Kotor nagrađen moćima sveca kao strateška točka za bizantsku flotu postao odredište sveca
Našao sam u ormaru knjigu iz 1899. godine “Bokeljska mornarica i Tripunjdan”, autora Jar.(oslava?) Paralla. Knjižica sa četrdesetak malih stranica zaslužuje da ju citiram, što radi lijepe arhaične hrvaštine, što radi umjetničke crte pisca, što radi zanimljivih povijesnih detalja i kvalitetnih fotografija.
Autora nisam identificirao, postoji samo prezime Paral u Hrvatskoj, te Hrvati u zapadnoj Bosni sa takvim prezimenom, koje je izgleda često u Češkoj. Knjižica je tiskana kod Karla Winikera u Brnu, Češka (Moravska). Čista dobit knjige posvećuje se na korist Bokeljske mornarice. Usto piše Kotor 1899.
U predgovoru autor ističe da je objelodanio raspravu “Bokeljska Mornarica i svečanost sv. Tripuna” u podlistku jutarnjeg izdanja časopisa Reichswehr, a nadnevkom 19. i 20. travnja. Kao izvor služili su mu Josip Gelchich (vjerojatno Jelčić, Kotor 1849. – Gorica 1825.), te mudri znanstvenik prečasni Antun Bašić (Perast 1793. – 1873.), dajem poveznicu toga velikana.
Zasluga nadstojnika Vicka Čekrkdekovića
Za “objelodanjenje” djela zasluga je Vicka Čekrkdekovića, nadstojnika Lloydove (je li tršćanski Lloyd?) poslovnice u Kotoru, blagajnika i tajnika Mornarice (bokeljske), kojemu dugujemo i sjajne fotografije djela.
Lijepo piše Paral(l): “Posred orijaških brdesina uvijugalo se Jadransko more duboko kroz kamenitu utrobinu južne Dalmacije, stvarajuć fjordim naličnu i zalijevima bogatu Boku Kotorsku. Poput gorostasnog grobnog spomenika svjetske povijesti, tmuran i turoban s(t)rši pred očima putnika prepletaj hridina, opominjuć na prolaznost ljudskog življenja i natjecanja. Kad bi stijene mogle progovarati, kako bi nas začarale divnim šarenim slikam prošlog sjaja i slave, iščezle gizde i gospo(d)stva !”
Opisuje Paral slavu bokeljskih “jedrenjača”, ratnu i trgovačku. “Ono što se sada u Boki predstavlja očima motritelja kaže sliku polaganog propadanja.” Pretjeruje, Boka je važna luka austrougarske ratne mornarice, a pomorstvo upravo cvjeta. (op., T.T.)
Ipak, na dan sv. Tripuna kao da plane iz dubokih dolina i zakutaka u Boci(!) plamičak sredovječnog života u cijeloj njegovoj dražesnosti…, bujno živahno gibanje nastane u inače mrtvom i mirnom Kotoru.
Tad opet uskrsne plemenito tijelo bokeljske Mornarice, opet promiču ulicama urešenim zastavama i sagovima krasne mu i ponosite slike u gosposkoj nošnji protkanoj zlatom a bogato urešenoj svilajem, s mačevim posutim draguljima, sa srebrenim šaruljam uz zanosne zvukove narodnih skladanja. Rek bi da je to sanjarija boljeg, ali davno minulog vremena!
U Mornarici je izgled procvata i propadanja Boke, kaže Paral, te da je danas teško Bokelju pri srcu. (kako li je tek danas Bokelju sa zaraćenim klanovima i bazenom nazvanom po Gopčeviću?, op., T.T.)
Od latinskog Marineritia u jadranskim gradovima nastalo je talijansko Marinerezza i hrvatsko Mornarica. Svakako da je najjača zadruga neplodne Boke bila bratovština Mornarice.
Svaki pomorac morao je biti bratim – član bratovštine
Pisani ustanove bokeljske Mornarice postoje od 1463. (pad Bosne!), a autor ih pogrješno čini besmisleno starijim, čak do 809. kada su prenesene kosti (relikvije) sv. Tripuna.
Svaki pomorac morao je biti bratim (član bratovštine). Od članarine i pristojbe stranih brodova Mornarica je brinula za osiromašene i unesrećene članove, ali i za Crkvu (duševne potrebe ljudi kojima je život bio PTSP, op., T.T.).
Brinulo se i za siročad, udovice, prijenos tijela pomoraca, pogreb, čak i udaju kćeri pomoraca. U Veneciju su oslobađani carina na “Riva degli Schiavoni.” Glas Mornarice bio je glas naroda; ona se brinula za prava pučana, poreze, poštenu upravu. Vrhovnu vlast mornarice imao je Admiral (i Dubrovniku festu sv Vlaha je predvodio Admiral, tek za Austrije festanjuli, op., T.T.), kojemu su podređene i zadruge vezane uz pomorstvo. (tesari, konopari, kalafati i dr.).
Na čelu šest časnika bio je predstojnik (gastald, meštar stolice) koji je čuvao u svojoj kući maticu i blagajnu i dragocjenosti, tri nastojnika i dva sindika za pregled računa, nadzor posjeda i sl., a birani su svake godine. Za svaku važniju odluku je postojao “Kapituo”(sklanjanje kao u Dubrovniku, Kapituo, la op., T.T.), TJ. Skupština čiji su članovi birani od časnika.
Kvorum je bio od 25 članova. Mornarica je imala vojnički dio sastavljen od 12 članova; 1 četnik (!, zapovjednik čete, riječ koju je dubrovački katolik Matija Ban popularizirao u Srbiji, a dolazi od talijanske riječi cento, tj. stotinu, op., T.T), 2 satnika, 1 poručnik, 6 časnika i 2 stražmeštra. Admiral je vojni zapovjednik sa širokim ovlastima u Boki, postavljen od Venecijanaca još 1420. godine.
Biran je od Mornarice, potvrđen od mletačkog Providura Dalmacije u Zadru. Nadzirao je i lučki i poštanski promet.
Za Venecije Admiral je nagrađivan sa 17 dalmatinskih dukata i “40 funata /tj. funti/ popeka na mjesec. Imenovao je i časnike Mornarice.
Piše Paral da su Bokelji osiguravali Veneciji od 1420. do 1797. njene jugobalkanske posjede. (bilo bi zanimljivo znati što je za Parala, nedvojbeno Hrvata i carevca sve geografski Balkan, op., T.T.)
Plemići kotorski
Navodi plemiće kotorske iz obitelji Bizanti, Marina koji u XVI. stoljeću kod rta Oštro (dubrovačkog) pobjeđuje Đenovežane, te kod Skadra Turke.
Jerko Bizanti junački pogiba sa svom posadom galije “Sveti Tripun”, u velikoj pobjedi kršćana nad Turcima kod Lepanta 1571. godine.
Religioznost je kod Bokelja pojačana stalnom pogibeljnošću mornarskog i vojničkoga života i života na granici sa Osmanskim carstvom.
Zaštitnik Kotora sveti Tripun navodno je trebao biti predmet trgovine, tj. prodan Venecijancima za skupe novce, ali je brod koji je plovio u Mletke natjeran strašnom olujom u Boku. Prije će biti da je Kotor nagrađen moćima sveca kao strateška točka za bizantsku flotu postao odredište sveca, jer franački car Karlo Veliki je tada osvojio pola Venecije, a izgledalo je da će zauzeti u suradnji sa hrvatskim knezom i obalne dalmatinske gradove.
Moćna bokeljska Mornarica je od 1503. sufinancirala festu svetog Tripuna. Na 2. veljače uoči svetkovine nagrnula bi cijela Boka u Kotor, bratovštine pod barjakom, tu je bilo pića, igara sa nagradama,, rasvjeta, predstava, vatrometa… Ključi grada bili bi povjereni Mornarici.
Festa dubrovačka sv. Vlaha relativno je mlađa, ali datumi 2. veljače (kandelora) i 3. veljače se poklapaju. Vjerojatno je tek od X. stoljeća sv. Vlaho zaštitnik Dubrovnika.
Kotorskim ulicama stražu je vršila mornarica, na Tripunjdan bi im kolače i slično nabadali na koplja razdragani građani. Siromašni sugrađani bi imali lijep objed u biskupovom dvorištu na trošak Mornarice.
Kao i u Dubrovniku na festu sv. Vlaha i u Kotoru (od 1347.) mogli su osuđeni ljudi doći slobodno u grad rješavati svoje poslove i vidjeti najmilije. Mornarica je imala snage ishoditi pomilovanja i najtežih slučajeva. Rivalstvo bogatoga Perasta prema Kotoru je razlog što se Perast oslobodio pripadnost Mornarice, a uoči pada Venecije (prije 1797.) to je postigao i minijaturni Prčanj.
Napoleonova uprava dokida Mornaricu, Austrija je uspostavlja opet 1814., ali samo do 1817. godine. Zanimljivo je da tako Austrija ukida i festu svetoga Vlaha, bojeći se valjda narodnog ustanka.
Posredovanjem grofa Lilienberga Mornarica je obnovljena 1833., ukinuta u burnim europskim godinama 1848., te obnovljena 1859.
Godine 1861. izlaze iz mornarice pravoslavci (30 do 40 ljudi), koja radi “srpsku gardu” sa preinakom na kapi.
Car Frano Josip osiromašenoj Mornarici daruje 300 fiorina, koji služe da se godišnjim dobicima te sume osigura Tripunjdan. Opisivati svečanost Tripunjdana ne ćemo, jer je poznata i zaštićena od UNESCO-a. Zanima me kad se pojavljuje mali Admiral koji se penje na svod crkve i naviješta pohvali svečanosti. Usto idu pohvala austrijskom caru, pučka himna, patriotični govori, napitnica caru.
Kapelan Tripun Oparenović
Kapelan Mornarice bio je punih 50 godina Tripo (Tripun) Oparenović. U nedjelju se pohodi teške bolesnike , pa i tamničare, koje štiti svetac.
Kasnije u doba Austrije mogao je i nepomorac biti član Mornarice, ali je morao snositi troškove od koji samo svečano tradicijska nošnja koštala 200. do 400. forinta.
Dva mornara nosila su mađorinu i tenerinu. (koplje i helebardu). Tada je (1899.) Admiral Mornarice Antun Tripo Luković (od 1887. Admiral, živio 1832. – 1911., brodovlasnik), koji stanuje u Cardiffu (Waless).
Prava duša mornarice je “četnik” Ivan vitez de Mattei iz Herceg Novog. Ujedno je Ivan bio i čelnik Hrvatskog sokola.
Sveti Tripun (Triphon) je živio u III. stoljeću ukraj Helesponta, blizu Nikeje. Tripun je jednom kao devetogodišnjak ozdravio sudruga od ugriza zmije. Ipak, od toga se uvijek ne umire, posebice ako je zmija već istrošila otrov na druge ugrize. Kao osamnaestogodišnjak umro je Tripun mučeničkom smrću, odbivši ponuđeno pomilovanje ukoliko se odrekne Krista.
Zgodno je napomenuti da se 3. veljače slavi i sveti Blaž u Mostaru, je li to nastalo u XIX. ili XX. stoljeću i tko je inicirao da se povežu tako i duhovno Hrvati s juga?
P.S. na koricama knjige piše Tere(za) Rubini, sestra moje bake koja je rodila srčanoga dragovoljca iz 1991., moga rođaka Frana Matijevića, Dubrovčanina sa zagrebačkom adresom.
