Njegov nemar je bio legendaran
Zamislite čovjeka koji odlično poznaje svjetsku književnost, posebno rusku, koji ima fotografsko pamćenje, vrlo istančan likovni ukus, koji je rođeni glumac sa savršenom dikcijom i koji je jedva (ako je uopće) završio srednju školu.
S tim sveznadarom moglo se razgovarati o odnosima Bulgakov – Staljin gdje je slavni književnik skoro pa zaglavio, ili o perzijskim minijaturama, indijskim filmovima, vrstama pasa, bilo čemu… Što je bio uzrok propasti toga uma? Manjak volje i karaktera rekao bih. Otac je bio ambiciozan partijaš srednjeg ranga, direktor hotela, majka topla i emotivna, bistra i duševno zdrava – ni sad ne znam razlog njegove skepse, pesimizma i osjetljivosti.
Radio je kao pekar, unatoč krhkoj građi povremeno i kao nosač, a volio je (nedostatak morala) prodavati i presnimane kazete lošeg sadržaja i očajne kakvoće. U svemu boem, jednom me nazvao iz inozemstva da mu hitno nabavim djela austrijskoga pisca Heimita von Doderera; već je našao prevoditelja i izdavača. U to vrijeme roditelji su mu već umrli i on se “obogatio” prodavši stan u zgradi i zemljište na selu. Naravno, otad mi se nije javio slijedeće dvije godine, iako sam knjige kupio i uredno platio.
Smiren
Bio je čudesno dobar ribar, imajući strpljenja (točnije ne posjedujući nervozu, sve mu je bilo ravno do dna) – lovili smo na kamenim pločama Orsule murine, grujeve, tabinje, sarke, škrpune, kantare, često i noću.
Imao je dobro srce, u ratu je očinski postupao prema dvojici mladića kojima su roditelji bili pravoslavni, i kojima se ulazak u pubertet poklopio s opsadom Dubrovnika.
Njegov nemar je bio legendaran, nakon što je doživio srčani udar posjetio sam ga u bolnici. Noseći u jednoj ruci whiskey s ledom u drugoj stalak s infuzijom, sa cigaretom kubanskom u zubima nasmiješio se i kazao: “Malo me štreclo”. Izgledao je tada kao francuski glumac Jean-Paul Belmondo (1933. – 2021.).
Jedan od ravnatelja Dubrovačkih ljetnih igara (tada krepki devedesetogodišnjak) Ugo Luxio prodao je Zoranu (tako se zvao moj prijatelj) povoljno stan, pod uvjetom da stari gospar može tu živjeti do smrti.
Kad smo ostali nasamo gospar Ugo mi je kazao: “Zabrinut sam za njega, ništa se ne pazi.” Devedesetogodišnjak je bio zabrinut za čovjeka od 35 ljeta.
Ugova mati Luce živjela je samo 88 godina (1886. – 1974), bila je po ocu pl. Bonda, po majci pl. Gozze.
Je li se moglo Zoranu pomoći, drukčije ga usmjeriti. To je bio on, takva osoba. Kao da pitate je li se moglo pomoći Van Goghu ili Dostojevskom.
Pokazujem učenicima udžbenik iz hrvatskoga jezika s likovima Polića Kamova, Šimića, Tadijanovića, Ujevića, Krleže, Andrića, Matoša. Upitam ih što je tim ljudima zajedničko? Odgovore mi mladi da su to slavni hrvatski književnici.
Kažem da, ali ovima je zajedničko što ih nijedna normalna žena ne bi htjela za muževe, niti majka za sinove.
Ah, da, Zoran je imao veliku manu. Volio je Krležu i detaljno poznavao sva njegova djela.
Valjda će mu Bog oprostiti to s Krležom. Ja ne ću.
P.S. U ratu je, on kao on, napravio komediju pojavivši se s pištoljem duge cijevi u jednoj i knjigom o dr. Anti Starčeviću u drugoj ruci. Vojsku nije služio radi ogromne dioptrije.
