Zašto sam se odlučio učiti njemački jezik?

Danas za mene njemački jezik nije struka, ni uvjet, niti obveza, već samo jedan od brojnih hobija

 

Njemački sam jezik imao namjeru naučiti davno, no zbog svjetskih podlaca koji su ohrabrili barbare da bez ozbiljnijih posljedica razore Hrvatsku, njemački jezik nisam naučio. I kad sam postigao što sam postići mogao, krenuo sam selektivno obrađivati područja koja su me zbog nekog razloga tijekom života zainteresirala, a koja sam se zbog puta ‘per aspera ad astra’ morao odreći. Među njima je i njemački jezik kojeg do prije 18 mjeseci nisam znao.

– Tri mjeseca sam tražio što i kako učiti i kroz to vrijeme pročitao više od tisuću stranica raznih tekstova (na hrvatskom i engleskom o njemačkom jeziku) i pogledao više od stotinu video uradaka koji su na neki način bili povezani s učenjem njemačkog jezika (utrošeno 360 sati).

U tom sam traženju shvatio da je mnogima koji žele naučiti njemački jezik najvažnija spoznaja koliko vremena treba čovjeku za naučiti njemački jezik, tj. kako ga što lakše i brže naučiti. No nažalost, taj proces nije brz, a za odrasle ni lagan, pa ću u ovom prvom dijelu teksta to i objasniti. Ma što god vi pročitali, čuli ili vjerovali, njemački jezik se ne može naučiti za 30 minuta, ni za nekoliko tjedana ili mjeseci, pa ni za godinu dana. Da bi zaista znali jedan jezik morate znati čitati, razumjeti, govoriti i pisati.  Ako se jedna od tih četiriju aktivnosti ne zna, ne zna se ni jezik. I čak kad se jezik zna, još uvijek postoje tri osnovne podijele na loše, dobro i odlično znanje jezika. No za najnižu razinu sporazumijevanja su vam dovoljna samo tri mjeseca učenja (i to 4 sata dnevno bez vikenda), ili pak jedna godina nakon koje bi mogli razgovarati s izvornim govornicima koji imaju strpljenja slušati vas. Ovo će razumjeti oni koji su u kriznim situacijama radili s osobama kojima službeni jezik države u kojoj su radili nije bio materinski.

Početno pasivno znanje

Učenje jezika bez svakodnevnog prakticiranja s izvornim govornicima je znanje jezika na razini sporazumijevanja, tj. pasivnog znanja. Tek nakon višegodišnjeg truda kroz učenje i prakticiranje jezika moguće je iz procesa sporazumijevanja prijeći u proces aktivnog znanja jezika. Ipak bez iskustva višegodišnjeg boravka na njemačkom govornom području, vrlo rijetki uspiju doći do razine aktivnog znanja njemačkog jezika. 

No netko može biti zadovoljan sa svega ‘nekoliko’ sati ukupnog učenja na razini A1 (kratki tečaj za početnike) i biti prezadovoljan s poznavanjem njemačkog jezika i samouvjereno tvrditi da govori njemački. I s dobro usvojenom razinom A1 da se impresionirati sugovornike i sakriti loše ili skromno poznavanje jezika, i to čak i na ispitu. Inače, da bi se u potpunosti razumio sadržaj testova za Goethe svjedodžbu razine A1, nakon analiziranja stotinjak nesavršenih testova dostupnih na mrežnoj usluzi YouTube (utrošeno 200 sati tijekom učenja), shvatio sam da je potrebno imati fond riječi razine B1. Ne aludiram na ništa, već samo kažem da ako je sve podređeno zaradi, tada je svjedodžba važnija od znanja, pa ispitni kriteriji u tim okolnostima mogu biti vrlo upitni, tj. uči se za proći ispit, a ne i za zaista naučiti jezik. A da učenje jezika ima veliki tržišni potencijal potvrđuju prihodi na globalnoj razini. Prema tome, sve ovisi o tome kakav mi osobno imamo pristup ka učenju i shvaćanju značaja jezika, za što nam jezik konkretno služi i koliko nam treba. Inače, za proći sadržaj svih triju razina (A, B i C) predviđeno je više od 1.000 sati učenja kroz nastavu, što bi praktično značilo da ako u godini dana, osim vikendom učite s profesorom, tj. profesoricom četiri sata dnevno (vrlo je teško biti koncentriran tijekom dana više od četiri sata kod učenja jezika) koji vas neprekidno ohrabruju, njemački jezik možete teorijski naučiti, s tim da to usvojeno znanje barem još jednu ili dvije godine prakticirate. To znači da će te možda za dvije, a sigurno za tri godine tj. nakon 2.000 ili 3.000 sati druženja s njemačkim jezikom u idealnim uvjetima znati njemački poput onih koji su u Hrvatskoj 12 godina učili njemački kroz osnovnu i srednju školu, a ako ste ga i prakticirali onda bi ga trebali znati na razini B2. No još uvijek ga ne znate toliko dobro kao izvorni govornici, a k tome, ako ste u učenju koristili samo udžbenike predviđene za nastavu, onda je vaš fond usvojenih riječi više nego skroman, tj. daleko ispod razine B2 (vjerojatno još uvijek na razini A2). Ako pak mislite da se spomenuti broj sati može obraditi u samo jednoj godini i time znanje brže usvojiti, to vam je onda kao da u bocu od jedne litre pokušate uliti dvije ili tri litre tekućine. Naime, za naučiti neki jezik inteligencija nije toliko važna, koliko je važno višegodišnje strpljenje, pa je stoga učenje kroz školu i prakticiranje naučenog na dugu stazu najlakši i najbolji način za naučiti i trajno usvojiti jezik. No ipak smatram da je prije moguće uspjeti u matematici, nego u poznavanju jezika. Primjera radi, svojevremeno sam 500 tipova zadataka iz Više matematike naučio u šest mjeseci, a gramatiku 500 glagola u nijednom jeziku nisam nikad u potpunosti savladao. Da je učenje njemačkog lagan i brz proces, onda bi svi naši ‘gastarbeiteri’ nakon mnogih desetljeća provedenih na njemačkom govornom području bili ‘profesori’ njemačkog jezika, a znamo da nisu. A o razinama, tj. stupnjevima poznavanja njemačkog jezika pogledajte sljedeću mrežnu stranicu  https://www.goethe.de/ins/hr/hr/spr/kon/stu.html.

Razine učenja

Kad je već riječ o razinama onda pojednostavljeno može se reći da te razine ovise uglavnom o usvojenom broju riječi i složenosti rečenica. Da bi privukli što veći broj posjetitelja na određenu mrežnu stranicu zna se koji put dogoditi, da se video uradak ili tekst sadržajem razine B ili čak C, označi razinom A. Neki minimum usvojenih riječi (ako on uopće postoji) bio bi recimo barem 750 riječi za razinu A1 (dovoljno za najosnovniju, tj. najnižu razinu sporazumijevanja), barem 1.500 za A2 (osnovna, tj. niža razina sporazumijevanja), barem 3.000 za B1 (srednja razina sporazumijevanja), barem 6.000 za B2 (viša razina sporazumijevanja), i za razinu C sve iznad 12.000 riječi, što u prijevodu znači ‘imati fond riječi izvornog govornika njemačkog jezika’, tj. predispozicije za aktivno znanje jezika (C), a ne samo za sporazumijevanje (A i B).

Razina	Broj usvojenih riječi prema razini poznavanja jezika
A1	od 750 do 1.499
A2	od 1.500 do 2.999
B1	od 3.000 do 5.999
B2	od 6.000 do 11.999
C	od 12.000 i više
Izvor: Dr Ivica Tijardović

U jednom od video uradaka se kaže da prosječni izvorni govornik njemačkog jezika koristi oko 15.000 riječi. Je li riječ o samostalnim riječima ili u kombinaciji s deklinacijama, konjugacijama, komparacijama, itd., to ne znam. Čitao sam tekstove koji govore o tome koliko riječi u govoru koristimo, no podosta sam skeptičan u tom pogledu, jer misilm da je već i 12.000 riječi ogroman fond za prosječnog čovjeka, a da u svakodnevnom životu prosječni izvorni govornik vjerojatno ne koristi više od 6.000 riječi. Kad pišemo (tekstove, knjige, itd.), ili kad držimo govore (nastava i slično), broj korištenih riječi znatno poraste. To znači, da mi možemo razumijeti više od 12.000 riječi, no velika većina ljudi toliki broj riječi sigurno nikad neće koristiti u svakodnevnom govoru. O razinama glede razumijevanja, na primjer vijesti DW na njemačkom jeziku, to bi izgledalo ovako: sa znanjem razine A uglavnom se sve svodi na pogađanje sadržaja vijesti, jer nam je trenutni fond poznatih riječi nedovoljan, pa malo toga razumijemo; s razinom B može se mnogo toga razumijeti, a ostalo pretpostaviti; a s razinom C sadržaj vijesti je potpuno razumljiv.

Prevođenje

– Zatim sam pet mjeseci utrošio na prijevod triju srednjoškolskih udžbenika (ukupno oko 500 stranica – tri stranice dnevno, tj. utrošeno 660 sati) koje sam bio kupio još 1991. godine. Ovaj mi je dio bio najteži. Riječ je o udžbenicima: 1) Überlege, und sage es auf Deutsch iz 1990., autorice Tamare Marčetić i Cvijete Žmegač, namijenjen učenicima prvog razreda srednje škole (djelomično pokriva razine A1/A2) u nakladi od 8.500 primjeraka, 2) Überlege, und sage es auf Deutsch iz 1991., autorice Tamare Marčetić, namijenjen učenicima drugog razreda srednje škole (djelomično pokriva razine B1/B2) u nakladi od 4.500 primjeraka i 3) Deutsch für den Alltag, autorice Tamare Marčetić i Cvijete Žmegač iz 1990., prikladan za samouke (djelomično pokriva razine A1,A2, B1 i B2) u nakladi od 1.600 primjeraka. U predgovoru ovog trećeg udžbenika naglašava se da se sadržaj udžbenika može koristiti i na fakultetu, te da svatko tko je sadržaj udžbenika usvojio snaći će se u zemljama njemačkog jezičnog područja. Dok mi je ovaj treći udžbenik najdraži (riječ je o sažetku četriju srednjoškolskih udžbenika njemačkog jezika), prvi mi je bio najjednostavniji, a drugi najzahtjevniji. Prema tome, ova su mi tri udžbenika bila početna motivacija za ‘odškrinuti’ vrata svijeta njemačkog jezika, a koja sam uskladio s hrvatskim jezikom, jezičnim promjenama (z.B. ‘Rechtschreibreform 1996’ usw.) i sadašnjim trenutkom, te na kraju pored 1.800 usvojenih riječi stekao ukupno oko 15% praktičnog (broj riječi) i više od 50% teorijskog (gramatika) znanja iz njemačkog jezika prosječnog izvornog njemačkog govornika, a što ne odgovara prije spomenutoj razini B2 nakon dvanaest godina učenja, već je riječ o nižem stupanju sporazumijevanja (dakle razini A2) zbog skromnog fonda usvojenih riječi. Usprkos tome ipak sam bio sposoban uočiti brojne tiskarske grješke i simultano kompletan sadržaj spomenutih udžbenika prevoditi. Važno je napomenuti za neupućene da se kroz udžbenike ne ući samo jezik, već i štošta drugog kroz prostor i vrijeme, te se stoga može i budućnost pretpostaviti (planirati), pa nam se zbog toga u RH udžbenici povijesti dvadesetog stoljeća nakon 2000. godine falsificiraju.

– Nakon toga sam četiri mjeseca pripremao materijal za učenje kroz video zapise, knjige itd. (utrošeno 480 sati). Za desetminutni video uradak trebalo mi je više od sat vremena da bih vlastitom rukom zapisao potreban sadržaj u teke iz kojih sam kasnije ponavljanjem učio. I tako sam stotine takvih video uradaka obradio i ispravio brojne tiskarske grješke u njima te pripremio vlastoručni sadržaj za učenje njemačkog jezika od oko tisuću stranica.

Predpripreme su završene

– I tek nakon godine dana istraživanja, studiranja i pripreme (tj. nakon 1.500 sati rada), bio sam sposoban započeti učiti njemački jezik, te sam ga slijedećih šest mjeseci učio iz spomenutih svojih zapisa i ispravljao se gdje sam pogriješio. Tijekom učenja njemačkog jezika koristio sam mnoge knjige, poput ‘Big Yellow Book of German Verbs’  ili ‘Modern German Grammar’ te dva velika hrvatsko-njemačka, tj. njemačko-hrvatska rječnika (Hurm – Jakić – Uroić) i služio se brojnim internetskim mrežnim stranicama. Kao što vidite, daleko sam više vremena utrošio na upoznavanje jezika i pripremu za učenje nego na samo učenje jezika. Prema tome, od 700 sati predviđenih za učenje utrošio sam 300 sati za izradu riječnika, 200 sati za analizu sadržaja testova Goethe-ove svjedodžbe razine A1, a svega 200 sati za učenje (ponavljanje). 

Brzina učenja kroz ponavljanje, tj. vrijeme tog usvajanja jezika ovisi od čovjeka do čovjeka, jer ne temelji se sve na inteligenciji, već i na dobi (godinama starosti), na uvjetima života pojedinaca i na njihovim životnim iskustvima, tj. posljedicama tih iskustava. Učenje jezika predočit ću na sljedeći način. Zamislimo da iz velike posude  uljevamo vodu u malu bocu s uskim grlom bez lijevka. Ono malo vode što uspije kroz usko grlo ući u bocu nakon ispražnjenog lonca je naše znanje jezika, a sva izljevena voda je naše utrošeno vrijeme na učenje jezika.  

Koliko sam razumio, većina ljudi radije uči jezik kroz razgovor, no zahtjevnu gramatiku ipak treba učiti ukoliko želite njemački jezik zaista i naučiti. To se učenje jezika da objasniti i s nekim kompleksnim uređajem kojeg koristimo u praksi u raznim industrijama, a kojeg kroz simulacije prethodno moramo upoznati. Tad se može vidjeti da većinu interesira kako rukovati s uređajem, a ne i kako uređaj funkcionira, tj. koje sve mogućnosti pruža. Međutim, zbog izostanka teorijskog dijela gotovo redovito dolazi do slučaja da mogućnosti tih uređaja kasnije u praksi koristimo vrlo ograničeno, a ne cijelovito, jer je sve u procesu podučavanja podređeno minimumu (prosječnima), a ne maksimumu (iznad prosječnima). Tako je i kod jezika, govorimo i razumijemo ga, no ipak ga slabo poznajemo. To se najbolje uočava kod pisanja. Primjera radi, tko god misli da zna njemački jezik, a da mu njemački nije prvi jezik i da nije išao u njemačku školu, neka sastavi tekst na njemačkom od samo 500 riječi bez pomoći (drugih osoba, rječnika, interneta, knjiga, itd.) s kojima bi opisao političke prilike u RH i shvatit će te na što mislim. Sa drugim riječima, ako se uči ili priprema polaznike tečaja samo za proći ispit, onda se na taj način sustavno, bilo to svjesno ili nesvjesno, diskreditira, u ovm slučaju, nastavnike, struku, jezik, pa i samu kulturu jednog naroda.

Utrošeni sati, dani…

Do sada, tijekom zadnjih 18 mjeseci upoznavanja njemačkog jezika, utrošio sam 2.200 sati (dvije tisuće i dvjesto), a za pronaći rješenje Rubikove kocke trebalo mi je svega dvanaest (12) sati. No da ne zaboravim sve proučeno, potrebno mi je, osim učenja novih riječi (cilj: znati barem dvanaest tisuća riječi, a tek sam na prvoj četvrtini puta prema mom trenutnom rječniku sastavljenom iz nekoliko dijelova nakon obrade različitih sadržaja za čiju sam zahtjevnu izradu utrošio u prosjeku šest minuta za svaku riječ), sačekati još 18 mjeseci kako bi sve do sada proučeno u hipokampusu našlo svoje mjesto. Kako bilo da bilo, oko 3.000 sati u tri godine dovest će vas do razine poznavanja njemačkog jezika jednog prosječnog šesnaesto-godišnjaka rođenog u njemačkom govornom području čiji je materinski jezik njemački. Kad bi se preselili u njemačko govorno područje i svakodnevno uz profesora, tj. profesoricu njemačkog jezika četri sata učili a kasnije prakticirali jezik barem sat vremena sa izvornim govornicima njemačkog jezika, onda vrijeme i sate prije spomenute smanjite recimo za 30%. I nije realno očekivati dobre rezultate brže i uz manje truda, jer taj je šesnaesto-godišnjak deset godina učio njemački jezik i svakodnevno ga prakticirao, a vi kao odrasla osoba opterećena sa životnim problemima smatrate da njemački jezik možete naučiti na primjer 3 ili 5 puta brže od njega. Budimo realni i upitajmo sami sebe: ‘Koliko mi treba vremena, ne da naučim pa odmah i zaboravim, već da trajno usvojim dvanaest tisuća njemačkih riječi? Znam li ja uopće toliki broj riječi na svom materinskom jeziku?’. Odgovor na prvo pitanje: s velikom upornošću da se naučiti 6 do 7 riječi dnevno, za što će vam trebati oko 5 godina. A kad dodamo sve one deklinacije, komparacije, konjugacije itd., koje ne slijede pravila onda se broj novih riječi više nego udvostručuje, pa ispada da ni pet godina po četiri sata dnevno nije vremenski dovoljno odrasloj osobi za naučiti njemački jezik dobro. 

Pa znam li sad ja uopće njemački jezik nakon toliko vremena i truda?

Što sam naučio?

Nije baš lako dati odgovor na to pitanje, ako polazim od činjenice da ne poznajem ili pak ne govorim nijedan jezik kako bih htio. Naime ako od 100 tisuća riječi u nekom rječniku engleskog jezika znam samo 12 tisuća samostalnih riječi (bez deklinacija, konjugacija i komparacija, bez brojeva, bez zemljopisnih pojmova, bez riječi tipa ‘juha od ovog i onog’ – i tako stotinu riječi od samo riječi ‘juha’ – i bez više tisuća stručnih izraza područja koja poznajem, a koja nisu poznata ili su slabo poznata široj javnosti), kako mogu tvrditi da znam jezik u kojem ne znam, zaokružimo, 90 % riječi? U njemačkom jeziku je još gore stanje, jer od recimo 100 tisuća riječi u ovom trenutku možda poznajem svega njih 3 tisuće. Koliko riječi sadrži engleski, tj. njemački jezik i koliko ljudi u svijetu govori njemački, je stvar rasprave, pa nije tema ovog teksta.  

Samo poznavanje riječi nije dovoljno za ‘znati’  neki jezik, jer treba znati povezati te riječi i dati im smisao razumljiv svima, a za što treba dobra koncentracija i rutina koja se stječe s vremenom,  te određeni intelektualni napor. No ako već ne znam dobro jezike, ipak se mogu sporazumjeti na šest jezika EU-ja, i to barem na razini trenutnog znanja njemačkog jezika. Jesam li zbog toga poliglot? Ne, nisam, jer za biti poliglotom mora se govoriti tečno više jezika na razini simultanog prevođenja. To je hvale vrijedan talent kojeg i među profesorima stranih jezika malotko ima. No ipak bi se mogli predstaviti nekom vrstom samoukog ‘poliglota’ kad bi, umjesto učenja na primjer njemačkog jezika, naučili 100 riječi i 100 rečenica na 30 stranih jezika, te uvjerili sami sebe da ‘znate’ sve te jezike. E sad, ima li to smisla ili ne, to prepuštam mislima čitatelja. Osobno sam uvijek bio pristaša ‘bolje znati malo, ali dobro, nego puno ali slabo’. Želim reći, da ako znam 100 latinskih izreka, to ne znači da znam i latinski.

Znanje različitih jezika otežava mi biti rječitim

Zanimljivo je da mi znanje različitih jezika otežava biti rječit, jer mi se često dogodi da znam na jednom jeziku reći ono što se ne mogu sjetiti na jeziku kojeg trenutno govorim. Upravo zbog toga bolje pišem nego što se izražavam u govoru. Ako pak znam o čemu moram govoriti i pripremim se za tu svrhu, tada mogu biti vrlo elokventan, inače u svakodnevnom govoru nisam. Sa drugim riječima, razumijem jezik, no izraziti se ne mogu uvijek najbolje. Primjera radi, ako ste živjeli u području gdje se govore dva jezika koja nisu slična vašem materinskom jeziku, i te ste jezike učili kroz osnovnu i srednju školu i u svakodnevnom životu prakticirali te jezike, pa i da dvadeset godina kasnije ne progovorite nijednu jedinu riječ iz ta dva jezika, njih više nikad ne ćete zaboraviti jer ste ih usvojili do te razine da ih trajno razumijete, no trebat će vam možda ipak mjesec ili dva prakticiranja jezika da ih ponovo tečno govorite. No to nije slučaj sa jezicima koje učite kao odrasli, recimo zbog zahtjeva posla. Te jezike kao odrasla osoba možete uz veliki trud savladati, no ako ih redovito ne prakticirate u svakodnevnom govoru, uvjeren sam da će te imati već nakon samo godinu dana ‘šutnje’ ozbiljne probleme u govoru, te će vam trebati barem šest mjeseci, a možda i cijela godina, da samo u jednom od njih ponovo progovorite. Prema tome, ono što smo naučili u mladosti skloni smo se prisjetiti, a ono što smo naučili u ‘zrelosti’ skloni smo zaboraviti. Također je zanimljivo da je sasvim moguće da će vam učenje jednog jezika ‘oštetiti’ drugi jezik, pa će te tako nakon dobivenog njemačkog imati oštećeno 10 posto engleskog jezika zbog određene sličnosti njemačkog i engleskog jezika. Naime, što je ispravno: hier ili here, hundert ili hundred, traktor ili tractor, itd.? Sa prakticiranjem obaju jezika oporavit će te s vremenom spomenutih 10% ‘bolesnih’ riječi.

Dijalekti otežavaju

Onaj tko ima ozbiljan pristup k učenju jezika zna da dijalekti često otežavaju učenje jezika pogotovo ako se živi u sredini gdje je dijalekt dominantan u odnosu na književni jezik. Primjera radi, koliko će profesora talijanskog jezika ispravno prevesti bez ičije pomoći i rječnika sljedeće riječi: ‘E dorme ‘o core ca è simmele ‘e forma, chi ‘o ‘nnammuraje nemmeno ‘o fa scetà’? Isto tako pitanje je koliko današnja mladost poznaje svoj jezik. Primjera radi, koliko mladih Slovenaca može shvatiti pojam ‘šmentana muha’ kojeg sam u jednom od svojih brojnih tekstova praktično definirao? Ni razumijeti jednostavan sadržaj te jasno ga i ispravno izgovoriti nije prosječno obrazovanom čovjeku uvijek lako, poput španjolskog ‘Si tu gusto no gusta con el gusto que gusta mi gusto, qué disgusto tiene mi gusto al saber que tu gusto no gusta con el gusto que gusta mi gusto’, što bi na neki način odgovaralo engleskom tekstu ‘Betty Botter’ kojega sam naučio dok sam još bio u osnovnoj školi. A o izgovoru najduže njemačke riječi da i ne govorimo.

Ovdje moram biti iskren i reći da ne posjedujem pamet i inteligenciju, kakvu bih htio za učenje, na primjer jezika. Volio bih da sam pametniji i inteligentniji poput nekog ‘stvorenja’ umjetne inteligencije i da mogu sve impresionirati, te reći da sam njemački jezik uz malo truda brzo naučio. No nisam. Naime, kad netko može govoriti o sadržaju knjige koju nije pročitao ili o iskustvu kojeg nema ili o povijesti koju ne poznaje ili o činjenicama koje ne razumije, taj posjeduje upravo tu vrstu pameti koja meni nedostaje. Ili pak kad se netko u sve razumije, tada raspolaže s inteligencijom koju nikad neću imati, jer mi je za razumijevanje nečega potrebno vrijeme i trud (moje dugo i naporno učenje njemačkog jezika je tomu najbolji dokaz), a ponekad i iskustvo. Dok mi vremena inače nedostaje, za neki trud nisam uvijek spreman izdvojiti dragocijeno vrijeme.

Na razini B2

I sad nakon značajnog vremena i truda uloženog u učenje njemačkog jezika, a svjestan svoje intelektualne skromnosti, mogu reći da sam trenutno teorijski ipak na razini B2 (viši stupanj sporazumijevanja – program jezične gimnazije), no praktično još uvijek na razini A2 (niži stupanj sporazumijevanja), jer još nisam počeo s prakticiranjem njemačkog, i pitanje je hoću li uopće, jer ne živim u njemačkom govornom području. Iako me testovi provjere znanja uvjeravaju da ‘meine Deutschkenntnis’ nije loše, ipak sam daleko od poznavanja njemačkog jezika još barem dvije godine ‘strpljenja’ po četiri sata dnevno bez vikenda. No objektivno mislim da sam trenutno u svakom pogledu sigurno savladao razinu A1 (mogao bih bez problema putovati zemljama njemačkog govornog područja ili držati tečajeve početnicima na razini A1 ili čak napisati praktični priručnik za učenje njemačkog jezika za početnike na hrvatskom, engleskom ili nekom drugom jeziku na temelju osobnog iskustva u učenju jezika kad bi za to postojao ozbiljan interes), vjerojatno i razinu A2 (mogao bih normalno živjeti u njemačkom govornom području), možda i razinu B1 (mogao bih pokušati položiti prijemni ispit iz njemačkog za upis na fakultet u Hrvatskoj), a za razinu B2 (predavati na fakultetu ili raditi ono što najbolje znam u zemljama njemačkog govornog područja) u ovom trenutku još nisam spreman, a i pitanje hoću li ikad biti, jer za sve mora postojati određena motivacija.

Nedostižna razina C2

Za razinu C mogao bih jednog dana spreman biti samo ako barem pet godina provedem na njemačkom govornom području i prakticiram jezik, što vjerojatno nikad ne ću. To se može kroz sljedeći primjer razumjeti.

U vrijeme dok je Hrvatska još uvijek bila nezavisna država, u SAD-u sam provjerio koliko poznajem engleski jezik. Nakon višesatne naporne provjere na sveučilištu koja me psihički iscrpila bio sam vrlo nezadovoljan jer sam shvatio da ne poznajem jezik onoliko koliko sam mislio, premda je profesorica bila oduševljena s mojim ukupnim poznavanjem jezika za nekog kome engleski nije prvi jezik.

I da zaključim ovaj prvi dio o mom samoukom učenju njemačkog jezika, smatram važnim reći da mi cilj nije bio govoriti, već razumjeti njemački jezik, niti položiti ispit da bih nekome nešto dokazao, već upoznati jezik i znati kad sam i zašto sam pogriješio, te tako steći dobre jezične temelje, kako bih ga sposoban bio obnoviti u roku od nekoliko mjeseci, ako ga zbog nekog razloga zapostavim. Prema tome, danas za mene njemački jezik nije struka, ni uvjet, niti obveza, već samo jedan od brojnih hobija. A ako ikad usvojim barem dvanaest tisuća njemačkih riječi i budem sposoban bez teškoća pratiti njemačke sadržaje poput izvornog govornika, tek ću tada moći reći da zaista znam njemački jezik. Prema tome, moje je znanje njemačkog u ovom trenutku pasivno (na razini sporazumijevanja), a ne aktivno (na razini normalne komunikacije izvornog govornika).

I sad u drugom dijelu sadržaja ovog teksta dobit ćete odgovor na pitanje: ‘Zašto sam se odlučio učiti njemački jezik?’

Kad danas s tugom pratim posljedice bezumne ruske agresije na Ukrajinu i borbu za ‘biti ili ne biti’ na Bliskom istoku, te ‘blagoslovom odobrenu invaziju’ vojno-sposobnih migranata na Hrvatsku, Europu i SAD, u traženju smisla života u svijetu obmana, bez medijsko-istaknutih vjerskih, političkih i intelektualnih moralnih vertikala, u kojemu su laganje i varanje vrline, odlučio sam se konačno upoznati s njemačkim jezikom zbog razloga koje sada navodim.

1. Znanje se ne dobiva preko veze poput radnog ili političkog mjesta, povoljnog kredita za povlaštene, neke dozvole ili prava koja pripadaju samo ‘odabranima’, niti s kupnjom ili poklonom diplome. To se zove korupcija i vrijedi za sve zemlje ovog svijeta, bez iznimke. Već do znanja, u ovom slučaju jezika, morate sami doći ili uz pomoć kvalificirane osobe, a u više navrata sam se tijekom života uvjerio i s ovim tekstom dokazao, da za steći neko dobro znanje, u ovom slučaju iz jezika, treba vremena i truda, jer u tome leži smisao i vrijednost svakog plemenitog cilja, čiji put ka tom cilju oblikuje karakter, psihu i dušu čovjeka, te na taj način postajete ili moralna ili nemoralna osoba. U prenesenom značenju, i da ste genije, a ja takvog u životu još nisam upoznao, trebat će vam barem pet godina (20 sati tjedno učenja i prakticiranja) da naučite njemački jezik na razini fakultetski školovane i rođene osobe na njemačkom govornom području, pod uvjetom da niste rođeni ili se školovali u području njemačkog govornog područja.   
2. Kad jedna zemlja u samo ovom stoljeću (21.) napravi nekoliko kardinalnih promašaja (gospodarska ovisnost Njemačke o Rusiji, ishitrenost u nametanju ‘zelene agende’, poziv migrantima da ‘pregaze’ ostale zemlje na putu do ‘obećane’ Njemačke – ‘Kommt, kommt, kommt!’ –, neodlučnost i sporost Njemačke u vojnoj pomoći Ukrajini od ruske agresije, itd.) zbog kojih danas strepi (a i sutra će) cijela Europa, zaslužuje pozornost. Ono što su SAD u svijetu, to je Njemačka u Europi, pa bih mogao reći da je ovdje riječ, s astronomske točke gledišta, o ‘crnoj rupi’. Naime, crna rupa u svemiru ima toliko snažnu gravitaciju da je ni svjetlost ne može napustiti, stoga se i ne vidi. Usprkos tome, mnogi ‘marširaju’ prema toj crnoj rupi. A da bih i ja vidio tu ‘svjetlost’ koju mnogi vide, odlučio sam se upoznati s njemačkim jezikom, kako bih bolje shvatio jedan narod velikih mogućnosti koji se već cijelo stoljeće i pol ‘traži’, pa me to podsjeća na kombinaciju mitova o Sizifu i Tantalu, no ‘Upornost pobjeđuje sve!’ (Beharrlichkeit besiegt alles!). Precizirat ću to: ‘Kad bi Nijemci našli mjeru u samopouzdanju, gdje bi im bio kraj!’ Ili ga imaju previše, kao nekad, ili ga imaju premalo, kao danas.
3. Ovom bih prilikom htio podsjetiti pojedine austrijanske povijesno neinformirane političare da kad se upuštaju u interpretaciju hrvatske povijesti, ne smiju zaboraviti da cjelovitost Austrije mogu zahvaliti žrtvi Hrvata 1945. godine.
4. Dvije kulture, tj. dva jezika su u Hrvatskoj imala tijekom povijesti značajnu ulogu: talijanski i njemački jezik. Zbog neznanja njemačkog jezika bio sam uskraćen za  ispravno shvaćanje hrvatske povijesti, a bez poznavanja bitnih povijesnih činjenica ili netočnom interpretacijom istih od strane političke ‘elite’, budućnost nam je vrlo upitna.
5. U Republici Hrvatskoj službeni jezik je hrvatski, te stoga ako nešto piše na hrvatskom jeziku onda to zaista mora biti hrvatski jezik, a ne smjesa nečeg ‘udrobljenog’ i ‘nesuvislog’. Kako bi se Nijemci osjećali da im se za njemački jezik podvaljuje mješavina ‘njemačko-holandsko-engleskog’ jezika?

A da ovo objasnim spomenut ću sljedeće. Kad sam tražio što i kako učiti njemački, naišao sam na mrežnu stranicu DW i zapazio nešto na što sam morao reagirati, te sam stoga na adresu ‘bildung@dw.com’ uputio krajem srpnja 2023. godine sljedeći sadržaj:

”Guten Morgen. Na DW stranicama za učenje njemačkog jezika koristite nepoznati jezik, no razumljiv onome tko govori hrvatski ili srpski ili bosanski ili crnogorski. S Vaše strane to je praktično, no ne i produktivno, jer Vam nedostaje poštovanja prema spomenutim jezicima, a time i prema narodima. Uzet ću za primjer samo jednu rečenicu: Na kraju kursa njemačkog tvoja nastavnica želi organizovati malu proslavu. Jesu li sljedeće rečenice tačne?

     Ako se zadržimo samo na hrvatskom i srpskom jeziku onda ispravno rečenica glasi:

–     na hrvatskom jeziku: Na kraju tečaja njemačkog jezika tvoja nastavnica želi organizirati malu proslavu. Jesu li sljedeće rečenice točne?

–     na srpskom jeziku: Na kraju kursa nemačkog jezika tvoja nastavnica želi organizovati malu proslavu. Jesu li sledeće rečenice tačne?

      Nadam se da će te se zbližiti, a ne udaljiti od nas. ‘Učite njemački’ našao sam na hrvatskom

     izdanju DW,  a ne na nekom nepoznatom.

     Hvala na razumjevanju. Mit Respekt.” 

Danas u zemlje njemačkog govornog područja uglavnom dolaze Hrvati sa zanatom i znanjem, što prije trideset i više godina nije uvijek bilo tako

6. I sad bih postavio samo nekoliko pitanja, ne ulazeći u povijest 20. stoljeća i prije, kroz koja možda netko može dati odgovore koliki je danas utjecaj njemačkog govornog područja na Hrvatsku kroz politiku, gospodarstvo i kulturu:

Jesmo li se morali prezadužiti nakon smrti doktora Franje Tuđmana? Jesmo li morali prodati našu neovisnost kroz Telekom, banke, naftnu industriju, itd.? Jesmo li morali toliko dugo čekati na LNG terminal? Zašto nam se od 2000. godine nameću političari kroz negativnu selekciju tako da redovito imamo ‘izbore bez izbora’ pa smo u EU ušli na koljenima? Jesu li zbog tog razloga mediji morali biti prodani, pa su danas uglavnom u stranom vlasništvu ili pod stranom kontrolom uz, gle apsurda, financijsku potporu vlada RH? Tko stoji iza ‘sekti’ bezveznjaka koje gradove kulture pretvaraju u gradove smeća, balkanske prćije i prdečeva sela, s namjerom da bude tako i u cijeloj Hrvatskoj? Je li Hrvatska zbog povijesne narodne strpljivosti i pomno biranih servilnih vlada izabrana za eksperimentiranje svakojakih EU projekata? Zašto nismo u zadnje 24 godine potpuno modernizirali vojsku i u nju konstantno ulagali barem 2% BDP-a? Zašto nam se krivotvori nedavna povijest i izjednačava krivnja žrtve i agresora kroz knjige i medije? Je li u primjeni provjereno imperijalističko pravilo ‘Što gore vama, to bolje nama’, koje potiče najbolje Hrvate na iseljavanje, pa u praksi danas to izgleda kao ‘Vi nama školovane, a mi vama neasimilirajuće’? Mogao bih tako u nedogled, no to mi nije cilj jer budućnost vidim, kao što sam već u više navrata prije mnogo godina spomenuo, u osovini Njemačka –Austrija – Slovenija – Hrvatska, tj. u prirodnoj vezi Sjevernog mora i Baltika s Jadranom te tko bi u ovom trenutku mogao voditi tu zajednicu jednakopravnih naroda. U Europi najvažnijeg partnera toj osovini vidim u Velikoj Britaniji, na Srednjem i Dalekom istoku Izrael i Japan, a na razini svijeta, SAD.

7. Kad se biraju veleposlanici RH onda se veleposlanikom ne bi smjelo postati bez odličnog engleskog i dobrog poznavanja službenog jezika zemlje u koju se ide (isto vrijedi za novinare). Prihvaćanje dužnosti veleposlanika bez poznavanja službenog jezika države u kojoj će netko biti veleposlanik govori o nemoralu, o nedostatku poštovanja drugih, o nedostatku odgovornosti prema poreznim obveznicima i o besramnosti takvih veleposlanika, pa me ne čudi što mnogi hrvatski veleposlanici od 1990. do danas nisu shvatili koju zemlju predstavljaju, tj. čije bi interese morali štitili. Kad je u pitanju njemačko govorno područje onda prednost moraju imati Hrvati, kandidati za veleposlanika, koji su rođeni u nekoj od država njemačkog govornog područja i školovali se u nekoj od njih. Da ne bi bilo zabune, ja ne tražim, niti sam ikad tražio išta za sebe, već kroz tekstove godinama ukazujem na anomalije društva, kako hrvatskog, europskog, tako i svjetskog, koje bi moglo biti puno, puno bolje, i k tome uvijek nudim rješenja. Za pročitati sve te moje objavljene tekstove (bez knjiga) treba utrošiti dvjesto sati neprekidnog čitanja.
8. Danas u zemlje njemačkog govornog područja uglavnom dolaze Hrvati sa zanatom i znanjem, što prije trideset i više godina nije uvijek bilo tako, pa bi percepciju o Hrvatima trebalo prilagoditi vremenu i stvarnosti, jer neki među spomenutim školovanim Hrvatima mogu više dati nego što mogu od država njemačkog govornog područja dobiti. Ovaj tekst ide tomu u prilog, jer je ovdje riječ pored ostalog i o pokušaju spašavanja njemačkog jezika od zaborava na putu prema mrtvim jezicima. 

Uz sve spomenuto do sada rečeno, u osnovnim školama ne bih htio previše opteretiti đake, pa bih uz hrvatski jezik (5 sati tjedno) zadržao engleski jezik (jedan sat tjedno tijekom osnovne i srednje škole), a uveo njemački i talijanski jezik (svaki po jedan sat tjedno) tek od petog razreda osnovne škole pa sve do kraja srednje škole. Uz to bih omogućio da se uz podršku države podupiru tečajevi njemačkog i talijanskog jezika izvan škole za one koji žele bolje savladati spomenuta dva jezika. Naime, ako su dvije kulture (talijanska i njemačka) značajno utjecale, bilo to pozitivno ili pak negativno, na povijest hrvatskog naroda, onda je dobro upoznati preko jezika kulture tih naroda kako bi Hrvati znali što je hrvatski interes, a što nije.

Trenutačno sam na 30 posto razine prosječnog izvornog govornika

I sad kao povijesno pismena osoba, upitao bih se: ‘Govorim li njemački jezik?’. Odgovor bi bio: ‘Trenutno još uvijek nedovoljno’. Procjenjujem da sam tek na 30 % razine prosječnog izvornog govornika, tj. sposoban za nižu razinu sporazumijevanja, no ne i za normalnu komunikaciju, jer količinski ima toliko puno toga, da je nemoguće u 6, tj. 18 mjeseci memorirati, u mom slučaju, tisuću stranica. Želim biti jasan i istaknuti da ne vjerujem da u svijetu postoji netko tko zna kompletan sadržaj njemačkog jezika. Može se znati više od drugih, ali nikako sve. Ipak je riječ o velikom i sadržajem bogatom jeziku, pa mi je stoga u ovom trenutku od poznavanja jezika važnije da me se kroz njemačku misao ‘žednog preko vode’ više nikad ne prevede. Želim reći, da ako netko iz njemačkog govornog područja, kome je njemački materinski jezik, misli da ga Hrvati moraju slijediti, neka onda nauči hrvatski do razine do koje sam ja naučio njemački. Netko će možda reći ‘A što će njemu hrvatski?’. ‘A što će meni njemački kad se u Njemačkoj razmišlja o uvođenju engleskog kao drugog službenog jezika?’. Da bi se nekoga slijedilo, taj treba zavrijediti poštovanje, jer vođom se svojim primjerom postaje, a ne po nekoj sirovoj sili ili kroz prijetnju, ucjenu, podvalu, prijevaru, zakon ili zapovijed. Respekt ist etwas, das man verdienen muss!

I na kraju savjetovao bih njemačkom govornom području da im inspiracija bude Johann Sebastian Bach, pa da iz ‘potoka’ izrastu u moćnu rijeku koja će čovječanstvu donositi koristi, a ne poplave.

Dr. Ivica Tijardović