Hrvatski Fokus
Kolumne

Velika meša na Veliku Gospu u Mariji Bistrici

Cijelo se ljeto radilo, živjelo i štedjelo kako bi se moglo ići na to hodočašće

 

Svake godine na Veliku Gospu postanem djevojčica iz Lonjice, koja sa svojim roditeljima i malim bratom hodočasti na proštenje u Mariju Bistricu. To je za moju obitelj, zapravo za cijelo selo bio velik dan. Cijelo se ljeto radilo, živjelo i štedjelo kako bi se moglo ići na to hodočašće. Dva dana prije puta su se pekli kolači i pohali piceki. Šivala i prala obleka. Sve je moralo biti novo i čisto. Nekad smo mi djeca išli pješke od kuće do crkve. Putovali smo s ljudima iz župe Brckovljani skoro cijeli dan. Putem smo se molili, pjevali i zabavljali. Župnik nas je predvodio i brinuo se za svakoga. Čak je i pomagao nositi torbu onome tko se umorio. Brat i ja smo naizmjence nosili torbu. Meni su dečki pomagali. U torbi je bilo hrane za put, večer i jutro, dok ne stignu roditelji. U torbi je bila i čista, uglavnom nova odjeća i obuća. U Mariji Bistrici smo odsjedali uvijek kog istog gazde  Tomeka, u kući nasuprot crkve, iznad slastičarnice. Kad nismo išli pješke sa  župom, išli bi konjskom zapregom do pola puta (do gore), a dalje pješke. Djed nas je vozio. Djed i baka (majča) su ostali doma, hranili blago i čuvali kuću.

Većina Lonjičaka (više od pola sela) se smjestila u kuće i štagljeve oko “naše” kuće. Ta dva dana je u tom okružju bila Lonjica u malom. Družili smo se. Išli zajedno na ispovijed, župnu misu i u procesiji na Kalvariju. Bilo je tu puno svijeta, iz svih krajeva Hrvatske i iz nekih dijelova Bosne (Visoko). Tu su se susretali stari znanci, prijatelji i rodbina iz drugih sela i općina. Moj otac se tu uvijek družio sa svojim prijateljem iz vojske, koju je služio u Požarevcu.

Tu smo sretali rodbinu iz Peskovca, Rakovca, Negovca, Vrhovca… Tu su dečki zagledali cure, ne samo iz svojeg sela. Tu su se rodile neke ljubavi. Tu je bio početak novih brakova. Tu su se okajavali manji i veći grijesi. Tu se Majku Božju molilo za pomoć, u mnogo čemu. Tu se zahvaljivalo na pruženoj pomoći. Palile su se svijeće, plaćale mise i molitve za svoje pokojne.

Naša je župa imala mladog župnika, uznosita držanja, ugodnog glasa, izgleda i stasa. Ponosili smo se njime. Župnik se ponosio svojim župljanima. Malo tko je toliko ljudi doveo u Mariju Bistricu, na Veliku gospu, kao on. Bilo je tu ljudi iz cijele župe, ali najviše je bilo Lonjičaka. Pobožnost Majci Božjoj, redoviti odlazak u crkvu nedjelom i na blagdane, skoro svakodnevni večernji odlazak u našu kapelicu, postao je i ostao dio života u tom Posavsko-prigorskom selu, na razmeđi općina Vrbovec i Dugo Selo, danas u zagrebačkoj županiji. Crkvene su vlasti, iz samo sebi znanih razloga, ukinule stoljetnu tradiciju hodočašća župe Brckovljani u Mariju Bistricu na Veliku Gospu. Premjestili su to na neki drugi datum. Ljudi su se bunili. No, ništa od toga. Unatoč, tome, Lonjičaki idu na Bistricu, na  Veliku gospu. Danas se ide s autima. Kao nekad s kolima, danas s autima parkiraju zajedno na jednoj livadi. Poslije mise, uz iće i piće, koje su si donijeli, tamo se druže, nakon mise i Kalvarije. Lijep je to i hvale vrijedan običaj.

Mnoge sam godine na taj dolazila na proštenje. Dolazila sam s autom ili autobusom. Bila sam posebno sretna kad sam tu srela svoje Lonjičake.

Danas ne mogu sama ići na Mariju Bistricu. Više ne vozim. Moji me ne puštaju autobusom. Oni me žele odvesti bilo koji dan na Bistricu i u svetište, osim na Veliku Gospu. Užasavaju se velike gužve. Ne želim ići. Za mene to nije to. Ne smeta mi nikakva gužva. 

Gledam doma misu iz svetišta Majke Božje u Mariji Bistrici. Prisjećam se svih svojih hodočašća u to mjesto, na Veliku Gospu.

Bila bih jako sretna da se barem na tren mogu vratiti u ono vrijeme kad sam sa svojim roditeljima i bratom bila na proštenju. Brat me upravo nazvao iz Bistrice. Na mobitelu čujem orgulje i pjesmu zbora, koji prati Svetu misu. Kaže mi da on sa suprugom i dvoje unučadi, sjede na “mojoj “ klupi. Suze ganuća u očima idu same od sebe.  Lijepo je bilo moje djetinjstvo u hrvatskoj, seljačkoj katoličkoj obitelji, u selu Lonjici.

Ankica Benček

Povezane objave

Stota obljetnica Orjune – zločinačke protuhrvatske organizacije (1922. – 2022.)

hrvatski-fokus

“Ćirilica mora da bude u Jevropi”

HF

I dalje kmetski mentalitet prevladava

hrvatski-fokus

Svojim uništenjem Palmyra žanje ono što je Saudijska Arabija posijala

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više