funkcionira ponajprije kao znak jedinstva vremena i prostora u kojem su sve stvari povezane, u reklo bi se, metafizičku cjelinu.
(…) Slikarstvo Zvonimira Mihanovića sublimira dakle apsolutnu ljepotu prostora našeg življenja, oblikovanog osjećajem za sklad i izrazito socijalnim vrijednostima svakodnevnog života, ljepotu prirode koju je usavršila ljudska ruka, te prostor koji čuva svoje duboko dostojanstvo i kad arhitektura koja ga konfigurira (bile to pučke kuće ili mandrači za jedan obični brod…) – propada. Njegovo slikarstvo zatvara, najstrpljivijim kistom, krug vremena u kojemu se spajaju neizmjerne daljine vremena u kojima je oblikovan taj krajolik i tišina slika pred kojima zastaju svi jezici.
Unatrag mnogo godina, kad se on pojavio s tim posve specifičnim stilom slikanja i tim motivima, njegovo slikarstvo je kršteno riječju – hiper-realizam (umjetnički pokret koji se pojavio krajem 1960-ih i početkom 1970-ih). Posve krivo: nije tu stvar o barkama, gajetama kojima bismo, temeljem njegovih slika, mogli napraviti izvedbene nacrte. Riječ je o atmosferi, o tom istinski blagdanskom nedjeljnom osvjetljenju koje odgoni nemir iz nas – a to jest bila svrha većeg dijela povijesnog slikarstva.
Fortuna crtica Mihanovićeva opusa je zamašna, a najprodornija zapažanja iznio je Igor Zidić u nizu svojih osvrta. U jednom veli: „Slikarstvo Zvonimira Mihanovića pripada struji suvremenog slikarstva koja teži obnovi veza s umjetničkom tradicijom s jedne strane, a s druge, uspostavi jasne i nedvojbene veze stvarnim okolinama. U različitim okruženjima, suvremeni primjeri tog stila dobili su različita imena: hiperrealizam, fotorealizam, radikalni realizam. Mihanović pripada toj višenazvanoj obitelji slikara, ali samo formalno. On je realist kada slika predmete izrađene ljudskom rukom (brodovi, kuće); ali kada prikazuje prirodne elemente i fenomene (more, nebo, svjetlost) – djela Božje ruke – bilježi samo odabrane trenutke dana, ‘i nikada kišovito ili olujno vrijeme’ (Melville). Mihanović nije, poput impresionista, strastveni meteorolog: više od stvarnog voli idealno vrijeme. Nema oblaka koji se skupljaju iznad njegovih krajolika ili prekrivaju nebo.“
Slikarske tehnike
Unatoč plimi novih oblika virtualne stvarnosti, hiperrealizam ostaje popularan i relevantan. Mnogi umjetnici sada koriste visokorezolucijske kamere, sofisticirane digitalne alate koji im omogućuju nevjerojatnu preciznost i detaljnost u obradi golemog spektra tema – od portreta, pejzaža, urbanih prizora, mrtvih priroda, pa i apstraktnih kompozicija, u istraživanju raznovrsnih tekstura i materijala, kao i atmosferskih stanja, a koje za sadržajnu potku mogu imati i emocionalne, socijalne i političke teme. Neki hiper-realistični umjetnici kombiniraju klasične slikarske tehnike s digitalnim medijima, fotografijom i instalacijama. No, tko je probao jučer lansirani Apple Vision Pro, koji na nepojmljivo uvjerljiv način spaja digitalne sadržaje s našim realnim fizičkim prostorom, teško može naslutiti u kojem smjeru se bilo koji oblik kurentnih hiper-realizama može ubuduće razvijati. Jedno je ipak sigurno, Mihanovićeve slike fascinirat će i dalje svoju publiku, umjetnik će preživjeti i kao stari homo faber. Fascinirat će ne samo umjetnikovom manualnom tehničkom vještinom, nego još više sugestivnošću svog posve specifičnog hiper-realizma koji – potvrđuje na svoj način Dalijev paradoks: Slike su ručno izrađene fotografije snova.
Zvonimir Mihanović je rođen u Donjem Sitnom u Srednjim Poljicima, Ante Kaštelančić u Podstrani u Donjim Poljicima, a Andrija Krstulović dolazi iz jednog od najbrojnijih splitskih rodova, doseljenih u Split iz Poljica početkom sedamnaestog stoljeća. Sva trojica su svoje djelo utemeljili na snažnom doživljaju zavičaja, na kojem su razvili posve svoj i različiti vlastiti jezik univerzalnog značenja. Tri struje iz istog izvora.
Inspiracija motivima rodne Podstrane i zavičajnog podneblja svakako je u temeljima slikarstva Ante Kaštelančića, ali utjecaji koji su vodili njegov kist dolazili su iz pobuda univerzalne slikarske tradicije njegova vremena. Shvaćao je poetiku svog učitelja Vidovića, ali se više priklonio kolorističkoj ekspresivnosti Ignjata Joba, imajući u svojim počecima na obzoru Van Goga. André Lhotea, Ljubu Babića, donekle Chaima Soutinea, da bi 1950-tih preporodio svoje slikarstvo (dakle u vrijeme za koje dio naše kritike – posve krivo – vjeruje da je bilo vrijeme slikareve krize) prepoznao srodstvo u Pierre Soulagesu s njegovim crnim svjetlom (noir-lumiére), dramatičnim kontrastima između sjajnih i mat površina, dinamičkim interakcijama svjetlosti i tame, s teksturama koje naglašavaju ne samo boju već i materijalnost i reflektivnost površine.
Snažan i jezgrovit u gesti
Mihanoviću je u njegovim srednjoškolskim danima Kaštelančić, i prije nego što mu je postao profesor, morao biti što i nešto starijem Zidiću: „slika i prilika modernog majstora (…) izdvojen kao ozbiljnom popunjenošću svoje internacionalne slikarske naobrazbe tako i bujnim, neukrotivim temperamentom i strastvenom predanošću zavičajnoj motivici. Bio je snažan i jezgrovit u gesti, rukujući kistom kao oružjem, silovit u boji, tvaran do haptičnosti i, što nas je čudilo, iz godine u godinu sve sjetniji i sjetniji, zadržavajući u postojanju svoja jedra i bracere, pastirice i suknarice, tkalje i ribarske žene, pejzaže i kuće, no sve češće, kao i stari Vidović, u rana, pusta jutra i melankolične sutone. Slikao je, u najvećem dijelu života, pomamno ljetno podne, sa suncem u zenitu.“
Kaštelančić je nakon naukovanja u Vidovića prošao njemačke i francuske „skule“, u Münchenu i u Parizu – sa zagrebačkim intermezzom pod paskom Ljube Babića – pa se vratio kući, poduzevši međutim niz novih ekskurzija po svijetu, uvijek širom otvorenih očiju. Bio je majstor europske umjetničke tradicije, a temperamentom i fantazijom nerazdvojiv od svoje zavičajne krajobrazne kulture i duhovne ukorijenjenosti.
Andrija Krstulović stasao je gotovo po obrascu Meštrovićevih kiparskih početaka. Nakon diplome 1934. na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji, Meštrović ga je zadržao u svojoj specijalki, a potom će raditi praktički na svim njegovim djelima nastalim u Meštrovićevom splitskom atelijeru. Na nekima uz bok Lozice, Antunca i Penića, a kod većine kipova kao najvažniji suradnik velikog umjetnika, koji ga je od prvih početaka okuražio i na samostalan rad. Nakon rata, Ivan Meštrović mu doživotno prepušta svoj atelijer na Mejama. U osami tada još arkadijskog marjanskog krajolika, stvara zamašan, tematski raznovrstan opus u gipsu i kamenu, postupno se oslobađajući Meštrovićeva utjecaja. Možda se najosobnije profilirao kao animalist, te autor pastoralnih motiva klasične antičke inspiracije. U posljednjoj stilskoj fazi, nadahnut duhom starog Mediterana, radi dražesne terakote senzualno oblikovanih djevojačkih likova, varijacije na teme grčke mitologije. Šteta je što barem neke od njegovih invencija iz te faze nije mogao ostvariti u većem formatu i trajnijim materijalima.
Ostvario je opus u kojemu kao dominantni zaštitni znak ostaje – artistička perfekcija obrade kamena. Svatko tko je jednom doživio radost posjeta njegovu atelijeru, mora se sjetiti i fantastične zbirke svih mogućih kiparskih i klesarskih alata čije tragove čitamo u pogledu epiderme cijelog niza Meštrovićevih i Krstulovićevih skulptura. Neoprostiv je grijeh što nakon njegove smrti gotovo ništa od tog alata nije sačuvano. Bio je to zadnji naš renesansni atelijer, posve očuvan, na kraju jedne milenijske tradicije po kojoj smo na upečatljiv način participirali u samoj matici europskog kiparstva klasične tradicionalne linije.
Izlagao je rijetko. Godine 1964. izložio je u Beogradu osam skulptura u mramoru, granitu i bronci na jedinoj donekle samostalnoj izložbi, zajedno baš s prijateljem Antom Kaštelančićem, da bi se nakon toga povukao u osamu marjanskog atelijera. I ova „izložba trojice“, na tragu je nekoliko recentnih pokušaja da se njegov opus revalorizira u svjetlu koje zaslužuje.
Izložba ostaje otvorena do 25. srpnja 2024. godine.
