Čeznutljivi pogled s ranjenog vodotornja
Dok mi se čeznutljivi pogled s ranjenog vodotornja,
Utapa u moru usnulih križeva,
Umorni Dunav ispire posljednja sjećanja
Na kobne i krvave dane,
Sirene, vrisak, oganj, smrt i rane.
U užasu grmljavine topova i vonja krvi,
Čak i zvijeri jecale su
Skrivene u šikari na dunavskoj Adi,
Nisu mogle vjerovat
Što čovjeku čovjek radi.
I nebo jecalo, želeći svojim suzama isprati
Krvave tragove ljudske bestijalnosti.
E moj Dunave, ti si to sve čuo i vidio
I zato šutiš, žao ti je što nisi presušio
Da ne gledaš kako je barut dostojanstvo ugušio.
Kadgod kročim tvojom obalom,
Sajmištem i Trpinjskom cestom,
Sjetim se one kobne i mračne noći
Kad se zemlja htjela raspući
I progutati pobješnjele horde monstruma
Koje se diče – što na čovjeka sliče.
Ranjeni grade, dok si s tisuća duša
Izmrcvaren gorio u ognju sotone
A usne ti žeđale mrvu kruha i kap vode
Znao sam da ćeš isplivati iz mutnog Dunava
I ponosno dići – sveti stijeg slobode.
Domovino, ne daj da nam povijest pišu oni
Koji nikad nisu osjetili riku topova
Ni čuli jecaj žubora Dunava i Vuke.
Nego i dandanas kao Pilat nad Kristom
Peru svoje prljave i krvave ruke.
Bože moj, Ti znaš da vjerujem
U tvoje savršenstvo, i dobrotu.
No sad ću Te poput nevjernog Tome
Ipak upitati – jesi li zaista 18. studenog
Samoga sebe ukorio
Što si čovjeka stvorio?
