Još jedna inačica podrijetla glagoljice

Pojedini istraživači smatraju da su Ćiril i Metod bili sinovi velikoga matematičara i zvjezdoznanca Levona Karahana

{SLOVO} prema jednoj od inačica oblik slova ranije (oble) glagoljice u nečem se podudara s hucurijem (hucuri – starogruzijsko crkveno pismo) koji je stvoren prije 9. st., najvjerojatnije na osnovi armenskoga alfabeta (Глаголица). Prema staroarmenskim spisima, usput budi rečeno, tvorac armenskoga pisma Mesrop Maštoc (361./362. – 440.) je prije putovanja u zapadnu Armeniju boravio u Iberiji (dio stare Gruzije) gdje je uz pomoć prevoditelja Džaga sastavio slova iberskoga (gruzijskoga) pisma. Prema životopisu sv. Mesropa, koji je sastavio njegov učenik Korjun, Mesrop je početkom 420. god. sastavio i slovopis za kavkaske Albance, zajedno s poznatim svećenikom i prevoditeljem Benjaminom (Mesrop Maštoc – tvorac armenskoga pisma). Gruzijski istraživači poriču sudjelovanje Mesropa Maštoca u stvaranju gruzijskoga pisma.

Pojedini istraživači smatraju da su kršćanski misionari Ćiril (826. – 869.) i biskup Metod (815. – 885.) bili sinovi velikoga matematičara i zvjezdoznanca (astronoma) Levona Karahana koji je bio nećak jednomu od tvoraca Carigradskoga sveučilišta (Magnaurska visoka škola u Carigradu), carigradskomu patrijarhu Ivanu VII. Gramatiku (arm. Hovanes Karahan) (patrijarh od 837. – 843.). Carigradski patrijarh Ivan rođen je u plemićkoj obitelji armenskoga podrijetla kao sin Pankratiosa (helenizirani oblik armenskoga imena Bagrat) Morocharzaniosa i njegove žene nepoznata imena (https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_VII._Carigradski). Ivanov brat se je zvao armenskim imenom Aršavir (arm.. Արշավիր, grč. Αρσαβηρ), a sestra je bila majka kasnijega carigradskoga patrijarha Focija. Uzgred treba reći da je jedan od najprosvjećenijih intelektualaca toga doba, veledostojnik Barda (preminuo – 866.) koji je obnovio rad poznate Magnaurske visoke škole u Carigradu, isto tako je bio podrijetlom Armenac. Solunska braća su bila odgajana pri carigradskom dvoru zajedno s maloljetnim bizantskim carem Mihaelom III. (840. – 867.) u poznatoga Focija, budućega carigradskoga patrijarha. Sveta braća (ili netko drugi) su stvorila ponajprije glagoljicu i prevela liturgijske knjige na jezik kakvim su govorila slavenska plemena u okolici Soluna. S armenskim i gruzijskim pismom Ćiril se je mogao upoznati ne samo u Solunu i Carigradu nego i tijekom svoje hazarske misije na Krymu ili na Kavkazu. Uz nalog patrijarha Focija braća su poslana u Veliku Moravsku. Glagoljica i staroslavensko bogoslužje se je proširilo u Panoniji, Češkoj, Hrvatskoj, Bugarskoj, Makedoniji, Staroj Rusi, Bosni, Zahumlju, Moldovi. Prema mišljenju finskoga slavista Georga Černohwostowa većina glagoljičkih slova (endogena teorija) složena je od triju osnovnih simbola kršćanstva: križ (simbol Krista), trokut (simbol Trojstva) i krug (simbol beskonačnosti).

Mnogi istraživači glagoljice mišljenja su da je glagoljica autorsko djelo jedne osobe ili čak više osoba iz carigradskoga grčko-slavenskoga kršćanskoga duhovno-kulturnoga ozračja jer je glagoljica kao projekt bizantske države bila namijenjena prije svega slavenskim plemenima u okviru te carevine, pa i onima izvan nje. Treba također uzeti u obzir da se u 9. st. događa raskol između carigradske patrijaršije i papinstva koji je trajao od 863. do 867. godine. Baš je u to vrijeme carigradsku patrijaršiju predvodio patrijarh Focije (858. – 867., 877. – 886.), papa je bio Nikola I. (od 858. do 867.). Dubina se je tzv. “Prvoga Focijeva raskola” sastojala, prema pojedinim istraživačima, u borbi za vlast nad eparhijama/biskupijama na Balkanskom poluotoku gdje su Ćiril i Metod provodili svoju aktivnu misionarsku djelatnost.

Najznatnija bizantska dinastija armenskoga podrijetla bila je makedonska (armenska) dinastija (867. – 1056.) koju je predvodio njezin osnivač Bazilije I. Makedonac. Zanimljivo je, usput budi rečeno, da prema Hrvatskoj enciklopediji: "Bizantsko je Carstvo u to doba ostvarilo znatan utjecaj nad južnoslavenskim narodima: velika akcija pokrštavanja, pokrenuta iz Bizanta za Bazilijeve vladavine, i među Hrvatima je, čini se, imala uspjeha, o čemu svjedoči glagoljica kao pismo i pučki jezik u liturgiji."

 Znanstvenici su morali priznati da glagoljica ne nalikuje ni jednomu pismu i najvjerojatnije su joj tvorci bila solunska braća Ćiril i Metod ili netko drugi. Vanjski oblik glagoljice (v. G. M. Prohorov) ukazuje na neke istočne slovopise: armenski, gruzijski, koptski, etiopski, pojedini znakovi imaju sličnosti sa slovima u starohebrejskom, samaritanskom i sirijskom alfabetu.

Artur Bagdasarov, https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/33724-a-bagdasarov-jos-jedna-inacica-podrijetla-glagoljice.html