Hoće li se Plenkovićeva drskost i bahatost osvetiti Hrvatskoj?
- Ovaj tjedan, koji je već iza nas, nije bio buran kao protekli, ni u Hrvatskoj, a ni u svijetu, jer protekli su tjedni bili burni prije svega zbog američkih predsjedničkih izbora. Donald Trump se vratio u Bijelu kuću. Teže nego neki drugi njegovi prethodnici, jer morao triput pobijediti, 2016., 2020. i sada 2024., da bi drugi put postao predsjednikom najjače i trenutačno jedine svjetske supersile prema raznim parametrima. Trumpu na pobjedi čestitali su i oni koji su bili protiv njega. Prije svega mislim na Andreja Plenkovića koji je pritom zauzeo dubokoumnu pozu i izrekao nekoliko fraza iz kojih se vidi koliko mu je bilo mrsko. Nije mogao bez dociranja jer su ona jača od svega što Hrvatskoj samo smeta, pa je rekao da “s obzirom na brojne izazove s kojima se svijet suočava”, on “očekuje konstruktivnu politiku Sjedinjenih Američkih Država i njenu vodeću ulogu u rješavanju pitanja ruske agresije na Ukrajinu i rata na Bliskom istoku, ali i drugih kriznih žarišta”, pa još jednom podsjetio da mu Trump baš ne leži i dobro ne sjeda na “stomak” – kako kaže Toni Živković, športski reporter Arena sporta u većinskom srbijanskom vlasništvu – te je istaknuo da ipak “poštuje volju američkih birača” i da će samo iz tog razloga “nastaviti kvalitetnu suradnju s budućom administracijom predsjednika Trumpa”! Što on ima uopće spominjati “volju američkih birača”. Njegovo je da šuti kad već ne zna ništa pametnije napisati u protokolarnoj čestitci.
U Hrvatskoj za Plenkovićeve vladavine najbolje prolaze “ugroženi Srbi”
- Već nekoliko dana pobunjeni Srbin Savan Grabundžija je u žarištu događanja. Od 2017. godine traži saborsku mirovinu jer je na prvim višestranačkim izborima iz Vijeća općina još tadašnje “SR Hrvatske” ušao u tadašnji “Sabor Republike Hrvatske”, dakako u genitivu, zajedno s Gordanom Ajduković, Marko Atlagićem, Dušanom Badžom, Dušanom Ergarcom, Boškom Jančićem, Ratkom Ličinom, Milenkom Milinkovićem, Milićem Napijalom, Veljkom Pjevcem, Ratimirom Slavićem, Milivojem Vojnovićem, Dušanom Zelembabom, Borislavom Zorićem… Zahtjev je podnio prije sedam godina i nakon više instancija hrvatski sud, Ustavni sud, dao mu je za pravo. Bez obzira što naši sudovi ne sude pošteno, nego po diktatu vladajuće klike, ipak je ovaj slučaj izazvao veliko zanimanje svekolike hrvatske javnosti. A da suci znaju udarati i presuđivati protiv zdravoga razuma – jer je Savan G. bio na strani agresora na Hrvatsku – potvrđuje i najnoviji slučaj iz Italije gdje je tamošnji sud presudio da Italija ne smije vraćati ilegalne migrante (Bangladešane i Egipćane) iz Italije, nego da oni imaju sva prava prema globalizacijskim zakonima koje podržava masonska klika u Bruxellesu, Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i Ujedinjenim narodima u New Yorku. Ali ne trebamo ići do Italije, Albanije i migranata, isti hrvatski suci s već spomenutoga Ustavnog suda – kada je Hrvat, a ne Srbin u pitanju – presudio je ovih dana protiv Hrvata. Naime, Ustavni sud, kojim je predsjedala SDP-ovka Ingrid Antičević Marinović, odbio je ustavnu tužbu Ivice Todorića koju je podnio 2018. godine i u svoj presudi/odluci naveo da mu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iako su mu A. Plenković i njegova vlada oteli kompaniju Agrokor i ne vraćaju mu je. Što znači da nismo svi jednako pred licem pravde.
Književnik Marko Martin očitao bukvicu njemačkom predsjedniku
- »SPD je bio najvažniji stup represivnog sustava u DDR-u. Nije ni čudo, SED (Partija socijalističkog jedinstva Njemačke – Sozialistische Einheitspartei Deutschland) i SPD (Socijaldemokratska stranka Njemačke – Sozialdemokratische Partei Deutschland) bile su sestrinske stranke i nije slučajno što današnja Savezna Republika podsjeća na tadašnji DDR. Ako netko to spomene, čvor prijeti da će puknuti«, rekao je Marko Martin, njemački 54-godišnji književnik podrijetlom iz DDR-a na proslavi 35. obljetnice pripojenja komunističke Istočne Njemačke Zapadnoj Njemačkoj. M. Martin je svoj govor prije svega uputio dvoličnom njemačkom 68-godišnjem predsjedniku Frank-Walteru Steinmeieru iz ljevičarskoga SPD-a. Martin je svoj govor usmjerio prema Steinmeieru zato što je, prije nego što je postao njemački savezni predsjednik, bio ministar vanjskih poslova i provodio neuspješnu i opasnu Ostpolitik. Ustvari Martin je Steinmeieru, potomku njemačkih luteranskih zemljoposjednika, rekao da mora podnijeti veliku kaznu za vrijeme koje je proveo kao stručnjak za vanjsku politiku. Osudio je činjenicu da se u Njemačkoj zaboravlja “da je prvi kamen s Berlinskog zida jednom odsječen u Lenjinovom brodogradilištu u Gdanjsku”. Rekao mu je da je nastavak neuspješne socijaldemokratske njemačke politike i tzv. legendi SPD-a od Egona Bahra, preko Gerharda “Gas-Gerda” Schrödera sve do današnjeg glavnog tajnika SPD-a Matthiasa Mierscha. Koristeći Bahra kao primjer, Martin je u svom govoru jasno dao do znanja da je SPD hladno odbijao građanske pokrete u Istočnom bloku za dobre odnose s Moskvom. E. Bahr je 1982. opisao poljski demokratski sindikalni pokret Solidarność kao “opasnost za svjetski mir”, što je Martin nazvao “ludom sramotom”. A onda je književnik Martin napao i “današnje drugove”: “Čini se da prijezir prerušen u geopolitiku i realpolitiku (…) ima učinak i danas. Gerhardu Schröderu, još uvijek nepokajničkom grandioznom prijatelju masovnog ubojice u Kremlju, novi glavni tajnik kancelarkine stranke već jamči da će za njega još uvijek biti mjesta u njemačkoj socijaldemokraciji. To je, usput, na isti užas istočnih Europljana i iskusnih socijaldemokrata s kojim su morali čuti iz usta tadašnjeg ministra vanjskih poslova 2016. godine da su manevri NATO-a na istočnom krilu kako bi zaštitili tamošnje demokracije bili ‘zveckanje sabljom i ratni pokliči'”, te nastavio obraćanje Steinmeieru: »Bivši ministre vanjskih poslova, zveckanje sabljom i ratni pokliči!
Steinmeier je teško disao, žvakao čeljust…
- Poštovani gospodine predsjedniče, i uz dužno poštovanje i bez ikakvih jeftinih polemika: čak je i projekt Sjeverni tok, kojeg su se SPD i CDU tako mizerno dugo držali unatoč svim utemeljenim kritikama, bio samo ‘most’ – vaše riječi još u proljeće 2022. – utoliko što je dodatno ohrabrio Putina u njegovoj agresiji, odnosno u njegovoj kalkulaciji da Nijemci, inače svjetski prvaci u moraliziranju, ne bi dopustili da unosan posao izmakne; Ukrajina ili ne!? Sa “znatnom arogancijom” vidovita upozorenja iz istočne Europe bila su ignorirana«, zaključio je Marko Martin. To je očito bilo previše za Steinmeiera, pa je poslije M. Martin prepričao kako se je iza kulisa ponio prema njemu: “Savezni predsjednik je bijesno dojurio do mene, teško da se mogao smiriti. Nekoliko puta me ljutito optužio da sam ga klevetao”. Steinmeiera, prema riječima očevidaca, nisu mogli uvjeriti čak ni prolaznici, poput bivše šefice Stasijeve uprave za evidenciju Marianne Birthler (76). Čak i tijekom govora, Steinmeier je teško disao, žvakao čeljust, vidno potiskujući svoje osjećaje. Steinmeier nije navikao da ga se uopće kritizira. Nakon toga, šef države vidljivo i čujno izgubio je prisebnost, udario je pisca po glavi, rekao mu da on i “intelektualci” nisu imali pojma koliko je težak posao političara, što je on, Steinmeier, pokušao učiniti iza kulisa. Dan poslije književnik M. Martin se našalio: “Uvijek sam mislio da je on cool službeni automat. Barem sam u tomu pogriješio”.
Zagonetni milijarder Elon Musk
- Vlasnik tvrtki Tesla i SpaceX je južnoafrički milijarder Elon Musk (Pretoria, 28. VI. 1971.). Rođen je u glavnom gradu JAR-a Pretoriji, oko 45 minuta sjeverno od Johannesburga. Roditelji su mu se razveli prije nego što je napunio 10 godina. Preselio se u Durban na južnoj obali zemlje s majkom, ali se zatim vratio živjeti s ocem u Pretoriju, s kojim je imao napetu vezu. Odrastao je u gospodarskom središtu Johannesburga, izvršnom glavnom gradu Pretoriji i obalnom gradu Durbanu. U srednjoj školi Bryanston, gdje je završio prve dvije godine petogodišnjeg južnoafričkog srednjoškolskog kurikula, bio je jako maltretiran. Nakon srednje škole sa 17 godina napustio je Južnoafričku Republiku jer nije htio ići u tamošnju vojsku u vrijeme apartheida. Odlazi na koledž u Kanadu. Njegov djed po majci, Joshua N. Haldeman, bio je kiropraktičar u Regini, glavnom gradu Saskatchewana u Kanadi, koju je 1950. napustio i preselio u JAR. Na Muskov odgoj svakako je utjecalo i njegovo sudjelovanje u kampu za preživljavanje u divljini u dobi od 12 godina, koji je sâm Musk opisao kao “paravojni ‘Gospodar muha'”.
Bursko i(li) englesko podrijetlo!?
- Otkako se obogatio i postao trn u oku globalizacijskim fašistima koji zadnja tri desetljeća nesmiljeno vladaju planetom bilo je puno upita je li Elon Musk Afrikaner ili pripadnik kolonijalnih Britanaca. Kako je opasno biti pripadnik ili potomak Bura, koji su u XVII. stoljeću protjerani iz današnje Francuske, Belgije, Nizozemske i Njemačke i završili na afričkom jugu – jer su medijima i općenito u javnosti oni krivi za apartheid, a ne i Englezi – Musk je smatrao pragmatičnim da se oglasi u medijima i kaže da on potječe od onih južnoafričkih bijelaca koji u svojoj kući govore engleski. Ovaj njegov odgovor je dvosmislen i treba ga uzeti s rezervom. Ako je Elon Musk potomak Hugenota, odnosno Bura, onda se njegovo i ime i prezime izgovaraju kao i njemačka imena i prezimena, otprilike onako kako su i napisana. Lukavi Musk išao je i dalje pa je svoje podrijetlo pokušao usporediti s poznatim autorom “Gospodara prstenova” Johnom Ronaldom Reuelom Tolkienom (Bloemfontein, Oranje, Južna Afrika, 3. I. 1892. – Bournemouth, Engleska, 2. IX. 1973.) koji je također rođen u Južnoj Africi. Casey Handmer, američki fizičar iz Pasadene kaže kako pogrješna tumačenja Muskove prošlosti i podrijetla mogu dovesti do nedostatka konteksta u razumijevanju njegovog rada. Handmerova objava na blogu opisala je Muska da je odrastao “u afrikanskoj obitelji u apartheidu u Južnoj Africi, koja je toliko kulturno strana većini nas ostalih da mormone i njihovu tradicionalnu radnu etiku i fokus na navodnjavanje/teraformiranje čini neobičnima”.
Soros Marvelov negativac
- Musk zadnjih godina uglavnom živi u Teksasu s brojnom obitelji jer ima 11-ero djece. I kao takav obiteljski čovjek, a posebno zato što je jako uspješan i bogat poslovni čovjek, a nije globalist, ima puno neprijatelja. Zasad Musk ne odustaje. Suprotstavlja se globalistima raznih boja i tijekom predsjedničke kampanje otvoreno se priklonio Donaldu Trumpu. Nakon Trumpove veličanstvene pobjede na izborima E. Musk usporedio je lažnog filantropa Georgea Sorosa (György Schwartz Söros) s Marvelovim negativcem Magnetom. Marvelov junak iz stripa poznat je pod mnogim imenima: Max Eisenhardt, Erik Lensherr, Magnus, a najviše od svega po imenu Magneto, mutiranim majstorom magnetizma koji ima potpuni nadzor nad kovinama i elektromagnetskim spektrom. Naime, Elon, koji nikada ne bježi od kontroverzi, ne samo da je kritizirao Sorosa zbog njegovog političkog angažmana, već ga je optužio da mrzi čovječanstvo i da radi iza kulisa kako bi manipulirao društvom. Elon tvrdi da je Soros, kroz svoje ogromno bogatstvo, pronašao način da utječe na to kako se zakoni provode, mijenjajući tkivo društva bez ijedne promjene ijednog zakona. “To je svađa koja nadilazi posao – osobna je, ideološka i globalna”, rekao je Musk. (https://www.youtube.com/watch?v=c3bTDFQwtTU)
Hrvatski mediji o klimatskim promjenama nastavljaju kao da ne znaju što se toj podvali sprema
- U Bakuu, glavnom azerbajdžanskom gradu, od 11. do 22. studenoga održana je UN-ova konferencija o klimi. Glavni govornik manipulator bio je portugalski socijalist/marksist Antonio Guterres koji je u svom uvodnom govoru ponovio globalizacijsko-masonske laži o lažnim klimatskim promjenama. Većina hrvatskih medija pod upravljačkom palicom našega Guteresa, AP-a, bez ikakve zadrške i propitivanja objavili su glavne naglaske iz Guterresova govor i njegove laži. Ipak, dogodio se i ipak, i na kraju vijesti iz Azerbajdžana objavili su i da se na samoj konferenciji u Bakuu Guterresu u ime domaćina otvoreno suprotstavio azerbajdžanski predsjednik Ilhan Alijev i s govornice rekao mu da laže i vrijeđa zdravu pamet da treba napustiti uporabu fosilnoga goriva (nafta, plin, ugljen, srebro, zlato, bakar…) kojim upravo Azerbajdžan obiluje. Alijev je rekao: “Azerbajdžan je meta kleveta i ucjena jer koristi fosilna goriva. Nijednu državu ne bi se smjelo osuđivati zato što koristi svoje prirodne resurse. Citirajte me da sam rekao da je to dar od Boga i želim to ponoviti danas ovdje pred ovom publikom. Nafta, plin, vjetar, Sunce, zlato, srebro, bakar…, sve je to prirodno bogatstvo i države se ne bi smjelo osuđivati što ih imaju i što ih nude na tržištu jer ih tržište treba. Ljudi ih trebaju”. Što je nakon toga rekao Guterres ne znam jer to „naši“ mediji nisu prenijeli. Ali zato znam da na ovu konferenciju nakon izbora Donalda Trumpa nisu došli oni koji financiraju masonski UN i koji se protivi ovim masonskim globalizacijskim lažima koje žele da svijet propadne, prije svega zapadni svijet.
Siromašni bi novce
- Na ovu se konferenciju mislilo ići nakon Trumpova poraza i pobjede tamo neke Kamale, ali im se izjalovilo. Bila su velika očekivanja, očekivali su se grandiozni govori o lažnoj potrebi za golemim protokom novca iz bogatih država u siromašnije. To je bilo nerealno čak i prije Trumpove pobjede, takvi pozivi za bilijune dolara su pogrješni i sigurno bi i bez njega propali. Ako bogate države smanje emisije, poput Njemačke koja je već jako zaglavila, dolazimo do glavnog problema, koji se sastoji u činjenici da i ako bogate države žele smanjiti emisije, s druge strane siromašnije države uglavnom žele iskorijeniti siromaštvo kroz rast koji se i dalje uglavnom oslanja na fosilna goriva. Kako bi natjerao siromašnije države da djeluju protiv vlastitih interesa, Zapad je počeo nuditi gotovinu prije dva desetljeća. Tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton obećala je 2009. godine “novu i dodatnu” pomoć od 100 milijardi dolara godišnje do 2020. ako zemlje u razvoju pristanu na buduće smanjenje emisija ugljika. Bogati svijet nije isporučio, a većina sredstava jednostavno je prepakirana i često pogrješno označena razvojnom pomoći. Bez obzira na ovaj fijasko, zemlje u razvoju sada žele više novca. Indija je 2021. zatražila 100 milijardi dolara godišnje za vlastitu tranziciju. Ove godine članice BRICS-a Kina, Indija, Brazil i Južnoafrička Republika traže da im bogate države povećaju svoje financiranje “s milijardi američkih dolara godišnje na bilijune američkih dolara”.
Međunarodna klimatska politika nije politika zaštite okoliša
- Ovu lukavost (ne)razvijenih spoznao je još 2010. ekonomist UN-ovog klimatskog panela Bavarac Ottmar Edenhofer (Gangkofen, 8. VII. 1961.), koji je od 2008. do 2015. bio je jedan od supredsjedatelja radne skupine III. “Međuvladinog panela o klimatskim promjenama”. Edenhofer je tada rekao: “Čovjek se mora osloboditi iluzije da je međunarodna klimatska politika politika zaštite okoliša. Umjesto toga, mi de facto raspoređujemo svjetsko bogatstvo kroz klimatsku politiku”. Činjenica je da je globalni klimatski proces izgubio svoj put. Umjesto toga, većina fokusa ovog tjedna bit će na potrebi za ogromnim transferima bogatstva od bogatijih prema siromašnijima. A druga je činjenica da se nikada ne će dogoditi, čak ni prije izbora Donalda Trumpa – ali sada su krajnje nerealni. Jer, sada je na redu Trump da razbistri ovu žabokrečinu, da SAD napokon prestane financirati kriminalce u UN-u, Pariškom sporazumu o tzv. klimatskim promjenama i druge slične lažne sporazume i organizacije.
AP se ponaša kao nije Trump pobijedio
- I kad sam već analizirao propali susret u Bakuu za govornicu, stigao je i naš AP. Plenković je u polupraznoj dvorani čitao bezbroj globalizacijskih laži, kao da za koji dan Donald Trump ne će biti stanovnik Bijele kuće, a Trump svakodnevno poručuje da će do kraja izvršiti obećanje koje nije održao nakon što su mu ukrali pobjedu na izborima 2020. o izlasku SAD-a iz Pariškog sporazuma o tzv. klimatskim promjenama koje su dosad egzistirale uglavnom zbog američkoga financiranja. O Plenkovićevim pohvalama u Bakuu ne treba trošiti riječi jer nakon njegove izjave bez konteksta i smisla koja glasi: “Mi činimo svoj dio pomažući našim susjedima poput Bosne i Hercegovine, ojačavajući i podupirući klimatsku otpornost” bolje da si mi, njegovi podanici, ne sramotimo.
Nova blamaža HGZ-a
- Ima nekih stvari o kojima je teško pisati. Jedna od takvih je primanje Hrvatskoga generalskog zbora (HGZ) u počasno članstvo Dragana Primorca, predsjedničkog kandidata HDZ-a. Samo primanje u počasno članstvo u HGZ nije ništa posebno niti ima neku osobitu važnost otkako se ovaj Zbor degradirao do krajnjih granica i pretvorio u Plenkovićevu pudlicu. I zato me čudi da je Primorac pristao na ovakav Plenkovićev prijedlog i dodatno dao povoda mrziteljima Hrvatske i Hrvata da na lak način dođu u poziciju koju nisu zaslužili.
Hrvatska ide cik-cak
- Na Trećem programu Hrvatskoga radija prijepodne 8. studenoga 2024. urednik Tomislav Šovagović ugostio je Dubravku Oraić Tolić. Nisam slušao razgovor od početka, ali ono što sam čuo, prelijepo je. Riječ „prelijepo“ ne znači i optimistično, nego znači da je akademkinja govorila jako, jako dobro. U kratkom razgovoru ovo dvoje Slavonaca – jer bez Slavonije nema Hrvatske – iznijelo je bitne stvari. Kroz podsjećanje na staru hrvatsku povijest saznali smo kuda ide suvremena Hrvatska kao država hrvatskoga naroda i saznali da ide u krivo. To je naša vrla teoretičarka književnosti i kulture, pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica iznijela u nekoliko rečenica. Govorila je o hrvatskoj kulturi – i ne samo o njoj – koja ide “cik-cak”. “Cik” je ravno, ispravno (M. Marulić), a “cak” je krivo, internacionalistički, globalistički (J. J. Strossmayer). Ukazala je da na vikipediji i dalje piše da je Ivan Gundulić srpski pisac i nikomu od vlasti ne pada na pamet da reagira. Ukazala je na problem nesmiljene anglizacije i u kulturi gdje su se u povodu 500. obljetnice smrti oca hrvatske književnosti Marka Marulića titlovi ispod glazbene monodrame Judite skladatelja Frane Paraća 29. rujna 2024. u HNK-u pisali prvo na engleskom a ne na hrvatskom jeziku. Podsjetila je na ugrozu Hrvatske od globalizacije i migranata, ali i izrazila nadu da je novodoneseni Zakon o hrvatskom jeziku iz 2024. godine u rangu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine. Što znači da ipak ima nade. Samo nam treba više pameti i više hrabrosti.
Komu momak iz Blata na Korčuli obnavlja kuće i gradi stanove?
- Hina javlja da je ministar graditeljstva Branko Bačić obišao Glinu i Dvor i pritom izrazio zadovoljstvo s obnavljanjem kuća i izgradnjom stambenih zgrada. Nije rečeno komu to hrvatska država gradi i obnavlja kuće i stanove u dijelovima Banovine gdje su se pobunjeni Srbi vratili nakon što su u Oluji izgubili rat protiv svoje domovine koju i dalje, poput Plenkovićeva najvažnijeg i najdražeg koalicijskog partnera M. Pupovca, jednako ako ne i više mrze. Budući je Hrvatska nakon turskog osvajanja Bosne i Hercegovine u drugoj polovici XVI. stoljeća, srca tadašnje hrvatske države, upravo najtanja i najuža u ovomu dijelu Banovine između Kupe i Une, trebalo je poučiti ministra iz Blata o razini ugroze hrvatske opstojnosti.
Agresorski Srbi i domaći izdajnici
- Večernji list – kao i većina hrvatskih medija koji su pod (ne)izravnim utjecajem iz Beograda – piše o “stradanju srpskih civila” kako bi se Hrvatsku optužilo i izjednačilo krivnju između srpskog agresora i hrvatske žrtve u posljednjem ratu protiv Hrvatske (1991.-1995.) (https://www.vecernji.hr/vijesti/je-li-tocno-da-je-tijekom-i-nakon-oluje-spaljeno-ili-unisteno-vise-od-20-tisuca-srpskih-kuca-1789925). Autor Žarko Ivković spominje marginalne skupine koje na središnjem zagrebačkom trgu šire te laži da su Hrvati poslije Oluje počinili neviđene zločine nad srpskim civilima! Iznosi podatak da je “ubijeno više od 600 civila, spaljeno više od 22 tisuće kuća, a izbjeglo oko 200 tisuća građana”! Iako Ivković ne vjeruje u ove brojke, ipak se dodvorava tim tzv. civilnim udrugama. Istina, on i pita što je stvarna namjeranjihove akcije? Iznosi i podatke iz najnovijeg rada dr. sc. Ivana Radoša, povjesničara u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, da iza tih lažnih brojki uglavnom stoji HHO i Žarko Puhovski, koji je izmislio te podatke i publicirao ih 2001. godine i ti su podatci korišteni pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu protiv hrvatskih generala. Ta laž, koju je pak prije Puhovskoga izmislio kanadski pješački general-bojnik Alain Forand iz francuske pokrajine Quebec, Puhovski je samo ciljano nakalemio kako bi otežao obranu hrvatskih časnika na tom međunarodnom sudu. Nu, već u prvostupanjskoj, osuđujućoj presudi nad našim generalima u travnju 2011. odbačena je ova laž kao nepouzdan dokazni materijal, što nije zaustavilo nasljednike Ž. Puhovskoga da nastave sve do danas s tim lažima. Nije Ž. Puhovski poslao u Den Haag izvješće UN-ovih promatrača od 4. studenoga 1995. koje je nešto manje lažno jer su u broj spaljenih kuća uključene i one koje to nisu, pa i spaljene hrvatske kuće od strane srpskih agresora.
I Srbiji naklonjeni Kopt nije toliko lagao…
- Na kraju se na denhaaškom sudu ispostavilo da je tobože pregledano oko 7400, a oštećeno (potpuno ili djelomično) 4249 kuća, što je više nego ih je uopće bilo na tom području 1991. godine. I nakon svega ispada da je na kraju novinar Večernjaka morao iznijeti podatak hrvatskih vlasti 1995. o uništenih 2000 do 3000 kuća, te da je u prosincu te godine nama potpuno nenaklonjeni glavni tajnik UN-a egipatski Kopt Boutros Boutros-Ghali naveo brojku od “više od 5000 kuća uništenih vatrom”, što je gotovo pet puta manja brojka koju su širili Ž. Puhovski i dalje šire i mrtvi i živi Vesna Teršelič, Nela Pamuković, Ana Gvozdić, Milorad Pupovac, Boris Milošević, Ognjen Vukmirović, Anja Šimpraga, Nikolina Zec, Bojana Genov, Biserka Momčinović, Sanja Juras, Mirjana Kučer, Đurđica Kolarec, Vesna Kesić, Katarina Kruhonja, Zoran Pusić, Gordan Bosanac, Mirjana Bilopavlović, Mirjana Kučer, Mario Mažić, Sanja Sarnavka, Biserka Momčinović, Ivo Škorić, Zdenka Pantić, Emina Bužinkić, Marica Šeatović, Srđan Antić, Semina Lončar, Mirjana Galo, Drago Pilsel, Ljiljana Gherecke, Ana Kvesić, Milorad Dodik, Milorad Linta, Vesna Pusić…
Šuica je “saslušana”!
- Hrvatski mediji javljaju da je kandidatkinja za povjerenicu za Sredozemlje Dubravka Šuica uspješno zaključila saslušanje i dobila potrebnu dvotrećinsku većinu zastupničkih klubova. Dakle, bila je saslušana. Koordinatori četiriju proeuropskih stranaka Europske pučke stranke, Progresivnog saveza socijalista i demokrata, liberala (Renew) i Zelenih glasali su za Šuicu na tom sastanku. I za nju su glasali i Zeleni! Jako čudno za neupućene, jer EPP (Europska pučka stranka) je isti kao zeleni. Globalizacijski pokret s drugom bojom svoga logotipa. A sam Europski parlament je leglo korupcije. Najočitiji primjer je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Ako je ova korumpirana Njemica na čelu EK-a, kakvi li su tek oni ispod nje. Zlobnici i ljudi koji imaju smisla za humor također se pitaju zašto Dubravka Šuica nije saslušana u EPPO-u?! To bi bilo primjerenije.
